Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Šejtan s kravatom prva je knjiga Denisa Silajdžića, čovjeka koji je dvadeset godina radio kao direktor u velikim međunarodnim bankama. Napustio je taj svijet i napisao knjigu o njemu. Knjiga nije “zviždačka”, to je roman prije svega.
“Događaji i likovi više su metafore nego što su stvarni likovi. Priča jeste istinita, ali pojedini likovi nisu doslovno prikazani nego više kao metafore sistema u kojem mi operišemo. Iako je roman, knjiga je ispresijecana nekim dramskim elementima, dijalozima koji daju kontekst cijelom ambijentu, društvenom poretku, finansijskom sistemu i političkom okruženju u kojem se glavni lik nalazi. Njegova djela ne čine samo njegove vrijednosti i karakter nego i kontekst u kojem se nalazi, a taj kontekst često brutalno nameće pravac i odluke koje svi mi moramo donositi bez obzira na naše želje i stremljenja. Da bi knjiga bila poštena do kraja, ja sam u potpunosti ogolio samog sebe kako bih mogao ogoliti i neke druge aktere i situacije. Knjiga ima jasan stav, ali nema jasne zaključke, više su to dileme koje propituju naše društvene stvarnosti i individualne sudbine koje čitaoca ne ostavljaju ravnodušnim. U knjizi nema tabua. Govorio sam ono što mislim i osjećam. To je moj subjektivni doživljaj, ali mislim da potiče čitaoca da ponovo prođe kroz neke naše dileme i suoči s nekim tabuima o kojima se posljednjih trideset godina ne priča, a to negdje dolje tinja i ne možemo krenuti naprijed dok ne zauzmemo stav o sebi”, kaže Silajdžić na početku razgovora za Stav.
STAV: Kako biste predstavili knjigu “Šejtan s kravatom”?
SILAJDŽIĆ: Knjigu možeš posmatrati i doživjeti na više načina. Ljudi koji su je pročitali doživjeli su je raznoliko. Neki kao poslovni triler, neki kao psihološku dramu, dok su je treći doživjeli kao moj lični duhovni put koji je počeo na jedan način, a završio sasvim drugačije. Doživljaj knjige uvijek je u očima čitaoca i zavisi od njegovih svjetonazora – ljudi koji su u duhovnosti vide knjigu kao duhovni put, oni koji su u poslu vide ju kao brzi poslovni triler, a dosta ljudi doživljava je, kroz dilemu glavnog lika kojeg ja predstavljam, kao psihodramu. Knjiga je napisana u stilu romana u kojem se prožima autobiografska priča. Ali knjiga nije moja autobiografija, ona je samo jedna rijeka od više rijeka koje su se dešavale u mome životu, ona kao da se sama ispričala, kao da je sama našla svoj tok. U toj knjizi, recimo, moja majka spominje se samo jednom, a jedna je od najvažnijih figura u mome životu, ali eto priča ju je dotakla jednom, dok nekim drugima posvećuje mnogo veću pažnju. Nisam imao jasnu ideju kako ću započeti pisanje knjige, jednostavno sam počeo. Bio sam direktor u bankama dvadeset godina, u četiri različite međunarodne banke, i iz određenih razloga, koje će čitalac pronaći u knjizi, ja sam s tim životom završio. Ali kad to učiniš, sutradan imaš dan otrježnjenja – ipak, ja imam sedmero maloljetne djece – i kažem supruzi: “Kako ću ja sad, šta ću raditi, od čega ćemo živjeti”?! Kaže ona: “Ne znam šta ćeš biti, ali sada ćeš pisati.” Imao sam odranije ideju da za studente ekonomskog fakulteta napišem knjigu poslovnih slučajeva, našu balkansku praksu, jer oni uče na fakultetu američke slučajeve. Ja sam s tom idejom uzeo telefon i počeo u njemu pisati. Od prvog paragrafa to se otrglo i knjiga se prolila. U dva mjeseca bila je završena. Kad sam predao rukopis profesoru Sanjinu Kodriću na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, on je rekao da ju je pročitao u dahu, da knjiga ne smije imati urednika, samo lektora i da ide u štampu. Rukopis je štampan u autentičnom obliku, onako kako je i napisan. Ja sam ju prvi put pročitao kada je bila spremna za štampanje, nisam se prije toga vraćao na knjigu. Svaki sam dan pisao po jedno poglavlje, a svako poglavlje ima interesantan naslov – prepustit ću čitaocima da prepoznaju šta je tome bila inspiracija. I tako, knjiga je izašla prije nepuna dva mjeseca, a čini se da ćemo jako brzo, ovih dana, ići s drugim izdanjem. Prisutna je samo na području Bosne i Hercegovine. Već poslije mjesec dana bila je sedma najprodavanija knjiga preko interneta u Bosni i Hercegovini. Meni je to iznenađenje jer nisam književnik, jednostavno sam imao potrebu da nešto kažem tom knjigom, da pošaljem vrlo jasnu poruku. U suštini, ja slavim Božiju milost u toj knjizi, a to bude jasno kada se knjigu pročita.
