Emerik Blum jedan je od najznačajnijih Sarajlija u historiji Bosne i Hercegovine, inžinjer briljantnog uma, uvijek ispred svoga vremena, osoba koja je samo zbog svog porijekla završila u koncentracionom logoru, iz kojeg je pobjegao partizanima, poslovni genij koji je iz ničega stvorio “Energoinvest”, najveći poslovni sistem bivše Jugoslavije. Menadžer, rukovodilac, vizionar, prvi čovjek Sarajeva u vrijeme procvata grada neposredno prije Olimpijade. “Fakultet je naša najvažnija tvornica. Znanje je skupo, da nije, siromašni bi ga imali”, jedna je od njegovih izreka koje su ušle u historiju. Emerik Blum imao je samo 73 godine kada je umro 24. juna 1984. godine, prije tačno 38 ljeta, ali iza njega je ostalo djelo koje kao da je stvaralo na desetine ljudi, a ne samo jedan čovjek.

MLADOST IZMEĐU SARAJEVA I PRAGA

Djetinjstvo i mladost proveo je u burnim godinama tokom i nakon Prvog svjetskog rata, mladost u burnim međuratnim zbivanjima, puno sazrijevanje u logorima u Drugom svjetskom ratu, zrelost u teškim poratnim godinama, piše Žarko Primorac u svom odličnom eseju o Emeriku Blumu. Sve što se dogodilo u njegovim formativnim godinama, nastavlja Primorac, utjecalo je na izgradnju osebujne ličnosti i karaktera. Njegovu ličnost krasile su velike ljudske osobine, uz to i snažan karakter koji mu je dao postojanost, ustrajnost, sposobnost da nikada ne odustane, za njega nije bilo “nepremostivih” prepreka i “nemogućih misija”.

Blum je izvorno bio mađarski Jevrej. Njegov je otac u Sarajevo došao u masi drugih takozvanih “kuferaša” koje je Austro-Ugarska, iz razvijenih dijelova Carstva, dovela u Bosnu i Hercegovinu radi izgradnje, modernizacije i upravljanja tom “turskom nahijom”. Blumov otac bio je strojovođa na novoizgrađenim, uskotračnim prugama u Bosni i Hercegovini.

Emerik Blum rođen je 1911. godine, a djetinjstvo i ranu mladost proveo je u rodnom gradu. Nakon završene gimnazije, nastavio je studij na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Ubrzo je protjeran u svoj rodni grad zbog aktivnosti u progresivnim, studentskim pokretima. Tako je započeo njegov život s policijskim dosjeom kakav je živio narednih desetak godina. U Sarajevu nije hapšen, ali se svaki dan morao javljati policiji.

Sredinom 1930-ih odobren mu je povratak pa se vraća u Prag i nastavlja studij. Ubrzo nakon toga, Čehoslovačka je okupirana, a počelo je hapšenje komunista i drugih naprednih studenata. Među njima je bio i Blum. Do završetka studija ostalo mu je još nekoliko ispita. U znak solidarnosti, u zatvor u Pankrácu došli su češki profesori i omogućili mu da položi preostale ispite i završi studij.

Nakon studija, zajedno sa suprugom Matusjom, pijanisticom, Emerik Blum se vraća u Sarajevo, gdje započinje karijeru kao inženjer elektrotehnike u Središnjoj direkciji državnih rudarskih poduzeća u Sarajevu. Zajedno s Oskarom Danonom, Vojom Dimitrijevićem, Jahielom Fincijem i Anom Rajs Emerik, Blum je 1939. pokretač umjetničkog pokreta “Collegium Artisticum”. Ta institucija okupit će značajne, tada mlade umjetnike (Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Mate Baylon, Emanuel Samanek, Ubavka Milanković, Jelena Kešeljević, Milutin Jasnić, Matusja Blum), ali i druge mlade i školovane ljude.

BIJEG IZ LOGORA

Kada Njemačka 1941. godine napada i okupira Jugoslaviju, Blum kao Jevrej i komunist opet završava u zatvoru. Njegova golgota nastavlja se u koncentracionim logorima Gospić, Pag, Krapje, Jasenovac i Stara Gradiška. Zahvaljujući dobroj fizičkoj kondiciji, spretnosti i profesiji, preživljava sve strahote. Održava elektranu u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac, što mu omogućuje da preživi, a kasnije i spasi goli život.

