ČUDO NEVIĐENO: Kako je jedan balon, nakon što je pao kod Bihaća, umalo izazvao rat s Francuzima

Fatma Sel Turhan, s Odsjeka za sociologiju i humanističke i društvene nauke Tehničkog univerziteta u Istanbulu, naišla je na dokument u Direkciji državnog arhiva u Istanbulu tokom arhivskog istraživanja o Bosni. U tom dokumentu stoji informacija o „šatoru koji je pao s neba u Bihaćkoj oblasti u Bosni“. Kako sama piše u svojoj studiji, otkrila je da je balon pripadao Italijanu imena Francesco Zambeccari. Rođen u Bologni, Zambeccari je živio u nekoliko evropskih zemalja prije nego što je dospio u osmansko zatočeništvo. Nakon više od godinu i po dana zatočeništva, pušten je i vratio se u Bolognu, gdje je živio do 1812. godine, kada umire povrijeđen u nesreći s balonom.

Odlična priča Fatme Sel Turhan otkriva kako je Zambeccarijev balon, preko Jadranskog mora, doletio čak do Bihaća, u čijoj se okolini srušio. Izazvao je pravu dramu među tamošnjim stanovništvom koje nije uopće imalo pojma da takvo što postoji. Iako su ubrzo obavijestili Portu o svemu što se dogodilo, tražeći detaljne upute o tome šta da rade sa „šatorom koji je pao s nebesa“, Krajišnici, kakvi već jesu, nisu previše razmišljali o balonu i njegovim tehničkim karakteristikama. U skladu s tadašnjim okolnostima, počeli su istraživati ima li „šator“ ikakve veze s Francuzima, koji su tada bili najveća vojna prijetnja u Evropi i ima li taj predmet ikakve veze s Napoleonovim prijetnjama.

Bilo je jutro, 8. oktobar 1803. godine, kada su ljudi koji su živjeli dva sata udaljeni od Bihaća vidjeli objekat na nebu, koji je polako lebdio prema njima. Nedugo zatim pao je na tlo, u neposrednoj blizini kuće mještanina zvanog Husein. Mjesto na koje je predmet pao bilo je u podnožju planine Ljutoč, na području koje se zove Račić.

Ljudi su opisali objekat kao „veličanstveni šator“, opisali događaj kao bizarnu i čudnu stvar koja nije viđena prije u svijetu. Objekat koji je pao rasplamsao je glasine među ljudima u regiji, koji do tada nisu ni čuli ni znali za balon. Sve je doseglo tolike razmjere da su ljudi počeli vjerovati da je šator objekat koji se spustio s neba. Ne znajući odakle je predmet i za koje je svrhe napravljen, niti kako se vinuo u nebo, mještani nisu mogli odlučiti šta će s njim. Stoga je bihaćki kadija poslao izvještaj Bosanskom vijeću.

Nakon prvog leta balonom 1783. godine, baloni su postali dio popularne kulture u raznim dijelovima Evrope i često su viđeni na javnim događajima i svečanostima. Establišment je letovima balonom demonstrirao moć i autoritet, ali za širu javnost baloni su bili izvor zabave i fascinacije. To je dovelo do pojave „balon freakova“, koji su putovali na različita mjesta kako bi svjedočili letovima balonom u čisto avanturističkom duhu. Francesco Zambeccari iz Bologne bio je jedan od njih.

Zambeccari je nekoliko puta pokušao letjeti balonom u Engleskoj, ali nakon što je njegov pokušaj u maju 1785. okončao bezuspješno, obeshrabrio se i napustio zemlju. Godine 1785. Zambeccari je počeo služiti na ruskom brodu „Maria Magdalena“, u mornarici ruske carice Katarine II. Bio je 1787. na jednom od ruskih ratnih brodova koji su pristali u Crnom moru, tokom osmansko-ruskog rata (1787–1792). Nakon što je Krimski kanat postao nezavisna država prema sporazumu iz 1774. godine, Katarina je htjela te teritorije staviti pod apsolutnu rusku vlast. Kada je Rusija anektirala Krim 1783. godine i proklamacijom prisilila Osmansko Carstvo da to prihvati, antirusko raspoloženje ojačalo je u osmanskoj javnosti. Osmansko Carstvo objavilo je rat Rusiji 17. augusta 1787.

