Veliki bečki rat vođen između 1683. i 1699. godine označio je historijsku prekretnicu u odnosima Osmanlija i evropskih sila. Jedna od ključnih ličnosti koje su utjecale na razvoj događaja krajem 17. stoljeća u Evropi bio je princ Eugen Savojski (Eugène de Savoie‑Carignan). Ova historijska ličnost slojevitog identiteta rodila se u Parizu 18. oktobra 1663. godine. Premda je bio italijansko-francuskog porijekla, njegovo ime ostalo je zabilježeno zbog vojne službe austrijskim Habsburzima. Izmakli su mu dvor i služba francuskom kralju Luju XIV jer je u mladosti bio ponižavan zbog fizičkog izgleda, niskog rasta i grbe na leđima. Istovremeno, pariška i francuska strana ove ličnosti, bar po jednom roditelju, mutna je, u sjeni poroka i skandala. Tu su mu predviđali svećeničku karijeru.

Prelazak u službu Leopolda I, tadašnjeg kralja Njemačke, Ugarske, Švicarske, Češke, te vladara drugih habsburških posjeda, označio je prekretnicu za njegov, ali i život Habsburške monarhije. Nakon Janjoša Hunjadija, postao je novi “Kristov atleta” u borbi protiv Osmanlija, ali i odlučan vojskovođa protiv Francuza. Ta druga, bečka i habsburška strana njegova identiteta postala je svijetla, slavljenička i herojska. Gledajući iz bečke perspektive, spasio je Evropu od daljeg nadiranja osmanske vojske. Nanio im je teške vojničke poraze, između ostalih, kod Sente 1697, Petrovaradina 1716. i Beograda 1717. godine. Umro je 1736. godine u Beču, u svojoj gradskoj rezidenciji. Nije ostavio direktnih nasljednika.

Habsburzi su Bosnu “osvajali” skoro dva stoljeća. Planove su počeli kovati vrlo rano, a prvi konkretniji udarac zadali su upravo na kraju 17. stoljeća. Sljedeći pokušaji dogodili su se 1717. godine pod Zvornikom, 1737. godine pod Banjom Lukom, a zatim i krajem 18. stoljeća u Dubičkom ratu. Uspjeli su u svome naumu tek 1878. godine za zelenim stolom u Berlinu.

Veliki Bečki rat donio je niz dugoročnih posljedica. Jedna od njih ogleda se i u sudbini Sarajeva. Nakon što se Sarajevo u fokusu historije našlo sredinom 15. stoljeća, kada faktički i nastaje kao grad u okvirima osmanske civilizacije, stoljeće i po kasnije ponovo se sudbina poigrala s njime, ovaj put na najbrutalniji način. Dotadašnje staro, historijsko Sarajevo koje je svoju zlatnu epohu razvoja doživjelo tokom 16. stoljeća, “cvijet među gradovima”, kako bijaše nazvano, nestalo je zauvijek. Grad je brutalno poharan i spaljen. Na tom se događaju ocrtala i treća strana identiteta princa Savojskog. Ona je bosanska i sarajevska – teška, tamna, rušilačka i dželatska.

Nakon što su udružene antiosmanske snage neuspješno jurišale na bihaćku tvrđavu, koju su Krajišnici branili trideset i jedan dan, Savojski je 11. septembra 1697. godine kod Sente nanio žestok poraz osmanskoj vojsci, u kojoj je i sultan Mustafa II jedva izvukao živu glavu. Iz vojnog dnevnika koji je vodio Savojski vidi se da je po povratku želio iskoristiti preostalo vrijeme do zime kako bi izveo vojni upad na neku osmansku tačku. Za Temišvar ili Beograd trebalo je čekati novo proljeće. Bosna je bila najpovoljnija za napad jer je u njoj netom bio preminuo bosanski valija Korča Mehmed-paša od velike tuge i boli za porazom kod Sente. Nastala je pometnja, a ejalet je bio razrijeđen vojskom raspoređenom na drugim frontovima. Na čelu pohoda protiv Bosne, pored Savojskog, bili su još i: princ Commercy, Gvido grof Štarhemberg, grof Grousfeld, princ Vaudemont, Truchsess, grof Herberstein – svi generali i mnogo drugih oficira. Pored obavještajnih podataka dobivenih od habsburške obavještajne službe, vijesti o stanju u Bosni, rasporedu osmanske vojske i položaju pojedinih mjesta prema Sarajevu, davali su im i neki bosanski franjevci.