STAV: Ko su ti đavoli s kojim ste tikve sadili dvadeset godina?
SILAJDŽIĆ: Kada spominjemo đavole, onda pričamo metaforički. U ovoj knjizi taj šejtan s kravatom, ako ju doživljavaš kao poslovni triler, taj antiheroj sam ja, to je šejtan na kanafi, u svim je mogućim poslovima, snalazi se u svim mogućim varijantama. Ali suštinski, taj šejtan predstavlja sistem koji smo prihvatili da živimo, ne govorim samo mi ovdje, nego cijeli zapadni svijet, prihvatili smo da živimo u svijetu u kojem je cilj ispred sredstva, bez obzira na to šta ko tražio – samim tim, sredstva se ne biraju. Kako vrijeme prolazi, to je sve intenzivnije, mnogo lakše je u tom sistemu vrijednosti biti uspješan kao nečovjek nego kao čovjek. A i ta sintagma nečovjek prilično je izblijedjela, poistovjećuje se zapravo s uspješnim čovjekom; gleda se koliko si postigao, a ne kako si to postigao. Šef tog sistema je, metaforično, taj šejtan, tj. njegove vrijednosti – ego, gordost, nepovjerenje, sebičnost, narcisoidnost – svi kvaliteti koji su potrebni da budeš “uspješan”.
Mnogi bi mogli biti cinični i reći: lahko mu je izaći iz toga kad je zaradio pare, ali realnost je takva da je moja porodica velika, ona je moja glavna investicija, a ta neka sigurna egzistencija misaona je imenica. Mene to ne brine, jer moja duhovnost mi daje takav smiraj i takvo pouzdanje da se radujem svakom novom danu. Čovjek ima svoju nafaku. Iako godinu dana nisam u svom prijašnjem poslu, nemamo egzistencijalne probleme. Čime ću se baviti u životu u ovom momentu, ne znam, jer moja struka je bankarstvo, ja sam specijaliziran za to, imam tri magisterija sa svjetskih univerziteta iz te oblasti. Menadžerišući dvadeset godina finansije i rizike i odlučivši da izađem iz toga, ja sam postao nekvalifikovan, ali ta stručna kvalifikacija nije to što čini čovjeka. U nama je mnogo veći kvalitet, koji, na kraju, i doprinosi tome da uspiješ. Čovjek je mnogo žilaviji nego što misli. Ja vjerujem u Božije davanje i nemam nikakvu brigu. Opet, kažem, skeptici i racionalisti reći će da je to fatalizam, a ja to nikome i ne preporučujem, samo govorim svoje lično iskustvo, to je moja lična odluka. Čitalac će prepoznati kroz knjigu da je ta misao tinjala sve vrijeme dok nije konačno sazrela, kada sam nedvojbeno znao šta hoću.
