Izgladnio i istraumiran, tada petnaestogodišnji Mirza Bašić dvadeset i osam dana nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine hodao je i skrivao se u šumama s ocem Ademom i nekolicinom komšija, dok se nisu domogli slobodne teritorije u Kladnju. Bašić je godinama skupljao snagu da opiše napetost trenutaka dok ih je smrt vrebala na svakom koraku, a o čemu je u vrijeme trajanja Genocida zapisivao dnevna dešavanja. Njegov se dnevnik danas nalazi u Memorijalnom centru u Potočarima, a ovih dana promovira knjigu Spavaj obuven, sine.

Govoreći o samom sebi u to vrijeme, Bašić nam je rekao da misli da taj dječak nije bio toliko ni snalažljiv, ni pametan, ni hrabar.

„Mislim da ga je trenutak oblikovao. Taj se dječak uspio prilagođavati situaciji, a momenti nade i želje da ponovo vidim majku, oca, brata i sestru nosili su me sve vrijeme i, razmišljajući o našem ponovnom susretu, lakše sam podnosio i glad. Marš mira tim putevima prolazi od 2005. godine, a ja sam tek prije pet godina smogao snage da ga ponovo pređem. Mi preživjeli drugačije doživljavamo taj put od Nezuka do Potočara. Psihički sam se dugo pripremao za njega. Dobijete 'fleš' na određenim mjestima, a gotovo svaki korak tamo nosi tugu. Svako to mjesto me podsjeti da sam baš tu vidio nekog ubijenog ili ranjenog“, naveo je Bašić.

U općem haosu koji je nastao 11. jula porodica Bašić je još uvijek bila na okupu, s tim da su majka Nezira i sestra Mirzeta bile među ženama, djecom i iznemoglim starcima koji su evakuirani u Živinice, a Adem, Midhat i Mirza opredijelili su se za bijeg kroz šume.

„Nas trojica smo se priključili koloni koja je krenula ka Tuzli i otac nas je sve vrijeme držao za ruke. Sada sam svjestan koliki su to teret i odgovornost bili. U tim trenucima ni on nam nije mogao pomoći da sputamo strah. Dva puta smo se otimali i brat i ja na Kameničkom Brdu, jer usljed eksplozija nismo mogli kontrolirati svoj strah i svoje pokrete. No, dva puta nas je otac i uspijevao pronaći u tom mraku. Međutim, treći i posljednji put kada se desio napad poslije ponoći, razbježali smo se i više se nikada sva trojica nismo spojili. Iz vidokruga sam izgubio oca, a s bratom sam cijelu noć proveo u nekom šumarku. Narednog smo jutra počeli bježati obojica, ali nije me mogao stići i izgleda da je on u jednom momentu krenuo u jednom, a ja u drugom pravcu. Od tada više ne znam šta se s njim desilo.“

Vraćajući se mislima u drugu polovicu jula 1995. godine, naš sagovornik navodi da je uz ostale ljude pokušavao pronaći put do Tuzle, a sve vrijeme čuli su se pucnji, rafali, detonacije i jauci. Nailazili su na mrtve, iskasapljene, otrovane i ranjene kojima nisu nikako mogli pomoći. Najstrašniji horor-film uživo se odvijao u šumama u okolini Srebrenice, a u njemu su patile, ali ne kao glumci ili statisti, nevine žrtve koje nisu znale da li će žive dočekati naredni sat. Od strane neprijatelja bio je to bukvalno lov na žive i cilj je bio uhvatiti i ubiti što više izbezumljenih i iscrpljenih Bošnjaka koji su se plašili i vlastite sjenke.

Bašić je danima tumarao šumama. Sada je bio i bez brata i bez oca. Osluškivao je pokrete drugih. Preplašen, nenaspavan i gladan, dječak se nije odvajao od svojih komšija i poznanika. Jedni druge su hrabrili, upućivali su međusobno riječi utjehe... Pričali su i maštali o planovima šta će raditi kada stignu u Tuzlu, ali ni sami nisu vjerovali u istinitost riječi koje su izgovarali.

„Nakon prvog pokušaja da pređemo Crni vrh, nas trojica, Muhizin Omerović, Hasan Mehmedović i ja, vraćamo se do Konjević-Polja. Muhizin i Hasan su s tog područja i poznaju teren pa su odlučili da se sklonimo u jednom selu koje nije na putu kretanja trupa ka Tuzli. Našli smo jednu koliko-toliko uslovnu kuću u kojoj smo imali vremena da razmišljamo o tome kako preći Crni vrh i doći do Baljkovice kod Sapne, gdje su bili naši borci. Vidio sam da Muhizin nešto zapisuje u jedan rokovnik. Pitao sam ga šta radi i rekao mi je da već odavno piše dnevnik. U toj kući su bili neki stari udžbenici i, dok sam pregledao šta mene zanima da pročitam, našao sam jednu do kraja neispisanu svesku i olovku. To me podstaklo da i ja počnem zapisivati. Nismo znali da li ćemo preživjeti i sva trojica smo napisali nekoliko poruka na papiru i sakrili ih u nekoliko objekata u tom selu, s namjerom da, ako bi nekad neko poslije rata uspio doći, zna da smo tu bili. Imali smo želju i nadu da preživimo, ali kao da nismo vjerovali da ćemo uspjeti. U meni se javila želja da nešto napišem pa, ako preživim, prenijet ću to sa sobom, a ako ne, valjda će dospjeti u nečije ruke.“

Naš sagovornik ističe da je tih dana saznao da je njegov otac, koji se zajedno s njima prvobitno nalazio na početku kolone ljudi koji su bježali iz Potočara, uspio doći u Baljkovicu, zabačeno selo koje je za preživjele predstavljalo tačku spasa.