Savojski je s trupama Savu prešao 12. oktobra 1697. godine i krenuo od Broda, Kotorskog i Doboja, preko Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice i Kaknja, do Visokog i na koncu Sarajeva. Prodor je praćen pljačkama, ubijanjem, paljevinom, odvođenjem u roblje i silovanjem.

Iz Moštra kod Visokog, jednom od nekadašnjih sjedišta dida, poglavara srednjovjekovnih krstjana/bogumila, Savojski piše ultimativno pismo Sarajlijama. U njemu se stanovništvo Sarajeva poziva na dobrovoljnu predaju i izriče krvoločna prijetnja: “Sve ćemo uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljena i teška artiljerija.”

Ne dobivši traženi odgovor, napad na Sarajevo započinje u noći s 23. na 24. oktobar 1697. godine. Za samo je dva do tri dana Sarajevo, do tada na glasu zbog svoje ljepote i bogatstva, bilo pretvoreno u prah i pepeo. Desio se urbicid u kojem su popaljeni svi društveno korisni objekti, ali i privatna imovina. Danas se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju dva popisa na osmansko-turskom jeziku, sačinjena početkom 18. stoljeća po naređenju bosanskog valije Halil-paše Ćose, o stradanju sakralnih objekata u Sarajevu od vojnih jedinica pod komandom Savojskog. Popise je 1982. godine preveo Zejnil Fajić.

Desio se i kulturocid. Ilustracije radi, gubitkom sidžila sarajevskog suda ostali smo zauvijek, iz prve ruke, uskraćeni za saznanja o detaljima sarajevske svakodnevice i ukupnih društvenih odnosa u 17. stoljeću. Eugen Savojski i njegove horde odgovorni su za to što savremeni istraživači Sarajeva 17. stoljeća nemaju adekvatnu historijsku građu na osnovu koje su trebali pisati historiju. Baš kao što su zločinci Mladić i Karadžić i vojska kojom su komandirali odgovorni za granatiranje i spaljivanje hiljada dokumenata čuvanih u Orijentalnom institutu u Sarajevu do 1992. godine i posljedice koje su time načinjene za historijsku nauku, kulturu i znanost.

Savojski je u dnevniku rušilačkog pohoda na Sarajevo ovako opisao ono što se događalo tih dana: “23. oktobra rasporedio sam postrojbe na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Pred večer je počeo grad gorjeti (naročito Tašlihan)… Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Naš jurišni odred, koji je progonio neprijatelja, vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save… da je bilo priprave, moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjesti i držati…” Uz ovo treba napomenuti da nisu samo muslimani Sarajeva bili meta vojnih trupa Savojskog, već su to bili i mnogi pravoslavci i jevreji.

U vezi s ovim dnevničkim zapisima Eugena Savojskog važno je istaći da se dugo u literaturi provlači broj od oko 40.000 katolika koji su se s njegovim trupama povukli iz Bosne i otišli preko Save. Novije analize osmanskih katastarskih popisa te procjena demografskih prilika u Bosanskom ejaletu tog vremena pokazuju da je navedeni broj izrazito preuveličan.

Pošto je nastupao zimski period, bez dovoljnih vojnih sredstava, svjestan opasnosti daljeg zadržavanja, Savojski je dan nakon spaljivanja grada naredio povlačenje. Pri povlačenju, u Maglaju ga izvještavaju o blizini grada i tvrđave Tešanj. Prema vojnoj procjeni habsburških generala, tešanjska tvrđava bila je pogodna za brzo osvajanje. Kada je s vojskom stigao pod Tešanj, pozvao je branitelje na predaju. Odgovora nije dobio. Nakon silnih topovskih paljbi, tvrđava se uspješno odbranila, a Savojski se povukao bojeći se dužeg zadržavanja koje bi mu moglo ugroziti dotadašnje rezultate. Tako su Tešanj i njegova tvrđava bili jedino mjesto koje princ Savojski nije uspio osvojiti u ovom pohodu na Bosanski ejalet 1697. godine. Most na Savi kod Broda prešao je 5. novembra 1697. godine.

Iz navedenog perioda suvremenici i svjedoci ostavili su nekolicinu podataka iz kojih bi se moglo, pomalo i apologetski, tragati za stvarnim uzrocima sudbine koja je zadesila Bosnu krajem 17. stoljeća.

