Bio je tmuran jesenji dan. Neprijatelj nas je napadao u isprekidanim intervalima. Negdje oko podne počela je i kiša. Praćena hladnim vjetrom. Već peti dan na ovim položajima izloženi smo snajperskim mecima i sve učestalijim minobacačkim projektilima. U tranšejama se stvorilo blato koje se poput smole lijepi za đonove čizama. Dolje niz tranšeju Muhamed i Suad osmatraju teren ispred nas.

Utvrdivši se na sigurnim položajima, agresor je kontrolirao cestu za prilaz našim borbenim linijama. Na udaljenosti od otprilike dvjesto metara četnički snajperist pucajući rasprskavajućim mecima i potpomognut mitraljescem s PKT-om nanosio nam je gubitke gađajući po borcima koji su nam dovozili hranu i sve ostale potrepštine. Jutros je jedan momak poginuo, a drugi je bio ozbiljno ranjen.

Nekoliko boraca teško je ranjeno i jedva izvučeno jer su četnici pucali po kolima hitne pomoći i bolničarima. Mi smo uzvraćali nasumice jer nismo mogli otkriti njihovu tačnu lokaciju. Cijelo popodne nas nekoliko osmatralo je s različitih mjesta dvogledom mjesta s kojih se pucalo jer su četnici mijenjali lokacije i imali dobro skrivene položaje. Pričali su nam momci s Jagodnjaka da je jedan snajperist prije nekoliko dana skinut s krova kuće. Prije toga terorizirao je nekoliko dana taj dio linije ubivši tri naša vojnika a osam ih je teže ranio. Uporno osmatrajući njihovu liniju, u popodnevnim satima otkrili smo ključna mjesta. Više nismo uzvraćali paljbu da četnici ne shvate šta smo otkrili. To smo prenijeli i ostalim momcima duž linije.

Na ovom dijelu ratišta mi smo bili poslani kao pojačanje lokalcima jer su u toku jučerašnjeg dana četnici u više navrata pokušali proboj. Sve do večernjih sati trajali su njihovi napadi. Iako su bili popraćeni jakom artiljerijskom vatrom, bili su bezuspješni i naše linije nisu maknute ni za jedan milimetar.

Spustila se noć, prilično mirna s tek pokojim prepucavanjem. Dolje iza nas, po teško oštećenim stambenim objektima četnici su tukli protuavionskim topom i minobacačima. Naslijepo pod vatrom drže put kojim izvlačimo ranjenike, dobijamo municiju, hranu i ostala sredstva.

Prošla je ponoć. Iz mraka dolazi Samir i pita ima li dobrovoljaca za noćnu akciju. Budući da je gledao u mene i Suada, mi se odmah javljamo iako bismo se javili i da nas nije pogledao. S nama je do zemunice, u kojoj su bili komandiri i veza, krenulo još nekoliko momaka. Čučnuli smo ispred i Samir nam je počeo objašnjavati svoj plan.

“Momci, noćas moramo uništiti njihovo mitraljesko gnijezdo i snajperistu”, govorio je mirno, kao da se spremamo odigrati partiju karata. Prije nego što će nas pozvati u akciju, već je bio pripremio potrebni materijal.

Dio oprema sam ponio ja, a dio Suad. Svakih malo, dvojica izviđača išli su ispred nas, a onda se jedan od njih tiho vraćao. Na samom prilazu kućama Samir je ostavio trojicu momaka kao osiguranje: dvojicu s lijeve i jednog s puškomitraljezom s desne strane. Ja sam se šćućurio uz neku gomilu polupane betonske cigle i pratio stanje ispred sebe. Ispred nas naneseni vjetrom čuli su se muzika i glasna galama. Pokatkad bi sve utihnulo a onda bi se, veoma brzo, ponovo začulo.

Opet je počela promahivati sitna kiša. Jedan od izviđača došao je do nas i rukom pokazao da krenemo prema jednospratnici koja je u onoj tami, sa svojim poizbijanim prozorima i izgorjelim i dopola srušenim krovom, meni izgledala baš nekako sablasno. Kao iz nekih starih horor filmova.

Adrenalin i uzbuđenje rastu. Više se ne osjeća strah, sve ja u nama drugačije, sada smo mi zvijeri koje idu u noćni lov. Samir je obavijestio cijelu našu liniju da idemo na neprijateljski teritorij, da nitko ne puca dok se mi ne vratimo u dogovoreno vrijeme, da nas ne pogodi ko od naših.

