Članovi nekoliko udruženja logoraša, među kojima su Regionalni Savez udruženja logoraša regije Banja Luka, Udruženje logoraša "Prijedor `92." i Udruženje logoraša Kozarac okupit će se danas od 11.00 sati na lokaciji bivšeg logora Trnopolje kod Prijedora kako bi obilježili 31. godišnjice od formiranja tog koncentracionog logora kroz koji su prolazili logoraši tokom Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu
Dana 26. maja 1992. godine odlukom "Kriznog štaba opštine Prijedor" formiran je koncentracioni logor Trnopolje. Prvi njegovi zatočenici bili su s područja Kozarca nakon zauzimanja ovog mjesta.
Kroz ovaj logor koji je bio pod kontrolom tadašnjih srpskih vlasti prošlo je oko 23.000 civila, od čega najviše staraca, žena i djece. Ni kroz jedan logor u bivšoj Jugoslaviji nije prošlo toliko zatočenika. Ubijeno je u krugu logora, prema dosadašnjima istraživanjima, 90 civila te oko 200 zatočenika koji su iz njega izvedeni i ubijeni na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine.
Poslije srpskog napada na selo Hambarine 23. maja i u toku napada na Kozarac, koji je počeo 24. maja, na području općine Prijedor formirano je nekoliko koncentracionih logora i drugih mjesta nezakonitih zatočenja civila, od čega su Omarska, Keraterm i Trnopolje po počinjenim zločinima u njima najpoznatiji.
U genocidnom projektu stvaranja jednonacionalne srpske države, u čiji je sastav trebala ući i općina Prijedor, kroz ove logore prošlo je više od 31.000 bošnjačkih i hrvatskih civila.
Logor Trnopolje su 5. augusta 1992. godine otkrili britanski novinari koji su tada napravili snimke zlostavljanih i izgladnjelih logoraša iza žice, što će kasnije biti korišteno kao dokaz na suđenjima za ratne zločine počinjene u BiH. Logor su čuvali naoružani stražari, a upravnik je bio Slobodan Kuruzović.
Haški tribunal utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka, pa čak i djevojčica od 13 godina. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuce i silovali a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe seksualno zlostavljali.
Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala i na taj način deportovani i protjerani.
U jednom od izvještaja Ujedinjenih nacija, o logoru Trnopolje stoji: “U logoru Trnopolje nisu rijetka ubistva i mučenja. Uznemiravanja i maltretiranje su bila pravila, a ne izuzetak. Od teških zločina izvršenih nad zatočenicima, najčešća su silovanja. Ova zlodjela su se najčešće vršila noću. Noćni terori zbog eventualnog odvođenja na silovanje ili drugih vrsta zlostavljanja su nanijeli ozbiljne duševne patnje, čak i na one zatvorenike koji su nakratko boravili u logoru. Mnogi zatočenici se nikada više nisu vratili nakon što su udaljeni iz logora. Ostali bivši logoraši tvrde da je bilo trenutaka kada im je naređeno da vrše zakopavanje nesrba, koji su ubijeni, u poljima i livadama oko logora.”
Mali broj lica osuđeno je za sistemski zločin nad građanima prijedorske regije u periodu 1992-1995., iza kojeg je stajala kompletna struktura kako lokalnih vlasti tako i nelegalnih i nelegitimnih srpskih vlasti na tlu BiH, a što je rezultiralo sa preko 50.000 protjeranih (kompletno nesrpsko stanovništvo), na stotine silovanih, te 3.176 ubijenih, od čega 102 djece.
