Kada je prvi put čuo da su američke trupe srušile Sadama Huseina, irački inženjer Hazem Mohammed pomislio je da će konačno moći pronaći svog brata, koji je ubijen i bačen u masovnu grobnicu nakon neuspjele pobune protiv Sadamove vladavine 1991. godine.

Nisu se samo Mohamedove nade probudile nakon invazije koju su predvodile SAD u martu 2003. Rođaci desetina hiljada ljudi koji su ubijeni ili nestali pod diktatorom vjerovali su da će uskoro saznati sudbinu izgubljenih najmilijih.

Dvadeset godina kasnije, Muhamed, koji je pogođen sa dva metka, ali je preživio masovno strijeljanje u kojem je poginuo njegov brat, i mogi drugi Iračani još uvijek čekaju odgovore, piše Middle East Monitor.

Pronađene su desetine masovnih grobnica, svjedočanstvo o zločinima počinjenim pod Sadamovom Baas strankom. Ali rad na identifikaciji žrtava historijskih ubistava bio je spor i ugrožen u haosu i sukobu koji je zahvatio Irak u protekle dvije decenije.

"Kada sam vidio kako se masovne grobnice otvaraju nasumično, odlučio sam da lokaciju grobnice zadržim u tajnosti dok ne bude uspostavljena jača država", rekao je Mohammed.

Kako su ekshumacije odugovlačile, počinjeno je sve više zvjerstava u sektaškim sukobima i, usred uspona i pada oružanih grupa, poput militanata Al Kaide i IDIŠA, kao i milicija šiita.

Danas je Irak u svjetskom vrhu broja nestalih osoba na svijetu, prema Međunarodnom komitetu Crvenog križa, prema procjenama taj broj nekolike stotine hiljada ljudi.

Prošlo je još 10 godina prije nego što je Mohamed poveo tim stručnjaka na mjesto gdje su on, njegov brat i ostali uhapšeni dok su Sadamove trupe slomile uglavnom šiitski ustanak na kraju Zaljevskog rata 1991. godine. U to vrijeme bili su natjerani na koljena pored rovova koji su po kratkom postupku iskopani u predgrađu Nadžafa na jugu zemlje i strijeljani. Sadamove snage ubile su desetine hiljada Iračana tokom njegove vladavine.

Posmrtni ostaci 46 ljudi ekshumirani su sa lokacije, sada okružene farmama, ali Mohamedov brat nikada nije pronađen. On vjeruje da je još tijela još uvijek tamo, za koje se ne zna.

"Zemlja koja se ne bavi svojom prošlošću neće se moći nositi sa svojom sadašnjošću ili budućnošću", rekao je on. "Istovremeno, ponekad opraštam vladi. Oni imaju toliko... žrtava s kojima se moraju nositi."

Bolan napredak

Prema Martyrs Foundation – vladinom tijelu koje se bavi identifikacijom žrtava i obeštećenjem njihovih rođaka – do sada je otkopano preko 260 masovnih grobnica, a desetine su još uvijek zatvorene. Ali resursi su ograničeni za tako ogroman zadatak. U dijelu Ministarstva zdravlja u Bagdadu, tim od oko 100 ljudi obrađuje ostatke iz masovnih grobnica, jednu po jednu lokaciju.

Šefica odjeljenja Yasmine Siddiq rekla je da su identificirali i uparili uzorke DNK oko 2.000 osoba, od oko 4.500 ekshumiranih tijela.

Na policama njenog skladišta bili su ostaci žrtava iz iransko-iračkog rata 1980-88 - lobanje, pribor za jelo, sat i drugi predmeti koji bi mogli pomoći u identifikaciji žrtava.

Forenzičke napore dopunjuju arhivisti koji proučavaju hrpu dokumenata Sadamove Baas partije, koja je raspuštena nakon njegovog svrgavanja, kako bi imena nestalih osoba tek bila identifikovana.

Mehdi Ibrahim, zvaničnik Fondacije šehida, rekao je da svake sedmice njegov tim identifikuje oko 200 novih žrtava. Imena se objavljuju na društvenim mrežama. Do sada je Fondacija obrađivala oko polovinu od milion dokumenata u svom posjedu, samo dio raštrkane iračke arhive. Većina dokumenata iz doba Baas partije drži vlada, dok su drugi uništeni nakon invazije.

