Stotinjak dana dijeli Türkiye od lokalnih izbora zakazanih za 31. mart 2024. Predizborna atmosfera polako se uvlači u javnost. Kao i uvijek, pristup izborima opozicije i vlasti veoma je različit. Uprošćeno bi se moglo reći da je to razlika između haosa i reda. Opozicione partije zapravo se još nisu konsolidovale nakon teškog poraza na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u aprilu i maju ove godine.

Dok će Narodni savez – vladajuća Partije pravde i razvoja (AKP), Partija nacionalističkog pokreta (MHP), Stranka Velike unije (BBP) i Nova stranka blagostanja (YPR) – nastaviti da funkcioniše kao savez, što na lokalnim izborima uglavnom znači koordinaciju i saradnju, odnosno odsustvo međusobnih bitaka, Nacionalni savez – Republikanska narodna partija (CHP), Dobra partija (İP), Saadet partija (SP), Demokratska partija (DP), Partija budućnosti (GP) i Partija demokratije i napretka (DEVA) – prije proljetnih izbora poznat kao “sto za šestoro”, nepovratno se raspao.

Promjena na čelu CHP-a nije donijela ništa novo u pristupu partije izborima. Naprotiv, s obzirom na to da je to sada “dvoglava” partija, kojoj je nominalno na čelu na kongresu prošlog mjeseca izabrani Özgür Özel, a da je Ekrem İmamoğlu (gradonačelnik Istanbula) taj koji ga je kupovinom delegata doveo na tu poziciju, te da vuče samostalne poteze “lideru partije” iza leđa, stvari su komplikovanije.

Kada kažem ništa novo u pristupu izborima, mislim na svijest CHP-a da samostalno, osim u nekim najzadrtijim CHP “tvrđavama”, ne može osvojiti lokalne izbore, te što javno, što tajno pregovara o savezima dijeleći plijen unaprijed, baš kao što je to bivši lider partije Kılıçdaroğlu radio uoči parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Opasnost od gubljenja Istanbula i Ankare realna je s obzirom na to da se ni İmamoğlu niti gradonačelnik Ankare Mansura Yavaş nemaju pohvaliti razvojem i/ili rješenjem ijednog problema tih gradova (naprotiv). Jedini način da se neuspjeh glede poboljšanja kvaliteta života građana nadomjesti jeste sklapanje saveza po trange-frange sistemu i pretvaranje izbora za u osnovi tehnokratske pozicije gradonačelnika u “ideološku borbu”. Navodnici su tu jer se ta “ideološka borba” u suštini svodi na antierdoğanizam.

Prošle izbore, ako izuzmemo pokušaj krađe u prvoj rundi, İmamoğlu je dobio pomoću konzervativnih glasova koji su nasjeli na njegovo učenje Kur’ana i predstavljanja kao “novog, drugačijeg profila člana CHP-a”, zatim podrškom tadašnjeg oblika političkog krila terorističkog PKK-a – Demokratske partije naroda (HDP), koja je sada u najnovijem pojavnom obliku Partija narodne ravnopravnosti i demokratije (DEM) – kao i podrškom Dobre partije, te stanovnika Istanbula porijeklom iz crnomorskog kraja.

Moj je utisak da su građani Istanbula poslije 25 godina, koliko su AK partija i prethodnica joj vodili grad, povjerovali da su napredak, razvoj i proširenje usluga koje grad pruža nešto što se podrazumijeva, nešto zagarantovano. Isto ili slično odnosi se na Ankaru. Hoće li pet godina u kojima su mogli da vide samo regresiju biti otrežnjenje koje će pomrsiti računicu?

A računica je neminovno drugačija, jer se prethodno navedena kombinacija ne može ponoviti. Naime, Dobra partija, odnosno njena liderka Meral Akşener odoljela je pritiscima da ostane u savezu. U prethodnoj kombinaciji, kao i na parlamentarnim izborima Dobra partija je kao vidljivi član saveza na neki način “pokrivala” tajni savez s političkim krilom PKK-a. Da li iz razloga “principijelnosti” ili nezadovoljstvom dijelom ponuđenog plijena, Meral Akşener odlučila je da na ove lokalne izbore izađe samostalno.