Ispred nas je čistina, dugačka 150 metara, potpuno minirana i s njihove i s naše strane. Znamo za naše mine jer su nam naši rekli gdje su tačno postavljene. Oblačno je, nema mjesečine, sve nam ide na ruku, a pijani četnici slave što su pogodili naše bolničare. Dolazimo do njihovog minskog polja. Ispred mene Suad i još jedan momak nose dvije teške transportne torbe. Samir je podigao ruku, svi smo stali. Sagnuo se nekoliko metara ispred nas i više ga u onom mraku nismo uočavali. Miralem se okrenuo prema nama i tiho šapnu: “Naišao je na potezne mine, oslobađa nam put.”

Dolazimo do četnika. Još nisu zaspali. Pred nama je još jedna prepreka. Grmlje i potok nabujao od kiša širine tri metra, dubok metar i po. Ulazimo u hladnu vodu i prenosimo materijal.

Sad smo već na njihovoj strani. Osjećam kako mi se vilica trese od zime. Do sada je sve išlo bez greške. Krećemo dalje međusobno udaljeni od osam do deset metara. Čujem i otkrivam dolazeću četničku patrolu i odmah znakovima javljam Miralemu i Suadu. Idem brzo natrag u potok, tu nas neće otkriti. Samo nam glave vire iz hladne vode.

Oružje i oprema su na obali, pri ruci. Patrola odlazi i bahulja. Smijući se nešto glasno pričaju. Noge su mi utrnule od hladne vode. Nisu nas otkrili. U potoku smo pri samoj obali, čekamo da se patrola vrati. Hladno je.

Patrola se vraća i odlazi, put nam je slobodan. Sve je utihnulo, četnici su zaspali – e, sad su naši.

Lahko pronalazimo mitraljesko gnijezdo i snajperistu. Pokazujući prema njima, Samir stavlja prst na usta, da budemo što tiši. Ja čuvam lijevi, a Suad desni bok Samiru. Ostalih četiri ili pet momaka odmah su iza nas na putiću. Prolazi me neka jeza tijelom. Ako ijedan četnik ustane, vidjet će nas na ovoj čistini.

Samir i Suad polahko su uzeli naše dvije torbe i stavili ih u travu. Tad sam tek vidio da iz njih vade MRUD-ove , mine usmjerenog djelovanja. Meni još nije bilo jasno šta rade. Nestali su obojica u mraku.

Legao sam iza jednog grma potrbuške osmatrajući teren ispred sebe. Bilo mi je jako hladno. Ako ovdje ne poginemo, upala pluća nam ne gine.

Prošlo je petnaestak minuta kada su se, pužući na koljenima prema nama, pojavili Suad i Samir. Suad je uzeo kolotur sa žicom i nešto prčkao oko njega. “Eto, sve je spremno, samo polahko sada, da se udaljimo, i pazite da ne prekinete žicu”, tiho je rekao.

Ubrzo smo ponovo prešli potok i našli se kod momaka koji su nam bili odstupnica. Suad je stavio kabl ispred sebe i namontirao ga na mašinu za aktiviranje eksploziva. Samir nam se okrenuo: “Slušajte dobro, vas dvojica bacit ćete ručne bombe prema njima što dalje možete. Zauzmite položaje da kad bombe eksplodiraju otvorite rafalnu vatru prema njima. Ostalo je moj i Suadov posao.”

Bacili smo bombe što smo mogli dalje. Dvije detonacije odjeknule su kao povezane. Odmah poslije njih zatreštalo je iz puškomitraljeza i pušaka. Četnicima nije trebalo dugo da se prisaberu. Prvi njihovi rafali upućeni prema nama stopili su se sa strašnom detonacijom i eksplozijom. Ljubičasto plava svjetlost u momentu obasjala je i nebo i sve oko nas. Rafali mitraljeza s njihove strane više se nisu čuli. Nije se čula nikakva pucnjava iz tog smjera.

Brzo smo pokupili svoje stvari i pored šipražja i polusrušenih kuća uputili se prema svojoj liniji. Dok smo trčali, čule su se granate većeg kalibra dok su uz zvižduk prelijetale preko nas završavajući negdje dolje u naselju.

Mokra odjeća sušila se na nama cijeli dan uz lagahnu vatru. Borba se nastavila, ali nikada više na nas nije pucano s te strane. Četnici su ujutro preko megafona prijetili da će nas peći na ražnju ako nas uhvate. Mi smo im se, onako polumokri, smijali...