Neka zlodjela se ispituju brže od drugih.

Prema Siddiqu, prioritet je bio masakri koje su počinili militanti DAEŠ-a, koji su zauzeli veći dio sjevernog Iraka 2014. i držali ga tri nasilne godine.

Najveća stopa identifikacije žrtava postignuta je za incident poznat kao masakr u kampu Speicher od strane DAEŠ-a, masovno pucanje na vojnike regrute. "Većina porodica je pronašla svoje nestale i većina tijela je vraćena", rekao je Siddiq.

Fondacija Martyrs kaže da su ubistva rezultirala sa oko 2.000 mučenika, uključujući 1.200 ubijenih i 757 koji se vode kao nestali.

U Sinjaru, gdje je Daesh počinio ono što su istražitelji UN-a opisali kao genocid nad iračkom jezidskom manjinom, oko 600 žrtava je ponovo pokopano, od kojih je oko 150 identificirano.

Ostali nestali ostaju neistraženi. U Saqlawiyi, ruralnom području u blizini sunitskog grada Faludže, porodice gube nadu da će otkriti sudbinu više od 600 muškaraca zarobljenih kada su snage sigurnosti ponovo zauzele područje od DAEŠ-a.

Šiitski milicioneri koji su tražili osvetu protiv DAEŠ-a uhvatili su sunite iz grada Saqlawiya, prema svjedocima koje je Reuters intervjuirao 2016., radnicima UN-a, iračkim zvaničnicima i Human Rights Watch-u.

Iz svoje dnevne sobe u Saklaviji, opremljene samo tepihom i tankim dušekom, Ikhlas Talal je plakala dok je listala slike svog muža i 13 drugih muških rođaka koji su nestali početkom juna 2016.

'Mi nismo prioritet'

Talal nije želio da opiše ljude u uniformama koji su ih odveli, bojeći se odmazde. Ali ona i druge žene iz susjedstva godinama traže svoje muževe, očeve i sinove, putujući po Iraku i kontaktirajući zatvore i bolnice – sve uzalud.

"Iračka vlada mora poduzeti sve korake da locira nestale i da počinioce pozove na odgovornost", rekao je Ahmed Benchemsi iz Human Rights Watcha.

Fondacija mučenika i iračko Ministarstvo unutrašnjih poslova nisu odgovorili na zahtjeve za komentarom slučaja Saqlawiya.

Abdul Kareem Al-Yasiri, lokalni komandant Snaga narodne mobilizacije (PMF), čija je jedinica trenutno smještena u blizini Saqlawiye, negirao je da je PMF imao bilo kakvu ulogu u nestanku ljudi iz tog područja u ratu s Daeshom.

"Ove optužbe su neutemeljene i ispolitizirane da bi blatili naše trupe i mi ih odbacujemo", rekao je on, dodajući da vjeruje da Daesh stoji iza nestanaka.

Talal traži da se njen muž službeno prizna kao mučenik kako bi mogla tražiti mjesečnu penziju od 850 dolara.

"Nismo prioritet", rekla je, okružena djecom koju jedva uspijeva prehraniti uz pomoć lokalnih nevladinih organizacija i malih poljoprivrednih proizvođača.

Ostaju pitanja čak i u vezi sa bolje prijavljenim incidentima.

Majid Mohammed je posljednji put razgovarao sa svojim sinom, borbenim medicinarom, u junu 2014. godine prije masakra u Camp Speicheru. Njegovo ime nije bilo među stotinama žrtava koje je identificirao Siddiqov tim, a Mohammed je i dalje u limbu. Njegova supruga, Nadia Jasim, rekla je da se vlade nisu pozabavile prisilnim nestancima.

"Sva srca iračkih majki su slomljena zbog nestalih sinova", rekla je ona. "Uz svo vrijeme koje je prošlo od 2003. godine, trebali smo pronaći rješenje. Zašto ljudi i dalje nestaju?"