Čini se da se sudbina broda na kojem je Zambeccari promijenila, ali ne zbog bitke, već vjerovatno iz tehničkih razloga ili zbog lošeg vremena. Dok je brod tegljen iz Crnog mora u Dardanele u septembru 1787, zarobila ga je osmanska mornarica, a jedan od zarobljenika odvedenih s broda bio je Zambeccari. Kako se vjerovalo da je Španac, isprva je predan španskom ambasadoru u Istanbulu. Međutim, kada je otkriveno da se pridružio ratu na ruskoj strani, zatvoren je s drugim ratnim zarobljenicima.

Tamnica Tersane, smještena u zaljevu Kasımpaşa na Zlatnom rogu, dio je Carskog brodogradilišta osnovanog za vrijeme vladavine Mehmeda II, koje se razvilo za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Oni koji su u njoj bili zatočeni bili su poznati kao miri ili državni zarobljenici i slati su na prisilni rad. Španski ambasador u Istanbulu stalno je pokušavao da Zambeccarija izvuče iz tamnice, ali neuspješno i Zambeccari je proveo više od dvije godine u zatočeništvu kada je konačno oslobođen.

Nije poznato kako je Zambeccari provodio vrijeme tokom zatočeništva, postoje neki izvještaji da je pokušao napraviti balon za bijeg iz tamnice, ali su taj pokušaj primijetili stražari pa su mu ga uništili. Također je proveo vrijeme pišući knjigu koja je uključivala informacije o balonima. Inače, Zambeccari je 1803. godine u Bologni objavio knjižicu u kojoj je naveo sve što zna o balonima.

Nakon što je Zambeccari pušten iz osmanskog zarobljeništva vratio se u Bolognu, gdje se oženio i život posvetio proučavanju balona. Proizveo je kombinirani balon na vodik i vrući zrak koji se tokom jednog leta zapalio pred publikom u kojoj su bili Zambeccarijeva žena i djeca. U oktobru 1803. planirao je održati probni let balonom u Bologni s dvojicom saputnika, ali je odustao zbog lošeg vremena.

Bologna je finansijski pomogla Zambeccarijev let balonom i nije želio razočarati nikoga predugim odgađanjem. Kiša je padala sljedećih četrdeset osam sati, ali kada su se vremenski uslovi malo popravili, grupa je krenula u ponoć 7. oktobra, što je bio prvi pokušaj noćnog leta balonom u Italiji. Nažalost, vremenski uslovi im nisu bili naklonjeni. Grupa je prvo ostala bez svjetla zbog vjetra, a onda se balon oko pola tri srušio u more. Mornari u tom području pronašli su preživjele i izvukli ih iz mora, no balon je odletio, počeo se uspinjati bez ikakve kontrole, sve dok se nije srušio kod Bihaća.

Sva tri aeronauta bila su u vrlo lošem stanju. Prvo su prebačeni u Pulu, a zatim u Veneciju na liječenje. Nakon povratka u Bolognu 1. novembra 1803. Zambeccari je nastavio istraživati načine letenja u Bologni. Zajedno sa svojim prijateljem Pasqualeom Andreolijem, Zambeccari je 22. augusta 1804. ponovno pokušao letjeti balonom pred približno 50.000 ljudi. Iako je putovanje uspješno započelo i balon se u zraku zadržao dva i po sata, završilo je nesrećom. Nakon toga, Zambeccari je ostao u Bologni i nastavio eksperimentirati s balonima unatoč ekonomskim poteškoćama. Otišao je na neko vrijeme u Beč kako bi pridobio podršku Habsburškog Carstva, ali kako mu nije uspjelo, vratio se u Bolognu.

