Jedan od najslavnijih pisaca svih vremena rođen je na današnji dan 1547. godine u španjolskom gradiću Alcalá de Henares nedaleko od Madrida.

Iz života Miguela de Cervantesa manje je poznato da je određeno vrijeme bio profesionalni vojnik i da se borio u jednoj od najpoznatijih pomorskih bitaka u povijesti, onoj kod Lepanta. Bio je pripadnik elitne formacije Infanteria de Marina (mornaričko pješaštvo), kao naoružani vojnik na galiji. Na dan bitke imao je groznicu, no nije htio ostati u krevetu u potpalublju, nego se radije išao boriti zajedno s kolegama. Sukobili su se s osmanskim galijama i pobijedili. Kod Lepanta je ostvarena jedna od najvećih kršćanskih pobjeda nad Osmanlijama.

Cervantes je zadobio tri rane, dvije u prsa i jednu koja mu je onesposobila lijevu ruku. Morao je ostati u bolnici 6 mjeseci prije nego se oporavio. Uvijek je s velikim ponosom gledao na svoje sudjelovanje u bici koja je utjecala na oblikovanje evropske povijesti. U jednoj od sljedećih bitaka bio je zarobljen, pa je proveo pet godina kao rob u Alžiru, sve dok ga nije otkupila njegova porodica i redovnici. Zanimljivo je da je UNESCO Međunarodnim danom knjige proglasio upravo dan na koji se obilježava Cervantesova smrt (23. aprila).

Don Kihot, lik iz istoimenog djela Miguela de Cervatesa, zamijenio je vjetrenjače za divove i napao ih svojim kopljem. Ova epizoda u Don Kihotu, prvi put objavljena 1605. godine, najkomičnija je scena u romanu i često jedina stvar koja pada na pamet kada razmišljamo o ovom djelu. Izraz "borba sa vjetrenjačama" postao je kolokvijalna skraćenica za napad na imaginarne neprijatelje.

William Egginton, profesor na Odsjeku za njemačku i romansku književnosti Univerziteta Johns Hopkins, bavi se ovom avanturom u svojoj knjizi “Čovjek koji je izumio fikciju”, koja je objavljena na 400-godišnjicu Cervantesove smrti.

Egginton napominje da ono što je započelo kao vježba u komičnom ismijavanju i satirična priča o viteštvu, dobilo je sasvim drugu dimenziju; počelo je da se transformiše u priču o odnosu između dva lika čija su nekompatibilna shvatanja svijeta premoštena prijateljstvom, odanošću i ljubavlju.

Egginton primjećujete da je Cervantes imao prilično težak život - ratove; bitke; zatvor; sve te užasne stvari—a ipak, kada konačno počne da piše kasnije u životu, smije se. Ima komičnu svijest o ljudskom stanju.

Cervantes je napustio Madrid sa 19 godina. Upao je u probleme sa zakonom jer je ranio drugog muškarca kada je bilo nezakonito učestvovati u dvoboju, i morao je da pobjegne. A taj bjeg se dogodio upravo u onom trenutku kada se špansko carstvo širilo izvan svojih geografskih granica u Španiji, kada se Mediteran otvarao kao poprište ratovanja.

Ovo je omogućilo Servantesu, koji bi nekoliko godina ranije vjerovatno otišao negdje drugdje u Španiju da se sakrije, da bude na svetskoj pozornici. I pošto se borio na Mediteranu, nakon što je zamalo poginuo u bitkama protiv Osmanskog carstva, nakon što je pet godina bio zatočen u sjevernoj Africi i preživio je i vratio se u Španiju – i dalje je razmišljao o stvarima poput preseljenja na drugi kraj svijeta da radi za špansku vladu u Indiji.

“Govorimo o eksplodirajućem prostranstvu horizonata za ljude. Cervantes je imao predodžbu o svijetu na osnovu informacija koji su mu dolazili preko štamparije, pozorišta, društva i vlade koji su u velikoj mjeri uspjeli da oslikaju kakav je svijet pod španskim carstvom zaista bio. A to uopšte nije odgovaralo onome što je Cervantes saznao o svijetu. Postojala je ova fundamentalna nepovezanost između onoga što mu je govorilo njegovo iskustvo i onoga što mu je rečeno o tome kakav bi svijet trebao biti. Slušao je stvari o tome kakav je nevjernik, ali onda je otišao i sletio u nevjernikovo krilo i doživio potpuno drugačije iskustvo. Nisu nužno bili pozitivni, ali su bili ljudi. To nisu bile karikature. Ono što je na kraju uradio jeste da je proveo svoj život u pisanju karikatura, stvaraojući karikaturalne likove. Ti likovi su odjednom bili ljudi koji su mogli da imaju maštu o tome kako stvari stoje i da pogriješe, a da vjerovanje u nešto i pogrešno shvatanje postaje osnovna zajednička tema svega što piše. Ima dobar smisao za humor u vezi toga. To je izuzetno smiješno, ali u isto vrijeme što je smiješno, to je i ljudski. Na način koji je opipljiviji, stvarniji i uvjerljiviji od bilo čega što je prethodno napisano”, kazao je Egginton.