Ni kiša koja je ovih dana nakratko rashladila užareni hercegovački kamen ne prekida rad vrijednih mostarskih majstora. Skele su se vinule kraj čuvene kamene munare, oko zidova džamije u Kotezima, na rubu Popovog polja. Njeni kameni zidovi više nisu skriveni dračom i kupinom, očišćeni su. Unutrašnjost s kamenim mihrabom odzvanja žamorom, dobacivanjima i šalama radnika nakon godina koje su prošle u tišini. Uređuje se, zida se, vraća se u njene zidove drevni kamen koji je godinama otpadao s džamije i kotrljao se u obližnje bašče. Pokošen je harem, u njemu se opet vide stari nišani. Izviruju ka džamiji, ukošeni, kao da gledaju ko im je to prekinuo mir. Stoje “nahero”, rekli bi Hercegovci kao da pomalo ljutito gledaju čija su to kolica čiji točkovi škripe pod teretom maltera, ko to udara čekićem, a ko razvlači kablove od struje tamo gdje ih nikad nije bilo.

“Ima, bogami, umora”, odgovaraju stariji majstori mostarske firme “Fajić”, koji u život vraćaju džamiju Muje Kotezlije. Njenu čuvenu kamenu munaru, njene zidove, njen harem s nišanima. Podižu opet iz temelja zidove stana u kojem je obitavao imam i malog mekteba. Kiša je razmirisala smokvu i hercegovačke trave pa je lakše raditi, lakše je odgovoriti znatiželji posjetilaca koji istražuju džamiju i selo, nestrpljivo iščekujući trenutak kada će se iz nje, kada će se s njene munare, nakon osam decenija, opet čuti najljepši zvuk.

Obnova je počela nakon što je u junu ove godine u Muftijstvu mostarskom potpisan ugovor između Medžlisa Islamske zajednice Trebinje i mostarske firme Građevinar “Fajić”. Po potpisivanju ugovora mostarski muftija Salem ef. Dedović je istakao da je džamija u Kotezima kroz historiju bila i simbol suživota “s obzirom na to da su članovi tri religijske zajednice naseljavali ovo mjesto i njegovali lijepe komšijske relacije” te da su druge dvije bogomolje u Kotezima ranije obnovljene. Po tabli postavljenoj na gradilištu u Kotezima, rok za završetak radova na obnovi džamije je sedam mjeseci.

Od 1950. godine ova je džamija pod zaštitom države. Danas je posebno važna jer je ostala jedina s originalnom kamenom valjkastom munarom. Munare valjkastog oblika imale su džamije u Donjem Čičevu kod Trebinja i Stara džamija u Dobrunu kod Višegrada, a kod nekih džamija izvorni oblici munare kasnijim su intervencijama zamijenjeni valjkastim kamenim munarama.

Ovo je, po narodnom predanju, najstarija džamija u južnoj Hercegovini. Podigao ju je Mujo Kotezlija, koji je po osvajanju Hercegovine od osmanske vlasti od poreza sagradio džamiju u Kotezima. Iza džamije, blizu mihrapskog zida, nalazi se mezar ograđen kamenim pločama, s nišanom bez natpisa, ne većim od pola aršina, u kojem je, prema usmenom predanju, ukopan Mujo Kotezlija, osnivač džamije i mekteba koji je bio sagrađen uz džamiju. Selo Kotezi imalo je najjači vakuf u Ljubinjskom kotaru: dvije čatrnje iz kojih se ljeti prodaje voda i dva-tri harema.

Prema podacima Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, kasnosrednjovjekovna nekropola stećaka u Kotezima govori o starosti ovog naselja. U vrijeme osmanske vladavine, od osnivanja Ljubinjskog kadiluka krajem 16. stoljeća, Kotezi su se stalno nalazili u sastavu ovog i Trebinjskog kadiluka. Sačuvan je dokument u kojem je zapisano da su hidžretske 1076. godine (1665. godine) u Kotezima živjeli: majstor Jusuf, Durak, papudžija, i neki Osman. Hidžretske 1180. godine (1766) u ovom mjestu se pominju: Ismail Šerak i bratić mu Ahmed, Ahmed, sin Zulfikarov, i Ferhat, sin Ahmedov. U Kotezima je 1880. živjelo 12 muslimanskih porodica, a toliko ih je bilo i pred početak Drugog svjetskog rata.

Za vrijeme osmanske uprave u Kotezima su sagrađeni džamija, mekteb, dvije čatrnje, tri kule i više čardaka i stambenih zgrada. Nažalost, ništa od ovih objekata u cijelosti nije sačuvano. Džamiji Muje Kotezlije gravitirala su obližnja sela Miljanovići, Mišljen, Obzir, Oraje, Ravno i Vojevići. Po narodnim pričama, petkom i na Bajram u nju je dolazilo po šezdeset konjanika.