„Stigavši u Baljkovicu, otac je shvatio da ne dolazimo ni brat ni ja. Nema nas. Vidio je da je sam i sebi je rekao da našoj mami Neziri ne može 'na oči' bez nas pa je odlučio da se vrati po nas, da proba naći makar jednog od nas dvojice. U toj potrazi za nama stigao je čak do Žepe, koja još nije bila pala. Gore je bio do pada Žepe, odakle je ponio nešto hrane i krenuo nazad ka Baljkovici, ponovo da nas traži. Na Udrču, dvadeset i prvog dana poslije pada Srebrenice, pronijela se vijest da se nedaleko pojavio neki čovjek koji je došao iz Žepe, da se zove Adem i da traži sinove. Za mene je to bila važna informacija i počeo sam trčati ka tom selu. Tu sam našao oca u jednoj kući. Kada me vidio, rekao je: 'Hajde da barem nas dvojica idemo zajedno!'“

Na Udrču su Adem i Mirza s još tri-četiri čovjeka odlučili da krenu prema Kladnju, umjesto ka Sapni.

„Do tada smo više puta pokušavali preći prema Tuzli, odnosno doći do Sapne, ali nismo uspijevali. Otac je slijedio smjernice i staze kojima su ljudi prije nas uspjeli preći i doveo nas je do jednog kanjona. Prije nas, čuli smo, tu je bila zasjeda, ali, hvala Bogu, mi smo ranim jutrom uspjeli neopaženo proći i kroz kanjon smo izašli na cestu koja vodi do Kladnja. Ne znajući tada gdje se nalazimo, krenuli smo lijevo i put nas je doveo do tunela, a za nas je to bio znak da smo uspjeli preći. Sedmog augusta domogli smo se slobodne teritorije. Sa mnom je bio otac Adem, komšije Hidan i Lutvo iz Bratunca i jedan Šaban iz Srebrenice...“, priča Bašić.

Sam dolazak na slobodnu teritoriju, za ove izmučene ljude i dječaka, predstavljao je kraj rata.

„Onog momenta kada sam došao u Kladanj i kada su mi dali komad bijelog hljeba, mi to kažemo 'kupovni hljeb', onaj iz pekare, za mene je rat stao.“

Istog dana autobusom su iz Kladnja prevezeni do kasarne u živiničkom naselju Ciljuge.

„Rekli su nam da tu čekamo, jer svakog jutra dolaze porodice iz šatorskog naselja u Dubravama, koje je udaljeno nekoliko kilometara, a također je na području Živinica, i raspituju se da li je neko vidio nekog njihovog ili do njih stigne poruka da je neki član porodice uspio preći pa oni dolaze da to provjere. Tu smo prenoćili i sutra nam je neko rekao da će naši doći po nas. Izašao sam iz jednog hangara i ugledao sestru Mirzetu kako dolazi. Nisam joj smio prići, jer mi je bilo teško. Dugo je nisam vidio i nisam znao u kakvom je stanju. Nisam znao ni kako će reagirati, ali vidio sam da je dobro, a ona je prišla, zagrlila me i počela je plakati. Zatim je oca i mene odvela do mame, koja je samo ponavljala: 'Šta je s Midhatom?'. Otac joj nije mogao dati odgovor“, ispričao je Bašić, a tada su mu, prvi put tokom našeg razgovora, oči zasuzile.

„Htio sam ružne stvari ostaviti iza sebe i pronaći svoje preživjele drugove, narednog se mjeseca upisati u školu... Mislim da mi je to mnogo pomoglo. Uhvatio sam se knjige i tinejdžerskog života i pokušavao sam nadoknaditi sve ono što sam u protekle četiri godine propustio. Na vrijeme sam završio školu i fakultet i potom sam zasnovao porodicu. Kada sam sazrio i sam postao otac, razumio sam svog oca. Nakon dvadeset i osam godina, tek sada sam bio spreman svoja iskustva uobličiti u knjigu“, naveo je Bašić.

Brat Midhat nije pronađen. U međuvremenu, majka Nezira je preselila na bolji svijet.

„Proces traženja nestalih je dug i dosta je pomogao brojnim porodicama, ali svaki pronalazak kostiju naših najmilijih otvara nam ponovo naše rane. To je neophodan, ali i veoma težak proces. Nismo još identificirali mog brata i pomalo se pribojavam tog dana. Kako će tada biti, ne znam. Nažalost, pravda nikada neće biti zadovoljena, bez obzira na to kakve presude donosili međunarodni i domaći sudovi. Živimo u takvom ambijentu gdje se Genocid negira, vrijeđa i odbacuje. Mi koji smo preživjeli Genocid imamo obavezu da o njemu pričamo. Niko nam ne može reći da lažemo, jer živi smo, a ono što smo vidjeli svojim očima niko ne može negirati“, zaključuje Bašić.