Srbija je podijeljeno društvo u kojem se, sudeći prema prošlonedjeljnim izbornim rezultatima, trećina stanovništva - očajnički - zalaže za promjene, s pogledom uprtim u Evropu i podržavajući političke opcije ljevice. U međuvremenu, gotovo polovina stanovništva preferira nastavak vlade desnog centra koja ne skriva svoju nacionalističku i prorusku orijentaciju.
Međutim, izbori su daleko od toga da se smatraju izrazito demokratskima. Trijumf Aleksandra Vučića — 11 godina na vlasti — mora se čitati iz njegove gotovo potpune kontrole nad medijima. Njegov lik i njegov govor su sveprisutni. U zemlji koja je proizašla iz ratnih sukoba posljednjeg desetljeća 20. stoljeća – u kojima je Srbija igrala ulogu lošeg momka – ova kontrola je još ozbiljnija jer zemlji trebaju pomirljivi, mirni i racionalni glasovi. Zasad se, međutim, čini nedostižnom ona “Srbija protiv nasilja” po kojoj se zove opoziciona koalicija.
Državna televizija i neki privatni kanali s kojima režim razmjenjuje naklonosti oblikuju mišljenje znatnog dijela stanovništva. Samo tako se može objasniti zašto Srpska napredna stranka, ogrezla u korupciji, koja ratne zločince i dalje predstavlja kao heroje i odbija sankcionirati Putina, može dobiti apsolutnu većinu u prvom krugu izbora.
Međutim, izborni proces je okružen nepravilnostima: od subvencija penzionerima i mladima prošlog mjeseca do prisutnosti u Beogradu neregularno registriranih birača - govori se o četrdesetak hiljada dovedenih iz ostatka Srbije ili entiteta Republika srpska u Bosni - kako bi se spriječilo da SNS izgubi vlast u glavnom gradu. O tome su već izvijestili međunarodni promatrači zaduženi za praćenje izbornog procesa.
Bilans Vučićevog desetljeća na vlasti je društvo radikalno podijeljeno između “njih” i “nas”. Godine koje su trebale biti goidne demokratske tranzicije samo su produbile društveni jaz, uzrokujući širenje diskursa isključivanja, netolerancije i žrtve. Nadalje, vladajuća je stranka uspjela iskoristiti društvenu krhkost: trećina stanovništva živi na granici siromaštva; mnogi drugi, u područjima još uvijek otvorenih etničkih sukoba, poput sjevera Kosova ili Republike srpske. Masakr 10 tinejdžera u srednjoj školi u Beogradu, koji je u maju počinio drugi učenik, otkrio je da većina domova ima vatreno oružje. I kao što Čehov objašnjava u svojoj dramskoj teoriji, ako sačmarica visi na zidu u prvom činu, možete očekivati da će ona opaliti prije kraja predstave.
„Srbija protiv nasilja“ i njeni sljedbenici za sada nisu uspjeli pobijediti na ovim parlamentarnim i općinskim izborima. Počeli su protesti protiv onoga što mnogi smatraju "izbornom krađom".
“Protestvujemo već 32 godine” čuje se među okupljenima. Mnogi građani ove popodnevne termine pred Skupštinom smatraju jedinom nadom i katarzom. “Potrebno je mnogo truda da se okonča autokratska vlast”, kažu. Ali teško je očekivati radikalne promjene u tako napetom društvu. Srpski antropolog i geograf Jovan Cvijić (1865-1927) usporedio je ljude iz svog grada s paucima koji oko sebe pletu “mrežu koja ih u isto vrijeme izolira od ostatka svijeta i čini arhaičnim”.
"Oni to pletu historijskim predrasudama i nacionalnom arogancijom", rekao je. “Ništa ne može toliko ugroziti razvoj Južnih Slavena kao spomenuti način razmišljanja.” Srbija je mala zemlja, ali je odigrala odlučujuću ulogu u velikim događajima kroz 20. stoljeće. Sve do novijeg vremena. Jedini put do istinske demokratije može biti integracija u demokratsku Evropu.
Ostaje pitanje je li Srbija spremna na promjene? (Tamara Đermanović je autorica knjige „Putovanje u moju nepostojeću zemlju: Povratak u bivšu Jugoslaviju“ i profesorica na Univerzitetu Pompeu Fabra; ovaj je komentar napisala za El Pais)