Poznato je da se radilo o teškim vremenima. Prethodila su društvena previranja, a dugotrajni rat doveo je stanovništvo u stanje opće bijede. Ugledni učenjak Hasan Kaimija nije mogao ostati miran u Sarajevu. Sukob s nekim Sarajlijama 1682. godine otjerao ga je u Zvornik. Kad je napuštao grad, klanjao je dva rekata i Bogu učio dovu. Nakon dove je kazao: “Za zemlju se umolismo, ali za drvo i kamen ne mogosmo.” Mnogi će tu rečenicu kasnije protumačiti kao nagovještaj razaranje grada koje će uslijediti nekoliko godina kasnije. Ostale su i dvije anonimne pjesme koje su napisali pjesnici toga vremena. U njima se iznosi karakter i duhovno stanje Sarajlija koje i nije baš pohvalno. Pjesnici su u tome tražili uzroke velike nedaće koja je zadesila grad: “U Sarajlija nema puno ljubavi, nego samo laskanje… iako su puni znanja, jedan drugog ne voli… puni su zavidnosti… neki od njih su oholi… sami su svoji.” Dakako da je Sarajevo toga doba imalo mnogo alima, softi, pobožnjaka, ali pjesnici otkrivaju da je bilo i onih koji su se bavili lihvarstvom, miješali vakufsku i privatnu imovinu, konzumirali alkoholna pića.

Šapčanin Sari Ahmed-aga, ćehaja umrlog valije Korča Mehmed-paše, pred opsadu vrandučke tvrđave šalje sarajevskoj ulemi i prvacima dopise o potrebi hitne pomoći kako bi se habsburški prodor zaustavio. Kadija Abdulah Drnišlija, sarajevski muderris, njihov odgovor bilježi riječima: “Ali ono nekoliko odgovornih ajana grada bili su u to vrijeme izvan toka događaja i izvan mjesta, a nešto neodgovornih probisvijeta, ustvari slugana, pravilo se ajanima i brzo su se sjedinili i okupili, pričali zbrda-zdola i izbacili parolu kako je ćehaja-beg Ahmed-aga sada u situaciji da iskoristi priliku da ih opljačka. I dok su se oni tako bavili tim neumjesnim i neodgovornim klevetama po dućanima i izbama, neprijatelj, držeći se načela da je ovo pravi čas, potisnuo je ćehaju s vrandučkog klanca.”

Zanimljivo je da su Sarajlije smatrale da Savojski, iako je već bio do Kaknja stigao, ipak neće doći do Sarajeva, već će s vojskom okrenuti preko Travnika za Banju Luku. Mnogi navedeni i slični primjeri govore u prilog vrlo konfuznom duhovnom i političkom stanju koje je vladalo u tadašnjem Sarajevu, ali i općenito u Bosanskom ejaletu.

No, Sarajevo se znalo podići iz pepela, kao i mnogo puta poslije u svojoj povijesti. Dok je Princ palikuća, kako ga nazva novinar i publicista Fadil Ademović, deceniju i po nakon pohoda na Bosnu gradio svoju raskošnu palaču “Belvedere” u Beču, u koju je zasigurno ugrađen i dio sarajevskog plijena, Sarajlije i Bosanci obnavljali su svoje porušene gradove.

Osman Asaf Sokolović, historičar i prevodilac, piše: “Svijet se nakon katastrofe dozvao k pameti, napustio je sitne osobne interese, te se nakon tolikih udaraca sudbine poveo za zdravom i spasonosnom idejom: ‘Sve za vjeru, obraz i narod.’ Probudila se svijest. Nastalo je vrijeme obnove na sve strane i malo po malo povratilo se samopouzdanje i ponos, što potvrđuju događaji koji su se odigrali par decenija kasnije kada je neprijatelj ponovo krenuo na Bosnu. Tada su nemalo svi Bošnjaci i Hercegovci pohrlili kao jedna duša, da se odbrane, što im je uspjelo potjeravši moćnog neprijatelja izvan svojih granica. Izgleda da je baš u to vrijeme nastala izreka da se Bošnjak pameti kasno dozove ili Bošnjak se kasno opameti.”

Dok je u Beču ostao upamćen po slavi, Sarajevo je princa Savojskog zapamtilo kao barbarina. Isto onako kako će zapamtiti i sve druge palikuće i zločince modernog doba. To neće moći promijeniti niti jedan historijski apsurd, pa i onaj da je u Sarajevu, za vrijeme austrougarske uprave, iznad Baščaršije sagrađena kasarna u obliku slova E nazvana po čovjeku koji ga je do temelja spalio. Danas, pak, nosi naziv po heroju odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine Safetu Hadžiću. Identiteti jesu slojeviti, ali ih valja ispravno razumjeti i poredati shodno prioritetima.