Među anomalijama izraelske prakse u dogovoru nacija, selektivno ubijanje njegovih neprijatelja bilo je konstanta kroz njegovu historiju. U svom djelu „Rise and Kill First“ (2018.) izraelski novinar Ronen Bergman dokumentirao je više od 2300 operacija s nekoliko hiljada ciljanih atentata na različitim kontinentima, od kojih su većina meta bili palestinski čelnici, ali ne samo: tu su Iranci, Iračani, Sirijci, Libanci. Zadavanje smrtnog udarca neprijatelju stari je izraelski san da okonča svoj problem s Palestinom. Ali uzalud: niti će se problem riješiti nasiljem, niti je neprijatelj pojedinac.

Ne treba zanemariti da popis specijalnih operacija nije ograničio svoj cilj na ubistvo palestinskih političkih ili vojnih vođa. Intelektualci su godinama bili meta osobite okrutnosti: ljepljiva bomba ubila je Gassana Kanafanija, pripovjedača i vođu Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, u Bejrutu 1972.; komandos je mitraljirao Kamala Nassera, pjesnika, slikara i glasnogovornika PLO-a, u njegovom uredu, također u Bejrutu 1973.; hicem u potiljak ubijen je Naji al Ali, radikalno nezavisni karikaturist, u Londonu 1987. godine...

Arafat je uvijek bio na meti Mossada, izraelske tajne službe, koja ga nije uspjela ubiti, iako je usput u smrt odvela nekoliko njegovih pomoćnika. Međutim, njegova čudna smrt, očito uzrokovana trovanjem, još uvijek nije razjašnjena.

U političkom smislu dva su odlučujuća atentata. Godine 1988., nekoliko mjeseci nakon početka Prve intifade, Mossad je pokrenuo složenu operaciju u Tunisu, iskrcavanjem svojih specijalnih agenata. Meta je bio Abu Jihad, tada broj dva u Fatahu i odgovoran za koordinaciju između PLO-a i palestinskog narodnog ustanka u Gazi i na Zapadnoj obali. Godine 2004., usred Druge intifade, Mossad je palicu predao vojsci a onda je kiša projektila ispaljena iz borbenog helikoptera ubila šeika Ahmeda Jasina, osnivača i vođu Hamasa, u Gazi.

Ni prva ni druga intifada nisu zaustavile Izrael, niti su poboljšale njegovu sigurnost, niti su riješile bilo koji problem, izraelski ili palestinsko-izraelski, ako je takva distinkcija moguća. Upravo suprotno. Nakon svakog atentata na nekog palestinskog vođu počinje razdoblje veće nestabilnosti, ali i odlučnosti u otporu novih generacija. Ismail Haniyeh, vođa Hamasa ubijen u Teheranu, imat će nasljednika, a spirala nasilja neće se zaustaviti ako ne bude pravde i obeštećenja.

Unatoč ovom ogromnom iskustvu, Izrael ide dalje, ovaj put s genocidom u Gazi kao pozadinom. Izrael je ove prakse uništavanja palestinskih osobnosti pretvorio u državnu stvar, a što je još ozbiljnije, sankcionirane su saučesničkom šutnjom međunarodne zajednice. Genocid i selektivna ubistva: koktel koji ne vodi nikamo.

Luz Gomez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom Univerzitetu u Madridu; ovaj je komentar napisala za El Pais.