Za vrijeme ustanka u Hercegovini (1875–1878) džamija je bila znatno oštećena i srušen joj je krov. Uništena je 1942. godine, kada je s nje skinut krov, a tada je srušena i mektepska zgrada u kojoj se nalazio i imamski stan. Imamsku dužnost u ovoj džamiji od 1912. do 1942. godine vršili su Mehmed ef. Merzić, Ali ef. Zlomužica, Husein ef. Miljanović, te imami Mahmutović i Salihović.

Alija Nametak je, putujući Bosnom i Hercegovinom, s tadašnjim reisom Fehimom ef. Spahom 1940. godine posjetio i Koteze i zabilježio nekoliko redova o selu i džamiji.  “Ljubinje – kule starih begovskih porodica i jednostavna džamija. Dalje na putu u Trebinje pri samom ulasku u Popovo Polje u selu Kotezi, stara džamija. Narodna tradicija veli da je najstarija u južnoj Hercegovini. Pričali su mi, da ju je podigao neki Kotezlija Mujo, koji je, po osvojenju Hercegovine, u ime sultanovo dijelio Popovo Polje kao eraziemiriju stanovnicima i od pristojba načinio skromnu džamiju s interesantnom munarom kakve drugdje nigdje ne vidjeh”, pisao je Nametak, nastavljajući: “Taj kraj je bio gusto naseljen muslimanima do pred samu okupaciju, ali kad don Ivan Musić... diže katolički svijet u Hutovu, Hrasnu i ostalim selima oko Popova Polja na ustanak, izginuše mnogi, mnogima kuće bijaše popaljene i oni se raseliše. Sada u Kotezima ima svega jedan muslimanski dom, a u čitavu džematu, s radiusom oko 20 km, 60 muslimanskih domova. Za džamijom, tačno pred mihrabom, nalazi se grob Kotezlije Muje s bašlukom bez natpisa ne većim od pola aršina. Bio je skroman čovjek.... A svijet je dobar, pošten i bogobojazan, da je milina. Odatle uz Popovo Polje do samog Trebinja nema ništa naročito zanimljivo.”

Možda nije naročito, ali zanimljivo je da je u ovom selu na početku ili na kraju Popovog polja, ovisno o tome odakle dolazite, do Agresije na Bosnu i Hercegovinu, bilo i Bošnjaka i Srba i Hrvata. Danas tablice njihovih vozila u kojima se dovezu u posjetu rodnom kraju pokazuju kamo su se raselili. Kotezi su selo koje je imalo i crkve i džamiju, sve jedno ispod drugog. Tako je stotinjak metara od Mujine džamije sagrađena crkva, podsjetimo da je zemljište na kojem se ona nalazi uvakufila Munta Hodžić, te je tadašnje vakufsko povjerenstvo u Ljubinju dalo dozvolu za izgradnju crkve. Danas i u nju ulaze samo oni koji dođu obići zemlju svojih predaka.

A kad smo već predaka, u Napretkovom kalendaru objavljenom 1944. godine tekst je u kojem se spominju Kotezi. Piše tako da je “bosanski kralj Ostoja prodao 1399. dubrovačkoj republici takozvano Primorje, dio Zahumlja u oblasti Humu i to zemiju od Dubrovačke Rieke do Topola, do blizu Neuma. Tu su bila sela, koja se spominju u njegovoj Povelji o prodaji, sela Kurilo, Osojnik, Ljuboč, Gromača, Orašac, Trsteno, Mrčevo, Brsečine, Mravinac, Majkovi, Slano, Tmova, Podgora, Čepikuće, Podimoč, Kotezi, Zaton, Visočani, Točionik, Smokovljani, Ošlje i Topolo”.

Iste im godine, stoji dalje, proda vojvoda Radić Sanković selo Lisac. Godine 1404. proda im bosanski kralj Tvrtko II selo Imoticu kod Topola i selo Trnovicu kod Čepikuća. I onda je nakon kupovine počeo proces preobraćenja vjernika bosanske crkve u katoličku vjeru. “Stoga se radije izseli mnogo poluotočana Primorja, ne hoteći poslati kmeti dubrovačkih gospara. Jednako je dubrovačka vlada počela raditi i u Primorju. Već godine 1399. sagradi franjevački samostan u Slanome, kako bi franjevci vraćali katoličkoj vjeri Primorce, koji su bili vjernici bosanske crkve.”