Nakon prvog kruga parlamentarnih izbora, Francuska se suočava s nepoznatim scenarijem: vladom u rukama krajnje desnice, nasljednika onih koji su se borili u Drugom svjetskom ratu pod generalom Charlesom de Gaulleom, utemeljiteljem Pete Republike.

Naime, De Gaulle je drugi put pozvan da spasi Francusku 1958. Nestabilnost Četvrte republike, koja je u 12 godina imala 22 vlade, nije se mogla suočiti sa socijalnim nemirima i zveckanjem sabljama zbog alžirskog rata. General je osmislio Ustav koji je ojačao ulogu predsjednika Republike u odnosu na Narodnu skupštinu u pokušaju davanja političke stabilnosti zemlji. Od 1965. šef države biran je općim pravom glasa, čime je povećan demokratski legitimitet predsjednika Republike.

Magna Carta nije sadržavala upute za "kohabitaciju" - odnosno kada je francuski predsjednik morao imenovati premijera druge političke boje nakon što je njegova stranka izgubila većinu u Nacionalnoj skupštini. Ali iskustvo najprije sa socijalistom Françoisom Mitterrandom, a potom i s konzervativcem Jacquesom Chiracom stvorilo je praksu koja je do sada funkcionirala. Stanar Jelisejske palače bi se fokusirao na vanjsku i odbrambenu politiku Francuske, dok bi se vlada fokusirala na dnevnopolitičko upravljanje.

Međutim, socijalisti i konzervativci dijelili su istu viziju u evropskoj i vanjskoj politici. Ekstremna desnica Marine Le Pen i njezin učenik i kandidat za premijera Jordan Bardella žele zbrisati politički konsenzus starih stranaka Pete Republike.

Ako nakon drugog kruga krajnja desnica ne osvoji apsolutnu većinu (289 mandata) ili joj ne uspije da osvoji 250-260 mandata te se ne može formirati alternativna parlamentarna većina, predsjednik Republike neće moći imenovati novog premijera. U tom bi slučaju aktuelni premkijer Gabriel Attal mogao ostati na dužnosti ili imenovati tehničku vladu na čelu sa osobom za koju ima konsenzus Doma do godinu dana od danas, kada se Nacionalna skupština može ponovno raspustiti i raspisati nove izbore. Među imenima koja se razmatraju za do sada nepoznati scenario su predsjednica Evropske centralne banke Christine Lagarde, koja je već bila ministarka privrede u vrijeme Nicolasa Sarkozyja ili sadašnji guverner Banke Francuske, François Villeroy de Galhau.

U zemlji kao što je Francuska, dvokružni većinski izborni sistem daje prednost velikoj većini, tako da ne postoji tradicija postizbornih koalicija kao što je to slučaj u Njemačkoj, Italiji ili Nizozemskoj. Naprimer, u Nacionalnoj skupštini koju je Macron raspustio nakon evropskih izbora, predsjednik je imao prostu većinu od 250 od 577 zastupnika u poređenju sa 88 zastupnika desničarskog Nacionalnog pregrupiranja. Međutim, nije bilo moguće da centristi postignu dogovor u zakonodavnom tijelu ili s tradicionalnom desnicom.

S obzirom na nekompatibilnost krajnje desnog bloka i heterogene lijeve koalicije, Le Penovoj stranci ne bi bilo lako pronaći saveznike za postizanje apsolutne većine, magične brojke od 289 mjesta.

S druge strane, posljednjih se sedmica govori o eventualnoj centrističkoj koaliciji koja bi se okupila oko svojevrsne Velike koalicije s umjerenim zastupnicima iz Socijalističke stranke, Zelenih i republikanaca koji se nisu udružili s krajnjom desnicom.

Konačno, stvar može biti riješena i ostavkom predsjednika Macrona.

U nedavnom pismu francuskom narodu, Macron je inzistirao na tome da njegov mandat završava u maju 2027. i da je sada jedina stvar na kocki obnova Nacionalne skupštine. No, što veći neuspjeh bude u drugom krugu izbora, kada će se znati novi sastav donjeg doma francuskog parlamenta, to će iz opozicije biti sve glasniji zahtjevi za njegovom ostavkom i raspisivanjem prijevremenih predsjedničkih izbora. Francuski ustav predviđa samo kraj petogodišnjeg mandata predsjednika Republike zbog smrti, ostavke ili opoziva.