Iz komande 108. brigade javljaju nam da su Ulice pred samim padom. Gornji i Donji Vukšić, Gornja i Donja Laništa, Marković Polje, Ulović i Vitanovići – sve je pod udarom teške artiljerije.

Haubički projektili i rakete iz višecijevnih bacača padaju oko nas dok se cestom mimoilazimo s dva sanitetna vozila puna ranjenika. Na putu prema linijama nailazimo na izgorjele kamione i putničke automobile. Stanje je, blago rečeno, katastrofalno.

Negdje oko sedam sati ujutro, po kiši, ulazimo u improviziranu liniju između kuća. Niko nikoga ne poznaje. S nama je jedna satnija HVO-a, kažu da su ovdje punih šest dana.

To jutro počelo je kao i proteklih sedam. Ubrzo nakon što je sunce izašlo počela je kanonada po našim položajima. Za dobro jutro. Znali smo da će uskoro krenuti i pješački napad, jer je tako bilo svaki dan.

Veza nam javlja da su naši u Ulovićima i Laništu pod teškim pritiskom i četničkim napadima. Odmah potom, obavještavaju nas da su te linije pale. Na ljudima se primjećuju nelagodu i blaga panika.

Mi smo u iščekivanju. Kiša ne prestaje. Čujemo u blizini brujanje tenkova i teške eksplozije. Na vezi konstantno traže sanitet i pomoć za ranjenike.

Zauzeli smo svako svoj položaj i čekali ono šta smo znali da dolazi. Položaj za koji smo bili odgovorni nalazio se u samom ulazu u selo. Uskoro je i počelo. Krenuo je kombinirani tenkovsko-pješadijski napad. Satnija HVO-a raspoređena desno od nas odbija napad. U našu tranšeju donose ranjenika. “Nije ovo ništa novo”, objašnjavaju, “takav nam je svaki dan otkad smo ušli u to četničko gnijezdo. Traje obično do 10 sati ujutro; četnici nasrću, a mi ih odbijamo.”

Oko 10 sati dolazi oficira HVO-a, kaže da su nam četnici došli iza leđa, najvjerovatnije u toku noći, i da se nalaze negdje oko crkve. “Dolje se sad vode žestoke borbe. Mi smo ponovo odbili četnički pješadijski napad potpomognut s dva transportera. Javljaju nam da je desna strana sela pala u njihove ruke”, objašnjava nam.

Odnoseći ranjenike, oficir HVO-a nam prenosi da su njegovi ljudi odbili naredbe za povlačenje i da su još na položajima. On je okupio nas šestoricu, a dobrovoljno nam se pridružilo još desetak momaka koji su došli u ispomoć iz Tuzle.

Krenuli smo prema crkvi. Kad smo došli do škole, Fuad nas je rasporedio u četiri grupe po dvojicu. Ekrem Softić i ja dobili smo zadaću da krenemo desnim bokom kroz vrtove i ograde prema crkvi. Zadatak je zvučao relativno jednostavno: idemo po desnom boku dok ne dođemo u visinu crkve, tu uspostavljamo kontakt s neprijateljem te ga pokušavamo potisnuti prema sredini sela, kamo će se kretati naša mnogo veća grupa, od dvadesetak vojnika. Fuad se okrenu i doviknu nam: “Ne upuštajte se u borbu, čim ih vidite, javite nama. Ako naši budu u blizini, zapucajte ne bi li oni krenuli prema sredini sela, odnosno prema cesti.”

Ekrem i ja pošli smo kroz vrtove, preko ograda, paralelno sa zadnjim redom kuća i uskim poljskim putem. Držali smo se zaklona gdje god smo mogli sve dok nismo došli u visinu posljednje kuće prije crkvenog dvorišta. Tu smo zastali da malo bolje upoznamo teren. Čuli smo ispred nas pucnjavu i ispaljenje granate, ali zvuk tenka ili kakvih drugih vozila od pucnjave koja je dolazila odozdo nismo mogli čuti. A onda smo u dvorištu, preko puta kapele ili crkve, vidjeli tenk 55-icu parkiranu tačno između te posljednje kuće i zida crkvenog dvorišta. Bio je zadnjim krajem okrenut prema nama. Nigdje nikoga drugoga.

Tenk je stajao nasred dvorišta. Oko njega mnogo razbacanih sanduka municije i granata.

