Krećemo se prema borbenim položajima na koje ćemo, uz dosta truda, stići 14. jula 1993. godine u 4,45 sati. Sve naokolo izrovano je granatama. Pored ceste, na prilazu liniji, dva su sanitetska vozila. Pri akumulatorskoj sijalici dvojica sanitetlija sabiraju krvave zavoje, dijelove nogavica i rukava maskirnih uniformi natopljenih krvlju. Komandir Suad daje mi naših dvanaest vojnika i osam momaka iz Srebrenika koji su stigli malo prije nas. Svakog borca raspoređujem na predviđeno mjesto i svaki mi još jednom potvrđuje da mu je dobiveni zadatak, s kojim je upoznat još u bazi u Tuzli, u potpunosti jasan i da ga može obaviti bez poteškoća. Naši su momci na strateški, topografski i svaki drugi način upoznati s terenom na koji smo stigli.

Svima nama bila je u potpunosti jasna situacija koju smo zatekli. A potvrdu o ozbiljnosti stanja na terenu vidjeli smo ispred komande, gdje je na kamionu bilo dvanaest tijela naših poginulih boraca. U komandi nam rekoše da je jučer iz stroja izbačeno pedesetak naših vojnika.

Dio linije, koji je jučer u popodnevnim satima izgubljen, po hitnom postupku mora biti vraćen. Agresor je u direktnoj prednosti, s malim snagama na isti način može razvali naš desni bok i odbaciti nas nazad nekoliko stotina metara.

Svi precizno znamo svoje ciljeve. Ostavljamo osiguranje iza leđa da nam niko ne može prići i iznenaditi nas jer je teren takav da se može upotrijebiti za pravljenje “potkovice” budemo li na to primorani.

Svi smo zauzeli svoja mjesta, pripremili i otkočili oružje iščekujući tačno vrijeme početka akcije i dizanje magle. Iako se nije do kraja digla u zakazano vrijeme, neko od oficira ispalio je prvi metak i dao znak da se krene u napad.

U trenu smo bili okruženi mirisom baruta. Svako je gađao svoj cilj koji se nazirao u to toplo ljetno jutro.

Četnici uzvraćaju, ali je vidljivo da su iznenađeni, što nam je bilo malo čudno.

Pucamo iz sveg raspoloživog naoružanja, vatra je snažna i djelotvorna. Nakon samo petnaestak minuta borbe neprijateljski vojnici napuštaju prve rovove i bježe prema šumi.

U 6,00 sati zauzimamo susjedne zemunice. Na lijepom jutarnjem suncu zavihorila se zastava s ljiljanima.

Od prvobitnog puškaranja lijevo od nas razvija se bučna pucnjava, a zatim je u šumi sve proključalo. Dok odjekuju detonacije, preko livade četnici vuku svoje ranjene i mrtve. Na motoroli neko od komandira uporno viče da pratimo naše desno krilo; postojala je mogućnost da protunapadom agresorskih snaga ostane odsječeno.

U neprijateljskim redovima uočavaju se panika i metež. Dosta je ranjenih koje moraju izvući i zbrinuti. Podršku izvlačenju daju im praga i trocijevac koji reže našu prvu udarnu liniju. Pogođeno nam je nekoliko momaka i moramo brzo organizirati njihovo izvlačenje.

Agresor tenkovskim projektilima tuče sada i po liniji i po pozadini.

Uspijevamo ispraviti lijevi dio linije i ponovo zauzeti bunker na samom ulazu u šumicu. Na ulazu u bunker zatičemo nimalo lijep prizor: dva mrtva četnika ležali su u širokom dijelu tranšeje. Projektil ose direktno ih je pogodio. Treće, obezglavljeno tijelo bilo je nekoliko koraka naprijed.

Sve okolo bilo je spaljeno, svuda se širio odurni miris paleži. Naši su uvodili nove snage da bi se ispravio i lijevi bok. Ali ubrzo se i agresor stabilizirao, počeo se organiziranije braniti i uzvraćati po našim položajima.

Jedna naša grupa nastavlja čišćenje šumice i uništavanje bunkera u njenom ćošku iza kojeg se prostiralo 150 metara proplanka.

Nakon što su počeli padati utvrđeni položaji, četnici napuštaju njima susjedne bunkere i bježe prema šumi, što im nije bilo pametno jer je na tom dijelu naše pojačanje bilo najbrojnije.

Ponovo je proključalo i uz detonacije ručnih granata brzo je taj dio šume bio potpuno u dimu. Rafalna paljba naših mitraljeza odjekivala je sada i s desnog boka. Trčimo u tom smjeru i dajemo im podršku. Safet i Mirza drže u mreži metaka svojih mitraljeza cijelo jedno četničko odjeljenje koje je krenulo u napad. Dvojica četnika, koji su bili krenuli natrag, pogođeni mecima, posrću i, teturajući se poput pijanaca, padaju u visoku travu. Njihova beživotna tijela ostaju ležati na samom početku proplanka, odmah ispred nas.

Što je vrijeme više odmicalo, borba je bivala sve ozbiljnija jer je neprijatelj bio zauzeo rezervne položaje. Dio njihovih jedinica napadao je dok su se oni drugi pokušavali ukopati i utvrditi na samoj ivici proplanka. Pucnjava nije jenjavala i skoro da sam bio ogluhnuo.

Mirsad pokaza rukom glasno vičući; veća grupa četnika pokušavala je pucajući doći do položaja naših boraca lijevo od nas. Jedan od njihovih kamiona stigao je na samu ivicu proplanka. Iz njega su iskakali vojnici pristigli kao pojačanje.

Raketa ispucana s naše linije iz nekog protuoklopnog oružja pogodila je prednji dio kamiona, a četnici su bili razbacani na sve strane.

Ponovo je proključalo ispred nas. Sad je bilo vidljivo da se bitka preselila na lijevu stranu.

U 10 sati otpočinje još jedan njihov napad. Udarni val pješadije sada napada cijelu liniju u dužini od petsto metara. Vode se žestoke borbe. U tom momentu u glavu rafalom mitraljeza bivaju pogođena dva momka iz Gračanice. Jedan od njih bio je odmah mrtav dok se drugi još nekoliko minuta borio za život.

Dio četnika počeo se povlačiti prema ivici proplanka. Uslijedilo je malo zatišje, a odgovor na našu vatru nije bio ni približno ozbiljan. Još nekoliko minuta odjekivala je mjestimična rafalna pucnjava prema nama. U jednom momentu transporter je izletio iz šumice i sasuo po nama iz protuavionskog mitraljeza. Cilj mu je bio odvratiti našu pažnju i pucnjavu s ostataka razbijenih četničkih grupa koje su se povlačile.

Uskoro nam je stiglo i dodatno pojačanje. Kako je dan odmicao, postajalo je sve mirnije.

U predvečerje smo Safet i ja sjeli na stablo oborene bukve i zapalili. Još su se čule udaljene detonacije teške artiljerije. Posvuda na njegovoj uniformi bili su tragovi krvi momaka iz Gračanice koje je pokušavao previti. S uperenim pogledom u daljinu, nekako sjetno reče: “Neka je, vala, prošao i ovaj dan.” Samo sam klimnuo glavom.

Sjedeći tu, nismo ni slutili da je taj dan bio samo početak velike ofanzive “Strujni koridor”. Nismo mogli ni pretpostaviti da ćemo ovdje provesti punih četrnaest dana i da ćemo u te dvije sedmice svjedočiti velikim bitkama, herojstvima, hrabrosti i odlasku na bolji svijet mnogih velikih insana.