Dana 21. septembra 1812, praćen masom od više od 70.000 ljudi, krenuo je na svoje posljednje putovanje balonom s jednim od svojih učenika Vincenzom Bonaghijem. Balon se ponovno zapalio tokom spuštanja. Zambeccari, koji je teško ozlijeđen u nesreći, preminuo je sljedeći dan, dok se Bonaghi uspio oporaviti nekoliko dana kasnije. Zambeccari je pokopan na porodičnom groblju.

Kada su osmanske vlasti od austrijskog ambasadora zatražile informacije o letećem objektu, ne zna se je li austrijski veleposlanik u svojim odgovorima upotrijebio riječ „balon“. Međutim, u tekstovima su ga osmanske vlasti i dalje nazivale šatorom, kao i ljudi koji su prvi vidjeli balon u Bihaću. Bosanski namjesnik Bećir-paša izjavio je da je kao rezultat svog istraživanja saznao da je šator vrsta letećeg objekta koji su nedavno izumile evropske države, a koji je omogućavao ljudima da putuju zrakom.

Po nalogu Bećir-paše, jedan od lokalnih vojnih zvaničnika Murat-aga dobio je zadatak da istraži od kakve je tkanine šator napravljen. Međutim, Bećir-pašini izvještaji sugeriraju, što je zanimljivo, da njegov glavni interes nije bio povezan sa samim balonom i razumijevanjem kako on radi, već prije s implikacijama balona koji pada. „Može li ovaj šator biti znak približavanja vojske bosanskoj granici?“, pitao se Bećir-paša, koji nije izrazio ni osjećaj uzbuđenja ni zbunjenosti svjedočenjem novom otkriću, niti želju da sazna o kakvoj se tehnologiji radi. Umjesto toga, njegova strepnja o mogućnosti dolaska vojske kroz regiju dominirala je njegovim izvještajima.

Ispitivanjem lokalnog stanovništva koje je živjelo u blizini bosanske granice Bećir-paša je saznao da nijedna od evropskih država nije imala vojsku koja se približava Bosni. Međutim, postojalo je još jedno važno pitanje koje je paša morao riješiti: sudbina šatora. Kako će uspjeti da nešto tolikih dimenzija bez oštećenja dopreme iz Bihaća u Travnik, tadašnje administrativno središte pokrajine? Bećir-pašino rješenje bilo je da balon odmah i sigurno prebace volovskom zapregom u Travnik kako ga ne bi oštetili i za taj poduhvat odredio je nekolicinu svojih potčinjenih.

Nakon što je balon sigurno dovezen iz Bihaća u Travnik, podaci o njemu prikupljeni su prema naređenju Bećir-paše. Zabilježeni su promjer, težina i konstrukcija balona, te je nacrtana slika i predstavljena Porti s potpunim izvještajem. Bećir-paša je mislio da bi ga vlasnik šatora mogao tražiti natrag i tražio je upute od vlasti o tome kako bi trebao odgovoriti ako je postavljen takav zahtjev. „Bi li vlasti više voljele da Bećir-paša pošalje šator u Istanbul ili da ga zadrži u Bosni u slučaju da bude predan vlasniku?“ Naglašavajući rizike transporta, Bećir-paša je primijetio da bi, ako bi šator nosili iz Bosne u Istanbul volovskom zapregom, privukao pažnju mnogih ljudi i mogle bi se dogoditi neželjene stvari.

Vjerovatno je namjesnik mislio na to da će glasine koje su ranije kružile Bosnom, da je šator sišao s neba i da je to znak apokalipse, ponovno izbiti u područjima kroz koja bi prolazio i izazvati probleme u regiji. Mještani su počeli vjerovati da je šator čudo poslano od Boga; gubavci su počeli u gomilama dolaziti na rijeku u blizini mjesta gdje je balon pao, jer su vjerovali da je zbog šatora voda blagoslovljena, a da će posjetom rijeci povratiti svoje zdravlje. Odgovor Porte Bećir-paši bio je zapanjujući, Porta nije pokazala nikakav stvarni interes da pobliže ispita balon kako bi otkrila od čega je napravljen, kako radi i kakvu je tehnologiju koristio.

