Sigismund Luksemburški vodio je, na čelu kršćanskih snaga, dva pohoda protiv Osmanlija. Prvo je, braneći svog vazala, vojvodu Vlaške, pobijedio osmanske snage na Rovinama 1395. godine. Tu su, boreći se na strani sultanove vojske, kao njegovi vazali, poginuli Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, nakon čega su njihove oblasti pripojene osmanskoj državi, kao ohridski i ćustendilski sandžak, piše Mustafa Imamović u Historiji Bošnjak.

Sljedeće godine Sigismund je po Ugarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i drugim evropskim zemljama prikupio približno 60.000 vojnika s namjerom da jednim križarskim pohodom oslobodi Evropu od osmanske opasnosti.

Velika križarska vojska, koju je činilo osamnaest srednjovjekovnih država, krenula je u ljeto 1396. godine iz Budima i ubrzo opkolila Nikopolj, grad na Dunavu u sjevernoj Bugarskoj.

Opsjednutoj osmanskoj posadi u Nikopolju u pomoć je pošao osobno sultan Bajazid na čelu brojne vojske, sastavljene od anadolskih i rumelijskih Turaka i njegovih balkanskih vazala, među kojima je bio i knez Stefan Lazarević.

Do odlučujuće bitke, u kojoj je Bajazid nanio poguban poraz elitnoj križarskoj vojsci, došlo je 25. septembra 1396. godine.

Nakon te pobjede, Osmanlije su odmah zauzele Vidin, prešle Dunav i u jednom naletu vojnički prodrli u Srijem i u dio Slavonije. Nikopoljskom bitkom Osmanlije su konačno učvrstile svoju vlast u Bugarskoj, Tesaliji i Makedoniji.

Pobjedom kod Nikopolja – u čemu su važnu, po nekima presudnu, ulogu igrale srpske trupe – pred Osmanlijama je bio otvoren put za veliki napad na zemlje ugarske krune.

“Srpski mit hranio se krivom slikom vlastite veličine i važnosti, što je zahtijevalo stalno a, naravno, fiktivno podešavanje svijeta sebi, umjesto da se sebe prilagođavalo svijetu”, piše Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom podsjećajući na to kako su Srbi, s jedne strane krivo predstavljali istinu o Kosovskom boju, a s druge prešućivali Bitku kod Nikopolja i svoju ulogu u njoj.

“Da su zvona crkve Nôtre Dame u Parizu 1389. zvonila u slavu pobede srpskoga oružja na Kosovu dva dana nakon bitke, ta se patetična i potpuno lažna zvečka i danas među Srbima izgovara kao suha istina, kao informacija od presudnoga značaja za današnje relacije i odluke. Stvarni, pak, značaj boja na Kosovu realno je tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanlijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi, koja je u općoj historiji toga vremena zabilježena tek kao oveća fusnota. Mnogo krupniji i za evropsku povijest od kosovske bitke važniji događaj bila je bitka kod Nikopolja na bugarskoj obali Dunava 1396. godine, sedam godina poslije događaja na Kosovu”, piše Lovrenović.

Historija bilježi da je među kršćanskom vojskom pred bitku došlo do razmimoilaženja u taktici koju treba primijeniti. Za razliku od kršćana, u osmanskim redovima nije bilo sporova. Bajazid je bio upoznat sa Nikopoljem i dobro je poznavao lokalni teren. Kao što je Sigismund tačno pretpostavio, Bajazid se nadao da će namamiti neprijatelja u centar prije nego što ga napadne s krila i uništi. Da bi postigao ovaj cilj, zauzeo je blago brdo južno od grada. Na padini brda, potpuno vidljivom za kršćane, postavio je svoju nepravilnu konjicu, ili akindžije, čija je očigledna slabost trebalo da namami križare da krenu naprijed. Iza akindžija bili su neregularna pješadija i janjičari. Osim toga, Osmanlije su podigle debeo niz kočeva ispred pješaštva kako bi osujetili očekivani napad konjice.

Ako bi sve išlo kako je planirano, ubitačan udarac zadalo bi Bajazidovo omiljeno oružje, kopljanici odnosno spahije. Njih je, zajedno s Lazarovićevim Srbima, držao skrivene iza brda spremne da udare u kritičnom trenutku.

“Bitka je bila strahovita”, piše Lovrenović, “prava srednjovjekovna, bespoštedna i krvava. Prednjačili su francuski vitezovi, hrabrošću ali i bezglavošću. Izgledalo je da će Bajazidova osvajačka ruka prvi put zadrhtati, i da će tadašnja verzija NATO saveza odnijeti veliku pobjedu. U tom kritičnom trenutku, međutim, sultan baca u vatru malu ali elitnu vojsku – pet tisuća srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem, srpskim despotom a svojim zetom i vazalom! Taj žestoki protuudar riješi bitku. ‘Dio kršćanske vojske – kaže kroničar – koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade turskoga ropstva. Sam kralj Sigismund jedva se dokopa lađe, kojom otplovi u Carigrad.’”

Križarsku vojsku činili su Sveto Rimsko Carstvo, Zemlje Krune sv. Vaclava, Savojsko Vojvodstvo, Stara Švicarska Konfederacija, Burgundsko Vojvodstvo, Kraljevina Ugarska, Hrvatska, Bizant, Kneževina Vlaška, Ivanovci, Mletačka Republika, Drugo Bugarsko Carstvo, Kraljevina Poljska, Kruna Kastilije, Kruna Aragonije, Kraljevina Portugal, Kraljevina Navara i Teutonski viteški red, a na drugoj strani bili u Osmansko Carstvo i Moravska Srbija.

Sljedeća tri stoljeća od tada, sve do Bitke pod Bečom 1683. godine, kršćanski svijet neće biti kadar sakupi “snage ni sloge da se odupre Osmanlijama”.