STAV: Koji je to ključni trenutak kada čovjek prelomi i napusti sve ono što je dvadeset godina gradio?
SILAJDŽIĆ: Nije to trenutak, to je proces, čovjek se možda sjeća trenutka kada se to desilo, ali je to proces koji kulminira kada otvori srce i počne gledati srcem, a ne očima – onda mnogo bolje vidi stvari. Nisam se ja odrekao svojih sposobnosti da budem efikasan u ovom društvu. Sada više sebe doživljavam kao nekoga ko se kompletirao. Bio sam dvadeset godina direktor u epicentru finansijskih dešavanja, kroz ruke su mi prošle milijarde. Osim dvije godine poslije fakulteta, cijeli život sam bio direktor, tako da znam – ljudi uglavnom ne znaju šta se dešava iza tih paravana i kako se donose odluke – da to nije život koji je med i mlijeko, da je često “običnim” ljudima život mnogo ljepši, mnogo im je san mirniji. Ne govorim o tome da su se radile kriminalne stvari, ali ta gladijatorska arena toliko je intenzivna da moraš biti predodređen za taj posao kako bi ostao direktor više od jednog mandata – da budeš pet mandata direktor, to ti je kao da si na ruskom frontu dvadeset godina. Onda dođeš i ovako piješ kafu i ne možeš vjerovati da takav život postoji, mislim pio sam ja i ranije kafu, ali glava mi nije bila na kafi.
STAV: Kažete da imate sedmero djece, kako je živjeti sa sedmero djece?
SILAJDŽIĆ: Divno. Kako se djeca rađaju, ti se prilagođavaš njima. I to je proces. Nije nama palo s mjeseca sedmero djece u jednom momentu. Već kod trećeg djeteta postaje mnogo, mnogo lakše nego s jednim ili s dva djeteta. Meni je bilo najteže s jednim djetetom. Mi više ne dobijamo djecu mladi, a dijete traži aktivnost, traži druga u roditelju. Mi više nemamo toliko snage, a oni su k’o onaj zeko iz reklame za Duracell baterije, i onda za nas to postaje prilično fizičko i mentalno opterećenje. S dva djeteta je lakše, ali je uvijek konflikt. S trećim djetetom već imaš taj korektivni faktor, uvijek su dva naprema jedan i dječiji ego brže se koriguje, pa si ti tu rasterećen kao roditelj, ti si tu da namećeš vrijednosti, nisi više policajac nego supervizor. Imaš odmak od dječijeg haosa. Ali sa sedmero djece već moramo imati kombi s kojim putujemo kao porodica. To su sad neke male poteškoće, ali gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Snalazimo se, to je sad naš životni stil. S troje djece tebi se ništa ne mijenja – isti automobil, isti stan, manje-više isti budžet. Ali djeca su sreća, ona nama vraćaju energiju. Tek sada kada sam stao, kada sam izbacio iz šeste brzine u neku treću, tek sada imam vremena da im se približim na pravi način. Ranije sam stalno bio u obavezama s njima, sad imam vremena da s njima dangubim, da primjećujem, da zajedno promišljamo, da razgovaramo spontano o onome šta nam padne na pamet kao tema, to je konačno ta dimenzija odgoja gdje ti je dijete uz nogu, ti više nemaš prema njemu agendu – sad ideš na klavir, pa na sport, pa kod nane na ručak... – gdje ti ustvari “outsorsiraš” da ti neko odgaja djecu, a ti si logističar. A kada je dijete uz tebe, pa legneš, ono se valja po tebi pa te pita nešto, pa ti kažeš, a to nije samo nedjeljom nego svaki dan, ti onda suštinski odgajaš djecu, indirektno, spontano, dijete ima priliku da sluša kako ti razgovaraš s drugim ljudima, jer djeca tako uče gledajući roditelje. Kada nemaš mnogo vremena, ostane ti dva sata za dijete, a ti k’o da te centrifuga izbacila i hoćeš nešto nabrzinu da mu kažeš, objasniš, pa dijete ima otklon od tebe, a ovako se naginje ka tebi.