“Uhapšen sam u Sarajevu 23. juna 1941. kao komunista. Mi smo bili mjesec dana u zatvoru u Sarajevu. Nakon toga su nas postrojili u kolone i poslali na željezničku stanicu, gdje smo se ukrcali na teretni vlak. Nakon tri dana stigli smo u Gospić. Ustaše su nas podijelile u tri skupine: komuniste, masone i cioniste. Vezali su nas lancima, dvojicu muškaraca zajedno i podijelili u grupe...”, ispričat će godinama kasnije Blum detalje svog mučnog logoraškog iskustva.

“Nas petorica (Marcel Šnajder, Fertig, Pero Pešut i jedan mladić iz SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije)), rekli smo da smo Jevreji. Pero Pešut i ja smo bili komunisti. Ova odluka odredila je našu sudbinu, jer su se tada prvo obračunali s komunistima. One koji su govorili da su komunisti, ustaše su odmah razdvojile, a kasnije smo čuli da su svi pobijeni na Velebitu i u Jadovnu.

Nas ostale su brodovima odvezli u Karlobag pa na Pag. Na Slani je kamp veličine fudbalskog igrališta bio dom za nekoliko hiljada ljudi... Ujutro smo vidjeli kako ustaše vode Peru Pešuta i SKOJ-evca. Odveli su ih do žice. Tada je logorski službenik prozvao i Marcela Šnajdera, doveo ga do druge dvojice i svu trojicu odveo nekamo. Nikad ih više nismo vidjeli… Očekivali smo da će i na nas doći red. Ali opet su nas ukrcali u trabakule i odvezli u Karlobag. U Karlobag je došlo mnogo mještana s hranom, voćem i cigaretama... Potom su nas ukrcali u kamione i prevezli u Gospić. Nakon tri dana u vozu, tri dana strašnog života, stigli smo u Jasenovac...”

U novembru 1944. godine Blum je pobjegao iz Stare Gradiške. Iz logora je uspio pobjeći kada je s grupom zatočenika, pod ustaškom stražom, testirao skelu koja je služila upravi logora za komunikaciju preko rijeke Save. Zatočenici su se dogovorili da će tom prilikom napasti stražare i pokušati se spasiti. Od šestorice zatočenika samo je Blum doplivao na drugu obalu Save. Noć je proveo na vrbi, iako su logorski stražari cijelu noć krstarili nabujalom rijekom i reflektorima tražili bjegunce. U zoru je sišao s drveta i krenuo prema jednoj kući, gdje ga je domaćin okrijepio rakijom.

Seljak je bio sumnjičav jer nije znao s kim ima posla, a Blum također nije bio siguran u kakvu je kuću došao. Srećom, to je bio partizanski simpatizer i ubrzo ga je preuzela najbliža partizanska jedinica. A onda, među svojim partizanima, Blum nailazi na novi problem. Njegovi suborci ne mogu shvatiti da je neko ko je intelektualac, inženjer, Jevrej i komunist preživio nekoliko godina u koncentracijskom logoru i na kraju pobjegao. Ponovno je zatvoren jer je bio sumnjiv partizanima kao špijun. I u takvim okolnostima Blum žestoko protestira i počinje štrajk glađu. Na kraju su ga partizani prebacili u Jajce, gdje ga je identificirao Avdo Humo, s kojim je prije rata bio u istoj partijskoj ćeliji u Sarajevu. U partizanima je ostao do kraja rata i među prvima ušao u oslobođeno Sarajevo.

DOLAZAK U SARAJEVO

Blum se kratko zadržava u Sarajevu, seli u Beograd, gdje je postavljen za direktora Glavnog direktorata za elektroprivredu Jugoslavije, predsjednika Saveznog komiteta za elektroprivredu, pomoćnika ministra industrije i energetike. Krajem 1950-ih vraća se u Sarajevo.

Godine 1951. godine osniva se preduzeće “Elektroprojekt”, od kojeg nekoliko godina kasnije nastaje “Energoinvest”. Ta je kompanija projektirala hidroelektrane na Neretvi, Vrbasu i Trebišnjici, a njihov je termobiro, kako je pisalo Oslobođenje profilirajući Bluma, projektirao i izvodio radove i nadzor nad termoelektranama Kakanj, Tuzla i Rtanj, grade na desetine hiljada kilometara dalekovoda u Indiji, Libiji, Egiptu, Keniji, Iraku...

