U povodu 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu od 21. do 26. novembra bila je postavljena izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog “Bruce Dickinson, Live, BKC Sarajevo, 14. decembar 1994”. Ovaj maestro fotografije, koji već godinama živi i djeluje u Parizu, prvi put javno je izložio originalne fotografije nastale na koncertu, koji je britanska heavy metal zvijezda Bruce Dickinson održala u opkoljenom Sarajevu sredinom decembra 1994. godine, po kojem je prije nekoliko godina snimljen i fenomenalni dokumentarni film Scream for Me Sarajevo. Strašni, umjetnik s međunarodnom karijerom, bio je jedan od predvodnika otpora agresiji na Sarajevo, na Bosnu i Hercegovinu, kroz kulturu, koja je, prema njegovim riječima, također bila vrlo bitno sredstvo komunikacije s vanjskim svijetom u najtežim vremenima. Kako kaže, Sarajevo je unikatno mjesto jer je prosto nevjerovatno da je bila toliko živa kulturna scena ovoga grada u momentima kada je sve u njemu bilo sravnjivano, ili barem pokušano biti sravnjeno, s tlom.
Dugo godina film s nepokretnim slikama iz 14. decembra 1994. godine iz BKC-a, kada je frontmen Iron Maidena, veliki Bruce Dickinson, odlučio doći i počastiti svojim radom Sarajke i Sarajlije, skupljao je prašinu u arhivi Milomira Kovačevića Strašnog, ali je napokon došao trenutak da i te slike budu razvijene te postavljene na zid neke od sarajevskih galerija. I uspio je, ni manje ni više, postaviti ih na zid BKC-a, na zid istog onog objekta u kojem je prije gotovo tri decenije nastupio jedan od najvećih heavy metal performera ikada.
“Bitno je postavljanje ove izložbe u povodu Dana državnosti BiH iz razloga što se na ovaj način šalje poruka o tom otporu kroz kulturu. U prvom redu Sarajevo su branili momci, pa i djevojke, na linijama, ali bilo je dosta i nas koji smo radili na polju kulture i kreacije. Onima izvan naše države, Evropi i drugim krajevima svijeta, dosta je intrigantniji taj segment odbrane kroz kulturu. Oni taj vojni segment gledaju kroz statistiku. Smatraju da je upravo kultura na početku rata i sve što se oko nje dešavalo doprinijelo i međunarodnom priznavanju i potom očuvanju Bosne i Hercegovine. U ratu sam radio isto što sam radio i prije rata – fotografirao, samo su okolnosti bile drugačije. Iste su ostale ulice, ali umjesto prodavača novina i djevojaka koje šetaju, imali ste na ulici momke u maskirnim uniformama i, ko ju je imao, s puškama u rukama, a taj prizor presijecaju rupe od granata na svim stranama. Kada sve propadne i potone, kada ostanete sami u svoja četiri zida, spas pronađete u onome čime se inače bavite i šta najbolje znate. To je u mom slučaju bila fotografija. Kada čovjek nema ništa, kultura je ono što ga spašava od stradanja – i mentalnog i fizičkog”, govori Milomir Kovačević Strašni za Stav uz napomenu da su to isto nesretnih 1990-ih, barem u segmentu kulture, radili i pisci, glumci, muzičari i mnogi drugi umjetnici.
FOTOGRAFIJE NAPRAVIO FOTOAPARATOM KOJI I DANAS KORISTI
“Ja sam do sada napravio dosta izložbi o Sarajevu koje obrađuju period od 1992. do 1995. godine, ali ovo nikoga nije puno zanimalo. Ako se dobro sjećam, postojala je ideja da se u Galeriji ‘Zvono’ napravi koncert, našao sam jednu mladu heavy metal grupu iz Prve gimnazije koja je svirala obrade pjesama Brucea Dickinsona i Iron Maidena, ali nikada nije došlo do njene realizacije. S druge strane, postavljanje izložbe dosta je zahtjevan posao i on mnogo košta. Trebalo je i razviti te filmove, ipak je riječ o 1994. godini. Filmovi su bili prljavi, trebalo je to sve pripremiti. Kako je život prolazio, kako su se slagale neke stvari, došao je red i na izložbu ‘Bruce Dickinson, Live, BKC Sarajevo, 14. decembar 1994’. Kultura u Sarajevu također živi neku svoju renesansu, obnavlja se, naprimjer, Collegium Artisticum, Umjetnička galerija ima dosta bogat program, tako da je sada pravi trenutak”, kazao je Strašni.
Napominje da su se i u opkoljenom Sarajevu organizirale izložbe, projekcije filmova u Kinu Apollo i festivali. Kao najilustrativniji primjer navodi, očekivano, Sarajevo Film Festival, utemeljen 1995. godine, pri samom koncu opsade Sarajeva, koji svake godine u augustu postaje centar filmske Evrope. Interesantno, fotografije Brucea Dickinsona u BKC-u 1994. godine, zajedno s članovima njegovog pratećeg benda, Milomir Kovačević Strašni napravio je istim fotoaparatom koji i danas koristi.