Porta je javila Bećir-paši da je, prema podacima austrijskog ambasadora, ovaj šator izradio jedan plemić u Bologni. Stoga nije bilo potrebe slati šator u Istanbul; bilo je prikladno zadržati ga u tom kraju i vratiti ga ako to vlasnik zatraži. Ravnodušnost Porte može se objasniti činjenicom da je bosanski namjesnik vrlo brzo nakon što je upitao vlasti šta učiniti sa šatorom pozvao da pošalju topove, šatore i municiju u Bosnu. Čini se da su i Porta i Bećir-paša svu pažnju usmjerili na prijetnju iz Francuske, za koju su znali da u to vrijeme iskrcava ogromnu vojsku oko Ancone u Italiji. Ozbiljnost prijetnje potisnula je sva druga pitanja ustranu, budući da se država usredotočila isključivo na odbranu.

STRAH OD FRANCUZA

Glasine da su francuski vojnici u Napulju i Anconi krenuli prema Dalmaciji i Dubrovniku izazvale bi veliku uzbunu kako u Porti, tako i u Bosni. Ova je uzbuna bila opravdana s obzirom na Napoleonovo napredovanje u Evropi tokom tog razdoblja. Napoleonove inovacije u vojnom sistemu i razvoj poluautonomnih vojnih korpusa omogućile su mu preuzimanje velikih dijelova Evrope tokom ratova od 1803. do 1815.

Nakon raspada kratkotrajnog mira s Engleskom započeo je sukob koji će postati poznat kao rat Treće koalicije. Dakle, godina 1803. bila je prekretnica u historiji Evrope jer je Napoleon zauzeo Hannover na sjeveru, proširio svoju kontrolu nad Italijom i planirao krenuti protiv Austrije. Čak se i ruski car Aleksandar I, koji je bio u prijateljskim odnosima s Napoleonom, okrenuo protiv njega nakon njegovih akcija u Evropi.

Zbog agresivne politike Francuske u Italiji, car Aleksandar je od kraja 1802. slao rusku vojsku na Jonsko otočje i pojačao snagu tamošnjeg ruskog garnizona sedam puta u sljedeće dvije godine. Je li šator koji se srušio u regiji bio povezan s pokušajima Francuske da intervenira u regiji s kopna i s mora? Zadatak da ispita je li to tako i, ako jeste, kolika je bila francuska vojska koja napreduje, prvo je dobio namjesnik Bosne. Kako bi pronašao odgovore, Bećir-paša je razaslao uhode u sve dijelove regije i, što je još važnije, napisao je pismo dubrovačkoj upravi da se raspita o situaciji.

Budući da je Dubrovačka Republika 1458. pristala plaćati godišnji danak sultanu Mehmedu II u zamjenu za privilegije i zaštitu, ona je zapravo bila osmanska tributarna država do 1806. Ipak, zadržala je svoj poseban položaj dobivanjem političke autonomije za svoju vladu i senat. Budući da je zbog svog položaja bio u kontaktu i s evropskim državama i s Osmanskim Carstvom, Dubrovnik je oduvijek bio važan izvor vijesti za Osmansko Carstvo, posebno u vrijeme rata.

U odgovoru na Bećirovo pismo, dubrovački knez navodi da već mjesec ili dva nekoliko francuskih gusarskih brodova plovi dalmatinskim obalama i dubrovačkim vodama, ali nema drugih francuskih brodova, vojnika ili brodova. Međutim, iz Ancone je prema Napulju krenulo nekoliko hiljada francuskih vojnika. Knez je dodao da Engleska ima i sedam ratnih brodova koji obilaze dalmatinsku obalu. Knez je izjavio da, iako nije znao o šatoru, svjestan je činjenice da je Francuska izumila takve naprave koje se kreću u zraku. Zanimljivo je da je dubrovački knez ovu vrstu izuma nazvao „igračkom nauke“. To ukazuje da nije gledao na balon sa strahopoštovanjem ili entuzijazmom.

