Uprkos ratu i bez obzira na njegov rezultat, jedina stvar koja je bila važna u Al-Dhahiriyahu na okupiranoj Zapadnoj obali u ponedjeljak je bio dres sa brojem 7 koji je nosio Palestinac Musab al-Battat.

Za one u rodnom selu kapitena tima, i uprkos posljednjem porazu tima od Katara u Dohi, igra je bila 90 minuta čistog ponosa.

Nekoliko sati prije početka utakmice u ponedjeljak, plastične stolice su već bile sastavljene u polukrug.

Bilo je slatkiša, a za djecu crne, zelene i crvene perike u nacionalnim bojama. Za muškarce je bilo beskrajno mnogo cigareta.

Četiri generacije okupile su se na terasi ispod tende da navijaju za lavove iz Kanaana.

Među njima je bila i Battatova 80-godišnja nana, koja je digla ruke prema nebu i molila Boga da da pobjedu palestinskom timu.

A Palestina je otvorila utakmicu golom u 37. minuti, što je izazvalo eksploziju radosti među gledaocima utakmice na televiziji.

Katar je možda politički saveznik Palestinaca, ali na terenu je to sasvim druga stvar.

Utakmica se odigrala u pozadini rata između Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze, a prije početka u ponedjeljak održana je minuta šutnje.

Neki iz palestinskog odreda izgubili su svoje voljene ili imaju rođake zarobljene u Gazi.

Ali po prvi put u svojoj historiji, Palestina je stigla do nokaut faze Kupa Azije.

Oday Dabbagh je svojim uvodnim golom zaprepastio katarsku publiku od skoro 65.000 ljudi na stadionu Al-Bayt, a Palestinci su slavili prekriživši ruke simbolizirajući lisice kako bi ukazali na nevolje svog naroda.

Raspoloženje na Zapadnoj obali nije uobičajeno praznično, rekla je za AFP Battatova majka Hanaa al-Hawarin.

„(Izraelske) racije dolaze svaki dan“, rekla je ona.

Samo u ponedjeljak pet Palestinaca je ubijeno u izraelskim napadima širom teritorije.

Izrael je okupirao Zapadnu obalu od arapsko-izraelskog rata 1967. godine, a njegove trupe sve češće upadaju u palestinske zajednice gdje se vijore izblijedjele nacionalne zastave.

Nekoliko sati prije utakmice u ponedjeljak, glavne trgovačke ulice Hebrona, najbližeg grada selu, nisu pokazivale naročito uzbuđenje zbog utakmice.

Nekoliko desetina kilometara dalje, bombe padaju na Gazu u ratu koji traje skoro četiri mjeseca.

Na sportskom nivou stvari su komplikovane. Lokalna fudbalska prvenstva na Zapadnoj obali i Gazi su obustavljena, a palestinski tim trenira u inostranstvu.

Khaled al-Battat, kapitanov otac, rekao je da je njegov ponos što vidi svog sina kako nosi nacionalne boje pomiješan s ljutnjom.

Khaled je radio u građevinarstvu u Izraelu prije nego što je njegova dozvola za to suspendovana zbog rata.

Rekao je da je njegov sin naučio da kontroliše loptu na seoskim ulicama kada je bio dječak. Musab je počeo igrati kada je imao 11 godina i uvijek je volio fudbal.

„Kada nije imao fudbalsku loptu, napravio bi je – mogao je da pretvori bilo šta u loptu, čak i plastičnu kesu“, rekao je njegov otac za AFP.

"To mu je bila strast od malih nogu, i samo je rasla dok nije postao kapiten reprezentacije", rekao je, očiju koje su sijale od ponosa.

Za kapitanovu majku Hanu, "da nije bilo ograničenja, mogao bi dostići još viši nivo" u sportu.

Ona je navela ograničenja kao što su vojne blokade na putevima i administrativna birokratija za odlazak u inostranstvo da igra – procedure koje mogu da potraju „sedmicama“ i bez garancije za uspeh.

Samo okupljanje svih igrača sa Zapadne obale i Gaze je borba za sebe, rekla je ona.

Ali kada se zazviždi na početku utakmice, takve brige nestaju, makar samo za vreme trajanja igre, dok gledaoci bodre tim.

Konačni rezultat u ponedjeljak je bio razočaravajući – pobjeda Katara od 2-1 – ali to nikako nije bio sramotan kraj turnira.

"Ponosan sam na svog brata i ostale igrače," rekao je Ismail al-Battat.

"Ulazak među 16 najboljih je dobar rezultat. To nije kraj puta."