Sve je izgledalo kao da se zbiva u američkoj noći. Osim razgovora.

– Pitam se je li on ikad bio u Halikarnasu?

– Ko?

– Pisac s Patmosa. Pisac Apokalipse.

Retorička šutnja. Iako je imao sve zapisano, Ispitivač je po navici nastavio s pitanjima.

– Dakle, kako su Vas pronašli istražitelji?

– Sam sam se pronašao.

– Sve zanimljivije od zanimljivijeg.

– Došao sam i prijavio se za svjedoka. Vidio sam nešto o čemu su mišljenja i izjave podijeljeni. A ja sam bio tu. Osjećam svoje svjedočenje kao obavezu. Nadam se da ćete to prihvatiti. I želim biti zaštićeni svjedok.

– Gdje živite?

– Ovdje.

Nije vjerovao da to čuje.

– Kako to mislite?

– Imam kuću nedaleko odavde. Naslijeđe, ne bih vas s time opterećivao...

– Možda ćemo doći i do toga.

– Možda. Ponekad je sve moguće...

– Zašto želite biti zaštićeni?

– Zbog prijatelja... bivših.

– Tako. Smatrate da je većina vaših prijatelja počinila zločine?

– Ne.

– Kako? Maločas ste kazali drukčije?

– Nisam. Samo ne znam što to znači riječ: većina.

– Vaše ime je neuobičajeno za kraj iz kojeg dolazite. Jeste li vi Poljak?

– Ne. Moj djed je bio Poljak.

– A baka?

– Nizozemka, naravno. Podrazumijeva se to u jeziku kojima govorim čitav život.

– Govorite li i jezik bake?

– Ne onako kako bih želio. Zapravo natucam.

– Vaši su mnogo putovali... u daleke, strane zemlje...

– Promet je tad uznapredovao. Ko je ulagao u sebe, mogao je putovati i učiti gdje želi.

– Da, naravno, Austro-Ugarska. Međutim, je li i Vaša baka živjela u njoj?

– Kasnije. Mislim da su se upoznali na studiju u Švicarskoj.

– Sve zanimljivije.

– Bilo je kako je bilo.

– Možda će nam i to pomoći. Onda, šta ste Vi?

– Došlo je na red. Ne znam. Ranije sam se izjašnjavao kao Jugoslaven. Sad bi možda najprimjerenije bilo kazati da sam Bošnjak, u gotovo zaboravljenom historijskom smislu – čovjek iz Bosne.

– Sigurni ste u svoje svjedočenje?

– Naravno da jesam.

– Bio sam u vojnoj uniformi. Putovao sam na nagradno odsustvo i u Beogradu sam mijenjao autobus. Između dva autobusa bilo je toliko vremena da nešto pojedem i prošetam. Ušao sam u Zonu Zamfirovu, koja mi se odmah dopala. I zbog imena i zbog vrhunske hrane i pića, te posluge. Lijepe mlade konobarice bile su u narodnim nošnjama iz niškog kraja koji je Sremac tako lijepo uobličio u svojim tekstovima. Popio sam nešto prije jela i gledao naokolo. Neki čovjek je sjedio nasuprot mene, preko čitave prostorije, sasvim blizu kuhinje. Jeo je, pio i uživao u svom društvu.

Najednom je ušla policija. Blokirali su izlaze i sve legitimirali. Sve osim mene. Bio sam u uniformi i njihova je nadležnost bezvrijedna. Ipak, pošto mi je jelo prisjelo, gledao sam po licima ljudi i policajaca. Najednom shvatih da nema čovjeka zbog kojeg je najvjerovatnije i bila akcija. Svi su bili za njegovim stolom, osim njega. Očito, neko mu je spretno dojavio i iščeznuo je.

Mnogo sam kasnije razmišljao o tom, ali u ono vrijeme nisam čitao novine, niti sam se raspitivao.

– Zašto niste odmah rekli policajcima za svoje viđenje.

– Zašto bih? Imao sam samo nekoliko dana odsustva, a uz njihovu pamet to bi se istopilo.

– Zašto ste mi onda uopće ispričali tu priču?!

– Zato što sam ga vidio na mjestu zločina!

– Koga?

– Čovjeka koji je pobjegao prije racije. Obraćali su mu se kao glavnom.

– Nakon toliko godina ste ga prepoznali?

– Naravno, imam izvrsno pamćenje. Tu je još jedan detalj: vidio sam ga na slici u albumu jednog od svojih prijatelja. Doduše, tamo je samo nadimak...

– Kažite mi ime tog prijatelja?

– Nema on s tim veze. Ukoliko vam beogradska policija ne pomogne, pokušat ću se sjetiti... Prepoznat ću kad ga dovedete.

– Na suđenju?

– Naravno. Zato sam i došao.

– I... još nešto... ko je taj Sremac kojeg ste spomenuli? Očito poznajete sve o čemu govorite.

– Stari pisac. Vrlo zanimljiv. I više od toga.

Nakon dugog dana u sudnici izišli su u nešto nalik na američku noć..

– Jeste li zadovoljni?

– Naravno. Bili ste izvrsni.

– Tako je to. Svi smo u ratu roblje. Samo se ne zna čije.

– Opet ste potonuli u misli. Nisu valjda opet u pitanju konji? Oni apokaliptički?

– Zapravo jesu, ali na drugi način. Moj prijatelj i ja naslikali smo drugačiju kvadrigu. Mnogo smo razgovarali o tom i mislili kako nedostaje peti konj, ali onda smo se ipak odlučili za svoja četiri konja i njihova četiri imena.

– Vrlo zanimljivo. To bih baš želio čuti.

– Život, Prkos, Nada i Ljubav.

– To su imena onoga što znače, a koji su konji?

– Kulaš, šarac, putalj i onaj, ne znam sad kako se zove, s bijelom grivom i repom. Svi su na slici.

– Uslikali ste ih?

– Naslikali. Prijatelj mi je slikar, a i ja sam sklon tome.

– Volio bih to vidjeti, imate li fotografiju?

– Naravno, ali možete vidjeti sliku i uživo.

– Gdje.

– Ovdje. Kupio ju je u Frankenburgu ovdašnji kolekcionar. Neke stvari se mogu vidjeti u stalnoj postavci njegove galerije. Otvorena je. I naši konji su u njoj.

– Nevjerovatno.

– Čudno je to, ispitivaču Hagener, ali nije nevjerovatno, nego istinito.

Noć je izgledala kao da je umekšana nekim neobičnim smanjenjem intenziteta. Iako nejasno, sve se vidjelo, kao u američkoj noći.