Jutro na Vranovači dočekujemo udaljeni dvjesto metara od naše linije. HVO i naša pojačanja iz Tuzle već dva dana biju žestoku bitku na ovom dijelu ratišta. Suad, Fikret, Miralem i ja smjestili smo se ispod stabla velike lipe. Opojni miris njenog cvata širi se na sve strane. Udišem i žmirim. Odlazim na trenutak u djetinjstvo, u dane kada smo ležali na Brdima ispod stare lipe.

Prenu me tresak granate velikog kalibra. Javljaju nam da su se naši povukli s tri rova i da pod hitno treba pokušati vraćanje ovih linija. Osman naređuje da polahko krenemo. Jedanaest je sati.

Korak po korak idemo naprijed. Od drveta do drveta. Sporazumijevamo se mimikom. Prolazimo deset, pedeset, stotinu metara. Oko nas tišina. Čudno mi. Osjećam skrivene poglede iz šume. Sjetim se zasjede na Krečanama u Gradačcu i ne ide mi se dalje. Trnci i hladnoća kreću mi uz leđa. Fikretu i Suadu dajem znak rukom da se vraćamo. U posljednjem trenutku.

Čim smo počeli odstupati, s desne i lijeve strane stadoše pucketati grančice. Sve brže. Zaključujem da smo upali u zasjedu i da nas žele uhvatiti. Zato ne pucaju. Ubrzavamo, ali gledamo da to bude što tiše i neprimjetnije jer znamo da će nas zbog šume i rastinja tako teže pratiti. U jednom trenutku, kada mi se učinilo da se nećemo izvući, otvaram vatru – i lijevo i desno. Njih dvojica čine isto. Četnici ne odgovaraju. Uspješno se izvlačimo i vraćamo na položaj. Odlučujemo sačekati vodiča.

Dolje, pola kilometra niže, vodi se žestoka borba.

Ponovo se iz šume u koju smo maloprije bili krenuli čuje pucnjava. Javljaju nam da momci iz HVO-a i dalje drže liniju i ne povlače se. Samo je pitanje koliko će još svi oni tamo izdržati.

Opet kanonada projektila velikog kalibra pada po livadi iza nas i po objektima. Ponovo krećemo naprijed, sada ojačani s još dvadesetak ljudi pristiglih iz Gradačca. Uspijevamo obići šumicu i jednom uvalom stižemo iza leđa naše linije. Dolazimo do momaka koji su zalomili liniju na samom ćošku šumice. Desno, sto metara niže, još dopire paljba. Kažemo komandirima da moramo dolje. Kod krajnjeg rova zalazimo malo dublje u šumu jer je između tog i prvog rova livada bez šume – brisani međuprostor.

Uspijevamo doći do naših momaka. Zatičemo kritičnu situaciju. Od tri zemunice četnici su zauzeli dvije i rovove oko njih. Naši su se grupirali oko treće. Ne dao Bog da padne granata.

Naređeno nam je da se raširimo, da štitimo bokove kako nas četnici ne bi zaobišli i opkolili. Zovemo u komandu, tražimo da požure i da ponesu sanduk municije za mitraljez. Veza je isprekidana i nejasna tako da nismo sigurni jesu li nas čuli.

Sad je veza mrtva. Jedan od ljudi iz komande psuje vojnicima zbog izgubljenih rovova, oni se pravdaju da su ih četnici iznenadili. “Kakvo crno iznenađenje kad je jutros bio napad na kompletnu liniju i kad sam sve jedinice upozorio da će uslijediti opći napad”, urlao je gotovo nerazgovijetno. “Nije iznenađenje, već strah od smrti, strah. Eto zašto ste napustili”, govori im.

“Hajde, začepi više”, prekide ga Osman. “Nit je vrijeme, nit mjesto. Četnici su zauzeli rovove i to treba vratiti. A vi raspravljajte o tome ko je kriv kad ih najurimo niz ovu livadu.”

Miralem uzima mitraljez i maše momcima iza nas: “Idemo, nema se više šta čekati!”

