Pjesma veli da kad Halil Hrnjica ulazi u carsku avliju, dočekuju ga veziri, a po sljedećem scenariju:

Halil šćaše uljeć’ u odaju,
Ne dadu mu četiri vezira:
Nećeš uljeć’, od Bosne Bošnjače,
Ne ide se caru bez izuna...

Tako slično, kad u pjesmi o Đerzelez Aliji nevoljni sužanj pita ljubu Đerzelez Alije: Je li izun da ja s vama pođem?, ljuba Alijina mu odgovara: Izun ti je, koliko ti drago. Ili, Ćuprilić vezir u pjesmi veli okupljenim Bošnjacima: Vi glavari od sve Bosne ravne. Svakom izun, hajte zavičaju, pa gledajte narod i fukaru... Također, u pjesmi stoji da Izun dade sultan-Sulejmane, zatim neko hoće kod bega pa Izun ište, ili neko cara pita Hoćeš li mi izun pokloniti, i tako dalje.

Običaj traženja ili davanja izuna živi još u našoj tradiciji, pa nije neobično i da neko ko vam je na sijelu pita Ima li izuna da se ide... pa se, osim što se traži za dolazak (ulazak), također izun traži i za odlazak (izlazak), što je odraz uljudnosti i poštovanja. Izun se dakle, ima ili nema, odnosno radi se s izunom ili bez izuna.

Običaj traženja izuna je i poseban dio islamske tradicije kao takve, jer se po pravilu posjećivanja nekoga navodi potreba traženja dozvole za posjetu ili ulazak, gdje posjetilac u pravilu ne bi smio osjećati nikakvu povrijeđenost ili ljutnju ako ga neko s razlogom trenutno nije mogao primiti u goste. Čak i ako se nakon tri kucanja (pokušaja traženja dozvole za posjetu) niko ne javi, pravilo je da se posjetilac vrati. Traženje dozvole za posjetu (ulazak kod nekoga) dio je postupanja po sunnetu Poslanika, s. a. v. s., a posebno je naglašen i u kur’anskom tekstu:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَدْخُلُوا بُيُوتًا غَيْرَ بُيُوتِكُمْ حَتَّىٰ تَسْتَأْنِسُوا وَتُسَلِّمُوا عَلَىٰ أَهْلِهَا ۚ ذَٰلِكُمْ خَيْرٌ لَكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

O vi koji vjerujete, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne zatražite i dok ukućane ne poselamite, to vam je bolje, da biste se prisjetili i pouku primili!

فَإِنْ لَمْ تَجِدُوا فِيهَا أَحَدًا فَلَا تَدْخُلُوهَا حَتَّىٰ يُؤْذَنَ لَكُمْ ۖ وَإِنْ قِيلَ لَكُمُ ارْجِعُوا فَارْجِعُوا ۖ هُوَ أَزْكَىٰ لَكُمْ ۚ وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ عَلِيمٌ

A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne da izun (dopuštenje); a ako vam se rekne: "Vratite se!" – vi se vratite, bolje vam je (čednije), a Allah zna ono što radite. (Kur’an, 24: 27-28)

Posebno, na izun se pazi i u sferi duhovnosti, pa tako postoji prenošenje dozvole (dobijanje izuna) kod pitanja izuna (dozvole) za dalje obavljanje ili vođenje zikra ili kod primanja tarikata od šejha.

Naravno, pitanje izuna je dio i svih drugih oblika uljudnog ponašanja, kada se može ili treba tražiti izun za bilo šta čemu dolikuje takvo ponašanje. Recimo, u slučaju da se koristite nečijim tekstom ili drugim oblikom intelektualne svojine, pitat ćete za izun, kao što je slučaj s pravilima citiranja u nauci ili pitanju autorskih prava kod objavljivanja nekih ili nečijih intelektualnih ili umjetničkih dostignuća. Međutim, riječ izun nam ima dodatne nijanse u značenju od riječi dopuštenje ili dozvola.