“I dalje sam na filmu. Na samom početku rata imali smo štekove filmova za fotoaparate, a kasnije smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Ja sam u svom posjedu imao dosta fotografija koje sam mijenjao za filmove, uzeli smo zalihe iz našeg fotografskog kluba CEDUS, na crnom tržištu također smo kupovali, a znali smo se ‘grebati’ i od stranih novinara. Uglavnom, sve je bila improvizacija, puko snalaženje. I, što je najfascinantnije, nije bilo toliko problema i kuknjave kao danas. Jednostavno, ako smo imali određeni problem, imali smo uz sebe porodicu i prijatelje koji će ti maksimalno pomoći da taj problem prevladaš. Ja sam u tom periodu organizirao i nekih pet ili šest izložbica. Ponekad pomislim da je čak bilo lakše organizirati izložbu u ratu nego danas jer je sve bilo jednostavnije, ljudi su bili spremniji da pomognu. Ljudi su također znali cijeniti sve one koji su imali snage u ratu bilo šta raditi. Tada organizirati laboratoriju, doći do nekog izvora struje, ići svaki dan na vodu, nije bilo baš jednostavno”, priča nam Kovačević.
SARAJEVO I PARIZ NISU ISTA PRIČA
Na samom početku Strašni govori da je imao samo kontaktne kopije materijala s koncerta Brucea Dickinsona, a ne fotografije. Nakon dugo godina prva osoba koja je pokazala interes za ovom fotografskom građom Sarajlije s mjestom prebivališta u Parizu bio je Jasenko Pašić, glumac Sarajevskog ratnog teatra i idejni tvorac dokumentarnog filma Scream for Me Sarajevo, koji ga je nazvao i pitao kako može doći do ovih crno-bijelih uspomena iz BKC-a.
“Ja sam imao samo kontaktne kopijice na jednom listu, uopće nisam imao izrađene fotografije. One koje su napravljene uz blic se vide, a one koje su uškljocane bez blica ne vide se jer je jak kontrast i drugačija je ekspozicija. Uglavnom sam za potrebe filma ustupio skenove negativa onih fotografija napravljenih uz blic, dok su ove druge ostale netaknute. Tek sada, kada smo dogovarali izložbu, sjeo sam i malo detaljnije pročačkao materijal. Kako sam se zadubljivao, svaka je bila bolja od bolje. Ovo je prvi put da bivaju izložene fotografije koje sam napravio u zimu prije 28 godina. Samo sam, ako se ne varam, dvije ili tri fotografije iz ovog albuma napravio sam za izložbu u Švicarskoj koja je u svom tematskom središtu imala rokenrol u ratu”, pojašnjava Milomir Kovačević.
Strašni govori da se uopće se sjeća kako je došao do informacije da će Bruce Dickinson svirati u Sarajevu. Kroz smijeh govori da ga je vjerovatno neko samo pokupio s ulice i doveo u salu BKC-a.
“Ja sam tek stigao na nastup Siktera. Međutim, kada je izašao Bruce Dickinson, nastao je opći metež. To se može vidjeti upravo na fotografijama.”
Pariz je kolijevka umjetnosti i Milomir Kovačević Strašni ima tu čast da u ovom gradu provodi najveći dio svoga vremena. Kako nam priča, Sarajevo i grad svjetlosti naprosto “nisu ista priča”, tako da je bio prinuđen neke svoje rutine iz glavnog grada naše države prilagoditi svojoj pariškoj svakodnevicu.
“Tamo su mi interesantni svjetlost Pariza, tamošnji glamur, ali i pariške kafanice, okupljališta u kojima sam fotografirao ljude koje znam. Drugačiji je sistem rada u odnosu na Sarajevo. Ondje radim u laboratoriji danju, a u Sarajevu noću. Tamo noću izlazim, a ovdje sam izlazio danju. Kada čovjek ode negdje daleko od svoje kuće, mora se prilagoditi. U Francuskoj sam sklopio nova poznanstva i lijepa prijateljstva, pronašao svoju ekipu i svoja mjesta, tako da sam uspio napraviti svoje Sarajevo u Parizu. Što se tiče posla, i u Sarajevu i Parizu pravim izložbe, samo što su ovdje usko vezane za našu priču, kako historijsku, tako i sadašnju. Posebno volim izlagati fotografije iz tog perioda od 1992. do 1995. godine. Na nekim mojim fotografijama pronađu se i borci i onda budu pravo sretni, bude im puno srce. Često se osjećaju zapostavljenim, a za sreću im bude dovoljna samo jedna mala fotografija. U Parizu, opet, u tim kafanicama su ljudi s kojima stalno sjedim i, kako rekoh, njih fotografiram. Onda i njihove portrete znam izlagati”, objašnjava nam sličnosti i razlike života u Sarajevu i Parizu.
Milomir Kovačević Strašni na kraju veli da ima mali milion projekata u planu, ali da danas svi muku muče s hroničnim manjkom vremena. Uz to sve, ističe da je u ovom trenutku poskupo baviti se analognom fotografijom. No uspio je pomalo samozatajno reći da još ima fotografskog materijala iz rata, koji je, kako kaže, samo načeo.