STAV: Kako ste pronašli svoj duhovni put?
SILAJDŽIĆ: U određenim momentima, koji se mogu nazvati prijelomnim, ja sam uradio prvi korak, jednostavno rečeno, prvi put u životu trebala mi je pomoć i zatražio sam je od Onoga koji je veći od života. Čovjek mi nije mogao pomoći. Ja sam uradio prvi korak i, hvala Bogu, dobio sam odgovor, dobio sam milost, srce mi se otvorilo. Osjećam se kao da je vječnost preda mnom. Kako ljudi stare, kako godine prolaze, stalno jednim okom gledaš zid u koji ćeš udariti i tu je kraj. Sada, u ovom trenutku, nema više tog zida. To je moje individualno iskustvo, a ja pokušavam knjigom dočarati, intenzivirati tu emociju da bi čitatelj mogao, koliko je to moguće, da hoda u cipelama glavnog junaka, ne samo da čuje priču već i da osjeti emociju u sebi i intenzitet koji se dešava u tom ambijentu. Tako, recimo, prožimaju se tu i neke finansijske transakcije i neki ekonomski termini – neko će reći da ne razumije ekonomiju i finansije, ali ja kažem, ne razumijem ni ja medicinu kao “Dr. House” – ali nije poenta u tom stručnom djelu nego u ljudskim odnosima, u psihološkoj drami. Ja mislim da je za prvi mjesec već sedamsto ljudi pročitalo knjigu, oni koji mi se javljaju kažu da su je pročitali za dan-dva.
STAV: Imali ste već nekoliko promocija, kakvi su Vam planovi u vezi s knjigom?
SILAJDŽIĆ: Ja sam amater u tim stvarima, to tek trebam naučiti i prihvatiti da sam dužan ići na promocije. Imali smo veliku promociju u Sarajevu, zatim promociju u Brezi u Gradskoj biblioteci. Kao i na svakoj promociji, tu su recenzenti, kritičari, svako to gleda iz svog ugla i obogati slušatelje svojim pogledom. Jedna profesorica bosanskog jezika svrstala je knjigu u “emigrantsku književnost”. Svako u tome pronađe nešto za sebe ili pronađe sebe. Postoje pozivi iz Beograda i Zagreba da se tamo krene s promocijama. Radit ćemo sve spontano, meni i mojoj supruzi želja je da se knjiga čita i da onaj ko ju pročita ne osjeća da je to bilo uzalud. Za jedan mjesec knjiga nam je dovela toliko divnih ljudi u život s kojima smo se sprijateljili. Radujemo se životu knjige, da nam donese neke nove ljude s kojima ćemo se također sprijateljiti.
STAV: Kako su na knjigu reagirale Vaše bivše kolege iz finansijskog sektora?
SILAJDŽIĆ: Od zaposlenika iz bankarskog sektora reakcije su sjajne, često emotivne. Od donosioca odluka tek čekam reakcije.
Odlomak o kamati iz knjige “Šejtan s kravatom”
Samo u bajkama živ čovjek izađe iz vučje nutrine. Banke napraviše sebi od života bajku u kojoj rade uspavane ljepotice. Život kida i lomi, a njegovo cijelo breme natovariše na drugu stranu i svoje i njegovo breme, da on za oba zaplati kad se kolo slomi, da bi oni kao Crvenkapica živi išetali iz vučje mrtve utrobe. To je prokletstvo kamate. Nije ona tek trgovina. Ona kida tkivo društva kao uzvišena primadona – primarna sama sebi, da se naplati, pa makar sve drugo propalo. Ona lomi kičmu društva kao nekim trikom jer za nju realnost života ne vrijedi. Ali iza svakog uspješnog trika je mrtav kanarinac, samo treba pogledati ispod duplog dna, ispod duplog aršina. Da bi život bio bajka, iza zastora se mora odigravati pakao, razmišljam, dok djecu ušuškavam u postelju.