Ekrem mi mahnu rukom da priđem. Pretpostavljalo smo da su četnici otišli ulijevo. Nije se činilo da je tenk spreman za bilo kakvo kretanje. Iz naše se pozicije to nije moglo vidjeti, ali smo sumnjali da je možda bio pogođen s prednje strane, pa da zato djeluje kao da je napušten.

Kad smo mu prišli na desetak metara, odjednom su počeli izvirati vojnici. Svi su bili uredno ošišani i obrijani, odjeveni u američke maskirne uniforme. Izgledali su kao i većina nas, nimalo u skladu s predrasudama o bradatim i zarakijanim četnicima.

U istom trenutku kad je Ekrem počeo pretrčavati tih pet-šest metara do kuće, jedan je od četnika počeo izlaziti iz kupole tenka, a drugi je izašao iza kuće i stao između nje i tenka.

Ekrem ide pognut, u jednoj ruci mu puška, u drugoj ruci zolja. Četnik izlijeće iz tenka ko da je na raketni pogon. Onaj drugi podiže pušku i puca prema Ekremu. Ja to sve gledam preko cijevi svoje puške. Počinjem pucati prema njima. Ekrem je pogođen. Metak ga je zakačio dok je bio u trku. Zanio ga je u desnu stranu i bacio za ćošak kuće.

Neprijatelja više nema na otvorenom. Pucaju prema nama, ali su skriveni iza tenka ili kuće.

Uhvatila me panika. Izvukao sam bombu iz džepa i bacio je prema njima. Čim je eksplodirala, prešao sam tih nekoliko metara da pomognem Ekremu da dođe do zida kuće. Uspio sam ga dovući do stepeništa susjedne kuće. Nismo tu mogli tu ostati. Nekako smo se uspjeli odvući tridesetak metara nazad. Ekrem nije mogao dalje jer mu je metak prošao odmah iznad kuka, vidio sam da krvari. Ali tu smo se barem mogli pokušati odbraniti. Ako ništa drugo, barem nam s te strane nisu mogli prići bliže od tih tridesetak metara jer nisu imali bilo kakvog zaklona. Tu stranu je pazio Ekrem, iako je bio ranjen. Drugu stranu sam pazio ja.

Idućih pet-šest minuta sam malo previjao Ekrema, a malo pucao po četnicima da nam ne priđu suviše blizu jer su baš s te strane i pokušavali doći do nas dvojice. Kad sam završio s prvim zavojima, bilo je već malo lakše. Barem nisam morao raditi dvije stvari istovremeno, a i krvarenje sam poprilično zaustavio iako ne potpuno. Na travi pored njega nakupila se prilično velika lokva krvi. Bio je blijed u licu, ali se držao dobro. Nije jaukao ni zapomagao. Stisnutih zuba upućivao je rafale prema četnicima dok sam ga previjao. Palo mi je napamet da smo skroz nadrljali ako bilo ko od nas dvojice opet bude pogođen, jer sam sve prve zavoje već potrošio. Još smo se nekih pola sata tako branili, a onda se polahko sve smirilo.

U jednom momentu vidio sam vojnike kako se trčeći povlače prema nama kroz dvorišta. Bili su to momci iz HVO-a i Tuzlaci koji su ostali posljednji u odbrani ulaza u naselje. Dolje ispred nas dizao se veliki stub dima, širio se iznad nas nošen vjetrom. Neprijatelja više nismo vidjeli. Dozvao sam nekoliko momaka s ceste koji su odmah dotrčali i pomogli nam. Preuzeli su Ekrema i krenuli smo natrag s ostalima. Pričali su nam o padu linija i povlačenju ljudi sa svih linija iz okolnih naselja.

Na cestu ispred nas došla je plava Lada karavan. Ukrcali smo Ekrema, skupa s bolničarem, da ga odvezu prvo do saniteta, a onda dalje u ratnu bolnicu. Kiša je pljuštala. Iz dopola zatvorenog gepeka podigao je ruku u znak pozdrava. Stajao sam na kiši i mahao mu dok je Lada odlazila. Bio sam pomalo izgubljen, nisam znao kamo krenuti, na koju stranu...

Povlačeći se i boreći s četnicima, proveli smo tu još dva dana. U ljudstvu i tehnici mnogo jači agresori potisnuli su nas natrag i zauzeli kompletno područje Ulica i okolnih mjesta. Tri dana poslije saznajem da je Ekrem, uz još tri naša borca, podlegao zadobijenim ranama na putu do bolnice u Tuzli.