Jasenko Karović, “Metodologija Maxa Webera”, Gradska biblioteka Zenica, ed. Biblion, 2021.

Maks Weber jedna je od najistaknutijih figura u razvoju društvenih znanosti na prelazu iz 19. u  20. stoljeće. Šira kulturna javnost imala je mogućnost osvjedočiti se u to jer su njegova najvažnija djela (prije svega “Protestantska etika i duh kapitalizma” i “Sociologija religije”) bila prevedena na naš jezik i prije disolucije Jugoslavije 90-tih godina. Međutim, Weberov ogroman značaj kad je u pitanju utemeljenje metodologije društvenih znanosti nije toliko bio u središtu pažnje, o čemu svjedoči i samo nekoliko referentnih izdanja s tim u vezi, na ovim prostorima (“Metodologija društvenih nauka”, zbornik Weberovih tekstova, u nakladi “Globusa” iz Zagreba, 1986;  Đurić Mihailo: “Sociologija Maksa Webera”, “Naprijed” Zagreb, 1987; Zbornik radova: “Max Weber, Suvremene interpretacije”, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1991).

Jasenko Karović još je 1999. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranio magistarsku tezu “Vrjednosni odnos i njegovo određenje kod Maksa Webera” (kasnije je na istom fakultetu stekao i titulu doktora društvenih znanosti), a ova je knjiga zapravo prerađen i za nakladu prilagođen taj isti magistarski rad. Veliki značaj ovog izdanja upravo je u tome što se prvi put detaljno osvjetljava taj za razvoj društvenih znanosti izuzetno važan i buran period (posljednje tri decenije 19. i prve dvije 20. stoljeća) – u kome su se “lomila koplja” oko metodologije društvenih znanosti, koje se u tom smislu još uvijek nisu profilirale ni diferencirale spram pozitivizma prirodnih nauka, na jednoj, ali ni spram univerzalizma filozofije, na drugoj strani.

U ovoj knjizi historija tih prijepora iznesena je vrlo pregledno i minuciozno, s preciznim diferenciranjem osnovnih postavki i pozicija triju “zaraćenih strana”: pozitivizma, historizma i neokantovske filozofije. Autor je pritom uspio zadržati terminološki i analitički prijemčiv pristup, ispisujući ovaj tekst tako da ga bez napora mogu iščitavati, naprimjer, za ovu oblast nadareniji ili zainteresiraniji maturanti. U središtu pažnje, naravno, ona je “tanka crvena nit” kojom se duh te epohe kretao, u nastojanjima da “postavi na noge” društvene znanosti: kako su sve i u kojoj mjeri one smatrane ovisnim o metodologiji prirodnih nauka, koja je to suštinska razlika u samom predmetu njihovog izučavanja koja bi ih morala, ipak, izdvojiti i diferencirati u pristupu i u metodi rada i, najvažnije, kako uopće razriješiti taj “Gordijev čvor” ne “presijecajući ga mačem” te zadržavajući, s jedne strane, i znanstvenu objektivnost sociologije i svih njezinih srodnih disciplina, ali prilagođavajući pristup i metod rada specifičnosti tematike i problematike kojima se one bave).

Najznačajnija imena oko čijih se ideja i tekstova i odvijala ta vruća i principijelna znanstvena debata u ovoj knjizi predstavljena su bez ulaženja u dubinu i opseg njihovog ukupnog opusa: Durkheim, Rickert, Dilthey, Windelband pa i sam Weber predstavljeni su samo onim stavovima, idejama i projekcijama koje se na bitan način tiču (i dotiču) jednog mogućeg i adekvatnog pristupa i metoda sociologije kao znanosti koja se zapravo tek tad formirala i temeljila kao zasebna znanost (iako udžbenici osnivačem njenim označavaju Augusta Comtea iz prve polovine 19. stoljeća).