Ovakav je razvoj bio moguć jer je, po povratku u Sarajevo, Blum doveo grupu najistaknutijih elektroenergetskih stručnjaka, s kojima je osnovao “Energoprojekt”. Sjedište firme bilo je smješteno u sarajevskoj ulici Ćemaluša. Blum ne samo da je želio projektirati, namjeravao je stvoriti veliku organizaciju koja će proizvoditi, graditi, izvoziti, probijati se na strana tržišta.

Blum se od samog početka bacio na stvaranje moderne industrije. Prvo je skupio ono što je ostalo od prijeratne industrije u Sarajevu i okolici. Kolokvijalno su ga zvali “sakupljač mrtvih duša”. Međutim, to mu je poslužilo da “pokrene stroj”. A kasnije je “Energoprojekt” usvojio ambiciozne razvojne strategije i promijenio ime u “Energoinvest”. Od samog početka Blum je posebnu pažnju posvetio okupljanju stručnjaka sa znanjem i iskustvom te svih ljudi koji su vrijedni i žele nešto postići. Takva politika rezultirala je brzim razvojem i rastom firme. Već četvrt stoljeća nakon osnivanja “Energoinvest” je sredinom 1970-ih postao jedno od najvećih jugoslavenskih preduzeća, najveći jugoslavenski izvoznik, s oko 5 posto ukupnog jugoslavenskog i oko 35 posto ukupnog izvoza bh. ekonomije.

“Energoinvest” je, pisalo je Oslobođenje, u Jugoslaviji izgradio prvi dalekovod (Jajce – Zagreb), a njegovi inženjeri su nedugo nakon toga izgradili jednu od najvećih visokonaponskih linija u Americi koja je prolazila kroz tri američke države. Stvoren je aluminijski kombinat u Mostaru, tvornica glinice u Zvorniku, tvornica elektrolize, TAT na Ilidži u Sarajevu, elektrotvornica u Lukavici u Sarajevu, te tvornice u Doboju, Crnuču u Sloveniji, Tešnju, Višegradu, Prištini, Tuzli...

Kako je jugoslavensko tržište poslalo premalo, Blum otvara 20 predstavništava sektora izvoza, da bi se kasnije taj broj stalno povećavao. “Energoinvest” je izvozio od Meksika, Amerike, Rusije, arapskih zemalja kako Bliskog, pa tako i do Dalekog istoka, od trafostanica, termoelektrana, dalekovoda, serijske opreme, atomskih separatora.

PRVI RAČUNAR

Blum je bio svjestan da se moderno industrijsko preduzeće može razvijati i biti konkurentno samo ako je okruženje u kojem posluje također razvijeno i napredno. A to je značilo da je, osim ulaganja u proizvodne pogone, trebalo ulagati i druga područja poput obrazovanja, zdravstvo, kulture, fakulteta, sporta... Blum je znao da će nešto značiti u svijetu samo ako, osim opreme, izvozimo znanje. “Moramo izvoziti,” govorio je, “ne samo radi zarade deviza, već i zbog konkurentnijeg stranog tržišta kako bismo bili bolji, organiziraniji i učinkovitiji.”

Samo u 1969. godine “Energoinvest” je stipendirao 1.200 studenata, a taj broj se povećao do 3.000 stipendija godišnje. Među samo nekim od njegovih stipendista bili su čuvena teniserka Monika Seleš ili muzičar i producent Nikša Bratoš.

Samo 15 godina nakon početka rada, “Energoinvest” su posjećivali privrednici iz 35 zemalja sa svih kontinenata. Već kasnih 1960-ih Blum je shvatio da “Energoinvest” mora modernizirati organizaciju i unaprijediti upravljanje poslovnim procesima. “McKinsey”, vodeća konsultantska firma svijeta, angažirana je za stvaranje modernog modela organizacije i upravljanja. Amerikanci su sa zanimanjem prihvatili aranžman jer je i za njih bio izazov; bio je to njihov prvi angažman u socijalističkim zemljama, a Blum ih je impresionirao i svojim raskošnim iskustvom i znanjem na području tehnologije i modernog menadžmenta.

Svojim vezama Blum je osigurao da iranski šah Reza Pahlavi 1966. godine posjeti Sarajevo, a odmah poslije toga odlučio je da otvori predstavništvo “Energoinvesta” u Teheranu. Poljski premijer je nakon posjete Sarajevu sklopio ugovor o kupovini 1,2 miliona tona glinice, vrijedan 200 miliona dolara s isporukama od 1976. do 1985. godine. Zahvaljujući uspješnom povezivanju s elektrofirmama iz Francuske, Emerik Blum je odlikovan Legijom viteza časti Francuske 1974. godine.

