Sposobnost ljudi da ne vide očigledno neograničena je. Naročito ako je to neviđenje iz sve snage promovisano od, prije svega, zapadnih medija. Zaključak da se u subotu 11. novembra u Rijadu desilo nešto što nije zapamćeno ni u skorijoj ni dalekoj prošlosti, dakle nešto historijski – neće ući u “breaking news” izvještaja o događaju u zapadnim medijima. Naprotiv, mediji će učiniti sve da na svaki način umanje, minimiziraju i podcijene njegovu važnost. Nažalost, mnogi će to kupiti zdravo za gotovo.

Naravno, tačno pretpostavljate da se radi o kombinovanom samitu Arapske lige i Organizacije islamske saradnje na kojem je 57 zemalja došlo do ujedinjenog stava i dogovora o jedinstvenom djelovanju u vezi s dešavanjima u pojasu Gaze, zapravo Palestini. Prije prošle subote to se desilo tačno nula puta – odnosno nikada.

Prije nego što pređem na rezoluciju, koja je rezultat samita, osvrnuo bih se na percepciju da se ništa osim “pričaonice” nije desilo u Rijadu. Razumijem da svi žele da se užasi koje okupatorska vojska provodi u Gazi završe što prije. Teško je potisnuti emocije i razmišljati racionalno kada znamo da izraelske okupacione snage ubijaju jedno dijete svakih osam do deset minuta. Međutim, čini mi se da se ta želja pretvara u, blago rečeno, nerealna i pretjerana očekivanja.

Slično sa samitom, odnosno očekivanjima od samita, desilo se s očekivanjima od Hezbollaha. Mnogi su bili razočarani vrlo glasno najavljivanim govorom lidera Hezbollaha Hassana Nasrale prethodne sedmice. Kao da su očekivali da će ni manje ni više objaviti rat Izraelu i/ili kolektivnom Zapadu, što bi rezultiralo destrukcijom Libana, prije svega civila i civilne infrastrukture. Izrael se ne stidi da najavi svoje ratne zločine, naprotiv. Nasralin govor, koji je dao dovoljno konkretnih poruka, ali i ostavio dovoljno nejasnoća, bio je dovoljan da narajca Izraelce.

Slično je bilo i s očekivanjima od samita i slične su i reakcije. Kao da je bilo šta što je manje od objave rata – “ništa”. Kao da bi proširenje rata na regionalni sukob, s nemalim šansama da se pretvori i u svjetski, na bilo koji način smanjio patnje i užase kroz koje Palestinci prolaze u Gazi.

Mnogo je onih koji tvrde da je na samitu u Rijadu odbijen prijedlog o naftnom embargu, o kojem se misli kao o “srebrnom metku” ili magičnom štapiću koji bi preko noći završio konflikt. Pri tome se, zapravo, ne zna ni da li je takav prijedlog uopšte postojao. Ideja da je samit u Rijadu bio samo pričaonica jer nije donio embargo jeste upravljanje percepcijom.

Na društvenim mrežama priprema za tu percepciju počela je da se valja ubrzo po početku izraelskog barbarizma u Gazi i mnogo prije konflikta. Slike saudijskog kralja Faisala s tekstom o naftnom embargu kao odgovoru na Jomkipurski rat 1973. dijeljene su kapom i šakom po raznim platformama, a jasan podtekst bio je da su “ovi danas kukavice i marionete” koje se ne usuđuju da ponove to jer “ne mare za Palestince”.

Kao i svaki internet “meme”, i taj je plitak. Naime, u prošlih 50 godina dosta se toga promijenilo, prije svega činjenica da su SAD od uvoznika postale izvoznice nafte, te ih embargo ne bi nimalo pogodio. Koga bi pogodio? Evropu sigurno, ali koga se to tiče osim Evropljana? Amerikance svakako ne, u što smo se mogli uvjeriti u posljednje dvije godine. Međutim, Kina kao najveća uvoznica arapske nafte bila bi najviše pogođena, a nema nikakvog smisla kažnjavati Kinu, s obzirom na identičan odnos prema palestinskom pitanju.

“Mi, kao islamski svijet, jasno smo pokazali solidarnost s palestinskim narodom na samitu Organizacije islamske saradnje održanom u Rijadu, glavnom gradu Saudijske Arabije. Ovu poruku solidarnosti ćemo pojačati odlukama koje ćemo donijeti i provesti u djelo. Naš je prioritet da osiguramo prekid vatre i nesmetanu dostavu humanitarne pomoći. Ono što je hitno nije ‘pauza od nekoliko sati’, već trajni prekid vatre”, rekao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan novinarima tokom povratka iz Rijada.