I upravo tu se Weber pokazao kao onaj genius na djelu, koji je jedini uspio “spojiti nespojivo”, od svih i uzeti i odbaciti ponešto, te tako zapravo prvi put (na samom početku 20. stoljeća) sociologiji (i mnogim njezinim disciplinama i drugim srodnim društvenim znanostima) udariti onaj pravi, solidni i neupitni naučno-istraživački temelj. Naravno da se, pritom, ne smije zaboraviti doprinos svih drugih, pomenutih i nepomenutih autora koji su stepenik po stepenik osvajali taj uspon: od krucijalnog značaja u tom su smislu pojmovi duhovnih znanosti i kulture (Dilthey i Rickert), te pojmovi vrijednosti i vrijednosnog odnosa i napokon originalni Weberov koncept distinkcije spoznavanja i vrednovanja. Vrlo je zanimljivo da se zaokruženost, samostalnost, utemeljenost sociologije kao nauke zasnovala zapravo na  razlikovanju ta dva elementa rada znanstvene svijesti: spoznavanja i vrednovanja (koji dotad nisu niti u pozitivizmu niti u filozofiji diferencirani na taj, za sociologiju jedino produktivan način).

Naime, Weber je iz Diltheyevog i Rickertovog razumijevanja duhovnih znanosti i kulture dosljedno (i to dosljednije od svih!) izveo konsekvence od presudne važnosti za sociologiju: da njezin predmet nije i ne može biti isti niti sličan predmetu prirodnih nauka, da su pojmovi društva i povijesti u domenu  kontingencije, da se u sociologiji ne radi s nužnostima (takvim kakve proistječu iz prirodnih zakona) i da ne postoji (niti može postojati) neki određeni  smisao  društva i historije (kao pretpostavljenog dinamičkog kompozitivnog sklopa ili procesa). S druge strane, to uopće ne znači i ne mora da znači da sam proces istraživanja (mjerenja, praćenja, analize) u sociologiji nije i ne može biti  znanstveno  postavljen, egzaktan i pouzdan. Pravilnosti koje vladaju u sferi socijalnih kretanja i odnosa djeluju i mogu djelovati in concreto – u realnoj situaciji socijalne stvarnosti; mi sve to možemo ispitivati, u datim uvjetima, dobijajući egzaktne rezultate i u cijelosti se pridržavajući  objektivnosti  u tom svom istraživačkom pristupu i radu. Međutim, sam  odabir  teme, predmeta, sadržaja rada u sociologiji jeste  vrijednosno  uvjetovan i stvar je  subjektivnog  stava, izbora, tumačenja ili vrednovanja samog istraživača.

Uprošteno formulirano, Weber je od duhovnih znanosti preuzeo pojmovni okvir (društvo, povijest, vrijednost), ali ga je prilagodio i do konsekvencija doveo – kakve nisu bile prihvatljive za filozofiju (ni za Diltheya, ni za Rickerta). S druge strane, od znanstvenog pristupa empirizma uspio je ekstrahirati ono i onoliko što je i koliko je primjenjivo za istraživački rad u sociologiji – naravno, bez konsekvenci koje bi pritom vodile u nasilno, predrasudno ili ideologizirajuće “prilagođavanje” ili izjednačavanje prirodne i društvene stvarnosti.

“Weberova ‘razumijevajuća sociologija’, za koju on odriče da je to neka psihologija, nego insistira da se radi o eminentno subjektivnoj kategoriji, gdje se ono ‘subjektivno’ veže za predmet istraživanja, ali preko subjektivnih ‘vrijednosti’ projiciranih na ovaj objekt, i to u jednoj kompleksnoj relaciji koju smo već ranije identifikovali kao ‘vrijednosni odnos’, ima svoj pristup i svoje rezultate. Tako dobijeni rezultat smisaonog razumijevanja nisu, međutim, gotove znanstvene činjenice nego su to samo hipoteze – koje se imaju verificirati provjeravanjima validnosti u čitavim lancima uzročnosti, odnosno strogim empirijskim istraživanjem, koje zapravo sadržava sav autoritet Veberove seriozne empirijske znanosti”, piše Karović u svojoj knjizi.