Prve ljudske zajednice sjedilačkog tipa pojavile su se oko 7500 godina prije nove ere, na širokom području koje se proteže od mediteranskog Levanta do iranskog lanca Zagros. Pronađena su važna nalazišta iz ovog razdoblja, poznatog kao neolitik: Jerihon u Izraelu, Aïn Gazal u Jordanu, Tell Halula u Siriji i Jarmo u Iraku. Ali možda je najdojmljiviji Çatal Hüyük u Turskoj, prototip onoga što je trebao biti sljedeći veliki korak u ljudskoj historiji: pojava gradova.

Çatal Hüyük se nalazi oko 40 kilometara jugoistočno od Konye. Početkom 1950-ih na ovo područje stigao je mladi britanski arheolog James Mellaart, koji je sa samo 26 godina, pod okriljem Britanskog instituta za arheologiju u Ankari, vodio iskapanja na nekoliko lokacija. Izvrsna intuicija, uspješnost u odabiru te dobra doza slučajnosti i sreće učinili su Mellaarta poznatim među kolegama koji su ga smatrali svojevrsnim "radiestezistom" arheologije, budući da je čim su počela iskopavanja odmah pronalazio važne nalaze.

U početku je Mellaart iskopavao razna nalazišta u tom području, kao što je Hacilar, još jedno važno neolitsko središte. Çatal Hüyük je lociran još 1952. godine, ali ga se nije moglo odmah istražiti zbog dizenterije i nedostatka prijevoza.

Kako je ispričao Mellaart, bilo je to "jednog hladnog dana u novembru 1958. godine, malo prije noći, kad sam ja, u pratnji gospodina Alana Halla i gospodina Davida Frencha, stigao do dvostrukog humka Çatal Hüyüka". Doista, naselje Çatal Hüyük sastoji se od dva mala uzvišenja, od kojih je najveće, smješteno na istoku, visine između 17,5 i 22 metra s bazom od 500 puta 300 metara.

Iskopavanja su započela te iste godine i, kao i uvijek, sreća je bila na Mellaartovoj strani. On je to sam ispričao: "Važnost našeg otkrića bila je jasna od samog početka, otkrićem i keramike i vrhova strelica od opsidijana koji su bili usko povezani s neolitskim materijalom koji je iskopao profesor J. Garstang u razinama dubljim od Mersina, na obala Cilicije".

Otkriće je opovrglo uvjerenje, rašireno do 1958. godine, da neolitska naselja nisu postojala na anadolskoj ravnici. Unatoč tome, iscrpno iskopavanje nalazišta moralo je pričekati do 1961. budući da je Mellaart u to vrijeme iskopavao u Hacilaru. Tek kada je tamo završio svoj rad 1960. godine, mogao je započeti iskopavanja u Çatal Hüyüku, koja su nastavljena 1962., 1963. i 1965. godine.

Tokom ovih kampanja otkriveno je do 15 razina okupacije, s hronologijom između 6700. pr. n. e. i 5650. pr. n. e. čineći Çatal Hüyük jednim od najstarijih naselja ne samo u Anadoliji, već i na cijelom Bliskom istoku. Ističu se etaže II-VIII, u kojima su kuće imale pravilan tlocrt sa sobama koje su bile spojene jedna uz drugu zid uz zid. Bile su izgrađene od na suncu osušenih čerpiča, s okrečenim zidovima i podovima i ravnim stropom od greda, svijetlog drveta i debelog sloja blata.

Na taj je način stvorena zaštita između kuća kroz njihove vanjske zidove, ostavljajući samo centralni prostor slobodnim za obavljanje zajedničkih zadataka ili kao mjesto okupljanja. Ali najupečatljivija značajka od svega bio je način pristupa kućama: kroz krov.

Osim toga, u najmanje 40 od 139 istraženih kuća pronađene su zidne slike s geometrijskim, životinjskim i ljudskim motivima (izolirane ili koje čine sklopove), kao i scene lova, plesne scene, rituali (supovi kolju leševe).

Ističe se dekoracija temeljena na reljefima glinenih figura na zidovima, koje predstavljaju životinjske glave (glave ili rogovi bika), cijele životinje (leopardi, divlje svinje) ili ženske figure (sigurno neke božice plodnosti). Pronađene su i figurice životinja i božica plodnosti, keramika i drugi materijali. Sve je to navelo Mellaarta na pomisao da su te prostorije bile mjesta štovanja gdje su se obavljali obredi u čast bogova; ponekad su čak korišteni i kao grobno mjesto. Mellaart ih je definirao kao svetišta i kapele.

Na taj su način građevine Çatal Hüyüka klasificirane u tri vrste: stambene kuće, velika svetišta i kapelice. Na temelju toga, Mellaart je pretpostavio da je Çatal Hüyük bio religiozno središte gdje su "glavna svetišta služila za javno bogoslužje i mogla su biti naseljena s vremena na vrijeme tijekom velikih slavlja, kapele su bile uobičajena prebivališta visokih svećenika, a kuće normalne, onih svećenika nižeg ranga".

Bilo je u njemu seljaka, stočara, zanatlija, građevinara, trgovaca i svećeničke kaste koja bi se sigurno nalazila na vrhu društvenog vrhunca. Prema tome, za Mellaarta, "neolitska civilizacija Çatal Hüyüka predstavlja nešto jedinstveno u dugoj historiji ljudskog razvoja: poveznicu između udaljenih lovaca gornjeg paleolitika i novog poretka proizvođača hrane koji će se pokazati kao osnova naše vlastite civilizacije".

Ali Mellaartova idila s arheologijom imala je i mračno poglavlje: takozvani "slučaj Dorak", stvar povezana s tajnim iskopavanjima, u koja se, ne znajući dobro kako, Mellaart našao upleten i za koje je optužen za nezakonitu trgovinu. Unatoč tome što je 1965. oslobođen krivice, turska vlada nije mu odobrila daljnja iskopavanja. Tužan kraj karijere velikog i sretnog arheologa koji je svijetu otkrio tajne jednog od svojih najstarijih naselja: Çatal Hüyük.