U vezi s usko vjerskom terminologijom, iz iste porodice kao riječ izun dolazi nam i ezan (أَذَان ), kojim se označava poziv na molitvu, a izvorno značenje je slušati, čuti, dopustiti, zvati, objelodaniti. Ezan može značiti i proglas, izjavu, najavu, proklamaciju ili obavještenje. Naravno, onaj koji uči ili prouči ezan naziva se mujezin (muezin), što znači glasnik, a imamo i glagol ezaniti u značenju (pro)učiti ezan, dati ezan, okujisati, oglasiti se. Također, po široj fukciji mujezina dobili smo i glagol mujeziniti.

Kur’anski korijen hemze-zal-nun (أ ذ ن) daje porodicu riječi koje se u različitim primjerima pojavljuju 102 puta u Kur’anu. Od ovoga je nastala riječ uzun (أُذُن) što znači uho. Dakako, slušanje ima veze s poslušnošću, a poslušnost s dozvolom i dopuštenjem ili slušanje s oglašavanjem.

U kontekstu proklamacije, obavještenja ili oglašavanja, Kur’an ima osam primjera iz ove porodice riječi, a možda je najpoznatiji onaj poziv ili oglas koji je uputio Ibrahim, a. s.:

وَأَذِّنْ فِي النَّاسِ بِالْحَجِّ يَأْتُوكَ رِجَالًا وَعَلَىٰ كُلِّ ضَامِرٍ يَأْتِينَ مِنْ كُلِّ فَجٍّ عَمِيقٍ

I oglasi ljudima hadždž! – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih. (Kur’an, 22:27).

Od ostalih sličnih primjera, tu je razgovor između stanovnika dženneta i stanovnika džehennema, kada mujezin (glasnik) među njima oglasi (objavi, izjavi) da je prokletstvo Allahovo na zulumćarima; zatim primjer kada mujezin (glasnik) doziva karavanu braće Jusufa, a. s., govoreći da su kradljivci; primjer kada se Poslaniku, s. a. v. s., kaže da onima koji leđa od objave okrenu kaže da ih je sve, bez razlike, obavijestio i da ne zna je li blizu ili daleko ono što im se kao prijetnja obećava; primjer kada će na Sudnjem danu mnogobošci reći da objavljuju da oni nisu svjedoci mnogoboštvu (da nisu bili mnogobošci); te primjeri različitih Gospodarevih najava, obavještenja ili proglasa.

Također iz ove iste porodice riječi, osamnaest puta se različitim primjerima u Kur’anu spominju uši (uho), često uši na kojima je gluhoća ili uho koje (se pravi da) ne čuje.

Što se konkretno izuna tiče, spominje se ta riječ više od sedamdeset puta, konkretno u primjeru traženja izuna, što se uglavnom odnosi na traženje izuna od Poslanika, s. a. v. s., ili dodatno izun kao dozvola ili dopuštenje od Allaha, te nekoliko primjera kojima se označava nečije drugo dozvoljavanje ili dopuštanje, naprimjer roditeljsko, upraviteljsko, i slično – ili kao primjer koji smo naveli na početku.

Na kraju, posebno su, vjerujem, interesantna dva primjera koja su možda poznatija od ostalih, ali u njima vjerovatno do sada nismo uočavali riječ izun.

Prvo, to je primjer iz Ajetul-kursije, kada se spominje izun za razgovor s Allahom u slučaju posredništva, pa se kaže – مَنْ ذَا الَّذِي يَشْفَعُ عِنْدَهُ إِلَّا بِإِذْنِهِ – Ko se može kod Njega zauzimati (ko je taj koji može kod Njega posredovati), osim uz Njegovo dopuštenje (osim po Njegovom izunu, uz Njegov izun)?

Drugi primjer se odnosi na izun po kojem se spuštaju meleci na Zemlju i Božija Objava koju donosi Džibril, kao iz poznate sure koja govori o Lejletul-kadru (Noći kadra):

تَنَزَّلُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ فِيهَا بِإِذْنِ رَبِّهِمْ مِنْ كُلِّ أَمْرٍ

Spuštaju se meleci i Džibril (Ruh/Duh) u njoj s izunom Rabba njihovog (s dozvolom njihovog Gospodara), zbog odluke svake. (Kur’an, 97: 4)

Sve one koje vode računa o ezanu i izunu, selamimo mahsuz.