Izlazimo iz zaklona kod zemunice i prebacujemo se naprijed, do jednog bora. Ostali idu za nama. Zauzete zemunice udaljene su četrdeset-pedeset metara brisanog prostora. Pada mi u oči da je rov iznad zemunice broj jedan, najbliži nama, na mjestu gdje počinje šumski put, prazan.

Ako bi on bio naš, zemunicu bismo mogli zasuti bombama. Tražimo od Miralema da zemunicu drži pod stalnom vatrom iz mitraljeza pedesettrojke.

Desetak sekundi nakon što je Miralem otvorio vatru počinjemo više četveronoške nego pognuti bahuljati prema rovu. Četnici žestoko pucaju. Nekoliko ih je udaljeno ne više od dvadeset metara. Bacam se na zemlju, nastavljam puzeći. Na pet-šest metara od rova čujem kako mi neko od onih što nas gađaju prilično ravnodušnim glasom govori: ”Brže, balijo, brže!”

Zdrav i čitav, skotrljavam se u rov i počinjem pucati. Okrećemo se prema našim momcima i rukom pokazujemo da nas slijede. Miralem otvora vatru na četnike s još nekoliko momaka iz Gradačca. Žestoka pucnjava ogradila se na sve strane.

Odjednom jauk. Safet se prevrnu preko međe hvatajući se za stomak: “Ranjen sam, ranjen sam.” Dva momka brzo stižu do njega, zatim ih prilazi još nekoliko i odvlače ga dalje prema šumi.

Pucnjava ne prestaje. Moramo zauzeti sljedeći rov po svaku cijenu.

Bacamo nekoliko ručnih bombi i ponovo otvaramo vatru na četnike. Zatim se pucnjava kao požar širi cijelom linijom.

Četnici kreću u novi napad. Treći po redu. Bit će ovo dug dan.

Jedna grupa, njih desetak, napada na rov koji smo mi zauzeli. Pucamo po njima, ali nemamo dobru preglednost lijeve strane. Miralemov mitraljez nadglasuje naše puške. Trojica četnika zaustavljeni su rafalom mitraljeza i u nekom grču svaljuju se dolje desno prema potoku. Shvatajući da ih tu čeka smrt, ostali zaliježu pucajući po nama.

Opet bacamo nekoliko ručnih bombi i ponovo ključa na sve strane. Uspijevamo ih zaustaviti u njihovom naumu i osujetiti njihov plan. Naši momci dolaze sada i s lijeve strane kroz tranšeju. Očito je da smo četnike brojčano nadjačali. Počinju se povlačiti kroz tranšeju, što nam je znak da krenemo naprijed.

Uspijevamo doći do zemunice, ovladavamo i drugim rovom. Sada nas dijeli samo dvadesetak metara od rova kojim su naši momci zalomili liniju. Trojica četnika leže mrtva tačno ispred nas.

Rafali odjekuju dok se tranšejom probijamo naprijed. Miralem mitraljezom kosi sve ispred sebe. Ne daje četnicima ni tren predaha da se srede.

Nemajući drugog rješenja, četnici odjednom počinju iskakati iz trećeg rova i bježati niz šumu. Možemo im još samo uputiti koji rafal za oproštaj.

Uspjeli smo se za samo pola sata spojiti s pojačanjem desno od nas i konsolidirati cijelu liniju. I momci iz HVO-a potisnuli su četnike i potpuno ovladali dijelom linije koji je bio privremeno zauzet.

Nekoliko trenutaka poslije ponovo nam šalju kanonadu teških projektila koji padaju oko naše linije i dolje po šumi. Naši nam momci javljaju da je Safet odvezen u ratnu bolnicu u Brku, a odatle će biti prebačen dalje za Tuzlu. Van je životne opasnosti.

Ubrzo je sve oko nas utihnulo. Čuo se pokoji pucanj snajpera s agresorske snage. Stao sam i pogledao iza nas. Nije tako ni blizu odakle smo se probili do ove linije. Bio je to nimalo lagan poduhvat.

Poželio sam da legnem ispod one lipe s velikom krošnjom. Da legnem i zatvorim oči samo na trenutak. Da na tren duboko udahnem njen opojni miris. Da se vratim ondje gdje sam stao.