Na samitu je otkriven poslovični slon u sobi – izraelska okupacija. Artikulisan je jedinstveni arapski i muslimanski stav, koji je (gle slučajnosti!) također stav Kine, Rusije i tzv. globalnog juga, da je osnovni uzrok konflikta u Palestini izraelska okupacija i totalni neuspjeh zapadnih vlada da riješe palestinsko pitanje, odnosno neuspjeh pregovora i tzv. mirovnog procesa koji je godinama pod američkom dominacijom.

Zahtjev za obustavom nasilja, ne samo za primirjem, i to nasilja tačno okarakterisane okupacione vlade na cijeloj teritoriji Palestine. Poziv za kraj okupacije i uspostavljanje palestinske države, zalažući se za međunarodnu mirovnu konferenciju, koja bi preuzela posredovanje i pregovaranje tog mirovnog procesa, jasna je namjera da se uloga “poštenog posrednika” (koji, nepotrebno reći, to nikad nije bio) izbije iz ruku SAD-a.

Drugi poslovični slon u sobi – izraelsko nuklearno naoružanje – također je doveden u rezoluciju. Sada, kada je Izrael, možda nehotice, izjavama uspaljenih ministara odustao od tzv. politike nejasnoće glede svog nuklearnog naoružanja, pravi je momenat da se organizuje “konferencija o denuklearizaciji” koja će utrti put za razoružavanje Izraela i izvršiti pritisak na Tel Aviv. Uzgred, inicijativa koju Iran gura već decenijama.

Pitanje odgovornosti, odnosno istrage i kažnjivosti izraelskih zločina pokrenuto je zahtjevom “glavnom tužiocu Međunarodnog krivičnog suda da odmah pokrene istragu o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti koje je Izrael počinio nad palestinskim narodom” u članu 8 rezolucije, u kojem su i podijeljeni zadaci gensecima obje organizacije da uspostave zajedničku specijaliziranu jedinicu za praćenje pravnog nadzora koja dokumentuje izraelske zločine počinjene u pojasu Gaze od 7. oktobra 2023. godine.

Važna stavka jeste podsticanje zemalja učesnica samita da razbiju blokadu Gaze. Zemlje koje će poduzeti mjere (direktne ili indirektne) da pomognu Gazi moći će se pozvati na ovaj član u završnoj deklaraciji Organizacije islamske saradnje i imat će pomoć i podršku drugih zemalja.

“Predsjednik Erdoğan pokušao je oblikovati konačnu deklaraciju unaprijed proučavajući samit u Rijadu. Šta će se dešavati i šta će se pisati na ovakvim samitima, zapravo je manje-više unaprijed određeno. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan svojim inicijativama prije samita obavio je posao na nivou koji bi mogao transformisati završnu deklaraciju iz njene tradicionalne ‘osuđujuće’ prirode i omogućiti zemljama učesnicama da preduzmu ‘akciju’”, piše Kurtuluş Tayiz u dnevniku Akşam.

Kurtuluş naglašava ono što je i sam Erdoğan naglasio, a to je da se prvi put izraelski kolonisti ili naseljenici opisuju kao “teroristi”. “Ovi izraelski civilni osvajači, koji su ušli u svjetski diskurs kao ‘nevini doseljenici’, zaslužuju da se nazivaju ‘teroristima’ u punom smislu. Ovi civilni osvajači, pod zaštitom izraelskih vojnika, protjerivali su Palestince, ubijali one koji su pružali otpor, pa čak i konfiskovali njihove domove, bašte i životinje. Navesti da se radi o zaista čoporu genocidnih ubica i uključiti ovo u deklaraciju samita u Rijadu važan je uspjeh koji treba pripisati Republici Türkiye. Ova invazijska horda će se od sada nazivati ‘teroristima’, a ne ‘doseljenicima’”, piše Tayiz, zaključujući: “Izrael se ovoga puta neće izvući s masakrom u Gazi; Türkiye će goniti izraelske ratne zločine, a napori Ankare će osigurati da ubica Netanyahu bude proslijeđen Međunarodnom sudu za ratne zločine.”

Ako je sve navedeno “ništa”, onda je teško razumjeti divlju reakciju Netanyahua, koji je poručio arapskim liderima da šute. Nije jedini koji nije ukapirao da je paradigma promijenjena. Da bez obzira na podršku političke elite kolektivnog Zapada, koja nikada nije vječno zagarantovana, povratak na status quo više nije moguć. Uostalom, i ta elita polako ali sigurno dolazi do tog zaključka pod pritiskom sopstvenih građana. Novi svijet rađa se iz pepela Gaze.