Izvještavajući Portu, Bećir-paša je izjavio da se može vjerovati informacijama koje dolaze iz Dubrovnika, ne samo zato što bi to znala dubrovačka uprava nego i, što je još važnije, francuski brodovi koji plove Mletačkim morem predstavljaju prijetnju Dubrovniku. Zapravo, ono što se dogodilo u Dubrovniku sljedećih godina opravdalo je Bećir-pašinu ocjenu. Godine 1805. nakon što je Francuska zauzela Dalmaciju i Boku kotorsku, spremala se napasti Dubrovnik. Godine 1806. francuska vojska napala je Dubrovnik, a nakon uspostave okupacijskog režima, 1808. godine došlo je do formalnog ukidanja Dubrovačke Republike.

Prijetnja osmanskim krajevima u blizini Sredozemnog mora, međutim, nije dolazila samo od Francuza. Suočena s velikom ekspanzijom Francuske u mediteranskoj regiji, Britanska vlada pokušala je intervenirati postupnom okupacijom Korzike između 1794. i 1796. godine, Elbe 1796. godine, zatim Malte 1800. pa Jonskog otočja 1809. i Sicilije između 1806. i 1815. godine. Budući da je, poput Francuske, Britanija pokušavala uspostaviti dominaciju u regiji Sredozemlja, bitka između francuskih i britanskih brodova mogla je utjecati na osmanlijsko područje, čak i ako Osmansko Carstvo nije učestvovalo u ratu.

Kako bi to spriječile, osmanske centralne vlasti dopisivale su se s francuskim i britanskim konzulatima u regiji, rekavši da brodovi dviju zemalja ne bi trebali biti na mjestima bližim od tri milje od osmanskih luka i pristaništa. Razumije se da su i britanska i francuska mornarica nudile novac za regrutiranje vojnika iz regije tokom tog razdoblja.

Osmanske regionalne vlasti upozorene su da će biti kažnjeni oni koji na ovaj način razmišljaju o ulasku u redove britanske i francuske mornarice. Osmanskim podanicima, muslimanima i nemuslimanima također je bilo zabranjeno prodavati bilo kakvu robu ratnim brodovima dviju zemalja. Drugo upozorenje bilo je da, ako francuski i britanski brodovi međusobno ratuju, nijedan osmanski podanik ne može intervenirati i poduzeti bilo kakvu radnju koja bi naštetila njihovoj neutralnosti.

U isto vrijeme Rusija ne samo da je razvila znatan utjecaj u istočnoj Evropi nego je također težila intervenirati u poslove zapadne Evrope. Kada je Britanija objavila rat Francuskoj 18. maja 1803, ona se isprva borila sama, međutim, nakon što su shvatile veličinu Napoleonove prijetnje, Austrija, Rusija, Švedska i Napulj također su se pridružile borbi protiv Francuske u roku od dvije godine.

Nije samo bosanski namjesnik bio taj koji je Portu upozorio na mogući francuski napad. Slična su upozorenja također poslana s mnogih drugih strana, svi su javljali kako Francuska gomila veliki broj vojnika u Italiji. Budući da su albanska obala i Moreja bili ugroženi, tim je područjima naloženo da odmah pripreme odbranu.

Kao što se dogodilo s bosanskim valijom, vlastima ovog kraja naređeno je da provedu istragu slanjem uhoda u područje gdje su se nalazili francuski vojnici, te da rezultate brzo pošalju u Portu. Ojačane su regionalne utvrde, a vlasti su danonoćno bile na oprezu, kao što je to bio slučaj u Bosni. Bosanskom valiji naređeno je da ojača regionalne granice i utvrde zbog mogućnosti da francuska vojska pređe kroz dubrovačke teritorijalne vode i napadne crnogorske i bosanske zemlje.