Blum je posebno razvio odnose sa sovjetskim firmama institutima. Znao je da tadašnji SSSR mnogo ulaže u temeljna istraživanja, a uz to su imali velike potrebe za specifičnim proizvodima sa Zapada. Blum je izgradio strategiju prema kojoj je “Energoinvest” bio specifičan “most” za povezivanje ovih potreba, što je donijelo velike projekte. Takav je bio “nuklearni” program u kojem su uz “Energoinvest” učestvovale i druge jugoslavenske firme.

Sredinom 1970-ih razvoj “Energoinvesta” bio je na vrhuncu. Firma je zapošljavala oko 55.000 ljudi, od kojih je više od 10 posto bilo fakultetski obrazovano. Svi sektori u kojima je “Energoinvest” poslovao – elektrotehnika, strojarstvo, automatika, obojeni metali, nafta i hemija – bili su među vodećima u bivšoj Jugoslaviji. A, kao što je već spomenuto, “Energoinvest” je ostvario posebnu dominaciju u znanosti, izvozu, obrazovanju i kadrovima. I sam je Blum stekao visok ugled i poštovanje u poslovnim krugovima u zemlji i inozemstvu. Dobio je nekoliko međunarodnih priznanja i medalja iz Poljske, Italije, Senegala, francuske Legije časti i drugih zemalja.

Oslobođenje donosi još jedan zanimljiv detalj iz Blumove biografije, onda kada je odlučio uvesti mašinsku obradu podataka digitalnim računarom GAMINA 30 i analognim računarom PACE 231. Bilo je to 1964. godine i bio je to vjerovatno prvi takav računar u Jugoslaviji. Pred početak rala 1991. godine “Energoinvest” je ostvarivao izvoz od 700 miliona dolara.

SMRT U FOJNICI

Teškoće kroz koje je prošao, kao i kontinuirani, iscrpljujući rad nakon rata, ostavili su traga na njemu. Negdje nakon sredine 1960-ih njegovo se zdravlje počelo pogoršavati. Bila je to cijena teškog života i 25 godina dana i noći napornog rada. U junu 1976, u dobi od 65 godina, Blum je napustio rukovodeću poziciju, mjesto predsjednika Uprave “Energoinvesta”, i imenovan je savjetnikom predsjednika Uprave za strategiju razvoja. Preuzevši novu ulogu, Blum je ponovno bio u svom elementu: novi, veliki projekti iz područja energetike, nuklearne tehnologije i drugih područja niknuli su na njegovom stolu.

Početkom osamdesetih Sarajevo je izabrano za domaćina XIV Zimskih olimpijskih igara. Organiziranje ovako značajnog svjetskog događaja bio je veliki izazov, ne samo za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu već i za cijelu Jugoslaviju. “Vlasti” su se ponovno sjetile Bluma – izabran je za predsjednika Skupštine Sarajeva s ciljem priprema Grada za nadolazeće Olimpijske igre. I opet, bez obzira na godine i loše zdravlje, probudio se njegov nemiran stvaralački duh. U Gradu su nastajali novi projekti, gradska obilaznica, novi koncept gradskog prometa, vodoopskrba, izgradnja olimpijskih objekata...

Olimpijske igre u Sarajevu također su bile uspješan projekt i to je, otprilike, bio završni čin dramatičnog, ali iznimno uspješnog radnog vijeka. Blum se nakon Olimpijade vratio u svoj Energoinvest, na svoju staru poziciju, savjetnik predsjednika Uprave Energoinvesta za razvoj i strategiju. Nažalost, ubrzo nakon toga završio je buran i kreativno obilježen život. Blumova supruga Matusja bila je profesorica klavira, a sin Pavle inžinjer elektrotehnike.

Matusja Blum rođena je u moldavskom Kišinjevu 1914, a 1939. godine, nakon završetka magistarskog studija na Konzervatoriju u Pragu seli se u Sarajevo. Od 1945. predavala je u Srednjoj školi konzervatorija u Sarajevu, a jedno vrijeme boravila u Beogradu, između 1945. i 1952, na poziv pijaniste i učitelja Emila Hayeka. Od 1955. godine postaje predavačica klavira i jedna od prvih predavača na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Umrla je u Sarajevu 1998. godine.

Već teško bolestan, Blum je otišao na liječenje u Fojnicu u maju 1984. i u tom je gradiću i umro 24. juna 1984. u 73. godini. Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.