To je dovelo do turbulencija u partiji koje je, što zbog obima, što zbog brzine, teško pratiti. Naime, dio partijske elite nije baš sretan zbog te odluke. Ostavke pljušte, naročito među poslanicima parlamenta, dok su drugi najureni. Odjednom su tu optužbe za seksualno uznemiravanje, finansijske malverzacije i slično. “Partija je zbunjena jer nije sklopila savez s CHP-om. Budući da vojno tutorstvo nije jako, ono nije na snazi ni u jednom trenutku, ali centri tutorstva koji svoje buduće planove zasnivaju na Ekremu İmamoğluu zbunjuju Dobru partiju. Nije uzalud Meral Akşener rekla: ‘Kada smo odlučili da sami izađemo na izbore, bez saveza, u partiji je počela konfuzija’”, piše Abdulkadir Selvi u Hürriyetu.

Posljednji skandal jeste taj da je sada već bivši šef zastupničke grupe Dobre partije u gradskoj skupštini Istanbula vodio “diplomatiju iza zatvorenih vrata” s CHP-om u kojoj je nudio podršku İmamoğluu u zamjenu za tri istanbulske općine. Problem je što su vrata bila tako dobro zatvorena da rukovodstvo partije nije imalo pojma o toj diplomatiji.

No, vratimo se İmamoğluovoj računici. CHP je u pregovorima s gorespomenutim najnovijim pojavnim oblikom političkog krila PKK-a – DEM-om. “Nakon izbora 14. maja, stranke koje su politički produžetak PKK-a poručile su da će ovaj put biti otvorene i transparentne saradnje. Da vidimo hoće li ovaj put zaštititi svoje principe i sklopiti protokol s Özgürom Özelom ili će više voljeti tajne pregovore? Prema onome što se priča u političkim lobijima, navodi se da DEM zahtijeva načelnike ne samo u općinama Istanbula, već i u Ankari, Izmiru, Aydinu i Antaliji”, piše Selvi.

Ekrem İmamoğlu vodi pregovore i s Radničkom partijom Türkiye (TİP). TİP je na proljetnim izborima učestvovao u savezu s tadašnjim pojavnim oblikom političkog krila PKK-a, što valjda govori dovoljno o tome kakve partnere İmamoğlu traži. A šta traži TİP? Pa naravno, istanbulske općine. “Možda želi Şişli i Beşiktaş, ali se kaže da TİP zahtijeva ostrva”, navodi Selvi, dodajući: “Budući da je CHP partija koja dijeli kapom i šakom, svi su postali pohlepni.”

“U CHP-u postoji razumijevanje poput ‘Ako nominiramo papuče u Izmiru, pobijedit ćemo, ako nominiramo poklopac kanistera u Şişliju, napravit ćemo razliku’”, piše Selvi. Najgore je što su za te svoje “tvrđave” u pravu. To govori više o njihovim glasačima, no njihov broj na nacionalnom nivou ne prelazi 25 posto.

Konstatujući da efekt promjene na čelu CHP-a na stopu glasova ne prelazi ni jedan posto, i ne stvara razliku u procentima koliko tačka ili zarez, İhsan Aktaş, vlasnik jedne od rijetkih poštenih agencija za ispitivanje javnog mnijenja (GENAR), objašnjava i zašto: “Zapravo, čini se da se kriza kroz koju CHP prolazi ne može riješiti promjenom predsjednika. CHP ne može zatvoriti distancu koju je postavljao između sebe i društva 70 godina i ne može prevladati svoju sociološku zaglavljenost. Članovi CHP-a i dalje traže izvor problema u pojedincima jer su zaglavljeni u diskursu klasičnog prosvjetiteljskog doba prije 200 godina.”

“Izbori će se završiti onako kako uđete u izbornu atmosferu. Ovi izbori počinju klimom u kojoj AK partija i Narodni savez imaju prednost”, piše Aktaş i dodaje: “Naravno, Istanbul će biti tema o kojoj se najviše razgovara na lokalnim izborima. Mislim da će AK partija zauzeti Istanbul.”

Kako AK Partija i Narodni savez ulaze u izbornu atmosferu, rekao sam na početku suprotstavljajući vrlo pojednostavljeni opozicioni haos redu. Naprimjer, AK partija organizuje “Radionicu politike urbanizacije stoljeća Türkiye” uz učešće stručnjaka iz mnogih oblasti. Na njoj se diskutuje o ekološki prihvatljivim održivim gradovima, klimatski kompatibilnim gradovima s neto nultom emisijom, o estetskim gradovima i gradovima s identitetom, gradovima s nula otpada, idealu proizvodnih gradova. To je svjetlosnim godinama udaljeno od opozicione predizborne kaljuge u kojoj se valjaju, zabijaju noževe jedni drugima u leđa i trguju onim što im ne pripada.

Rezultati ove radionice koristit će se u izbornom manifestu AK partije. Erdoğan će objaviti izbornu deklaraciju na proglašenju kandidata u januaru, kada će početi zvanična kampanja.