Akšam je prošao; po sokacima već nikog više nema, kapidžici se pritvrdili a kapci se spustili na pendžere. Beledijski fenjer čkilji na ćoš naše mahale. Kroz tamu, što je pokrila kasabu, izdižu se visoko minareta kao sjenke; modri kućni krovovi legli kao tama, ispresijecana polja a stara, opala sahat-kula uzdiže se nad njima, kao sanjiva straža. Iz čaršije se čuje kad o kaldrmu udara pazvant svojom velikom budžom, pa to jekne iz pokrivenog bezistena, kao iz kakvog dubokog laguna. Čas i čas opet dopre žubor prljavog potoka, koji kvasi sokake u donjoj mahali ili kakav neobičan glas iz Cingan-mahale, ili arluk psa koji je ostao, pa se moli gospodaru da mu otvori kapidžik. Tihi i mek povjetarac ćarlija; njihaju se krune na drvima a lišće treperi i rasprostire se blagi miris iz bahča.
A kroz svu tu tišinu, meko kao glas gugutkin, slatko kao pjesma bilbilova i sjetno kao noć i vedro kao dan, prostire se gotovo svako veče glas garnetin iz jedne duboke bahče, tamo na kraju mahale, gdje je onaj red niskih kuća i prostranih bahča. Razlijeva se taj glas, čas kao da voda žubori, čas kao da lišće šumori; kao da cvijeće miriše i kao da duša uzdiše... Izvija se, izvija se i zanosi te, pa se utiša, utiša, utiša i uspavljuje te. Pa opet te ponese i nosi te visoko, zvijezde ti se čine blizu; do neba ti još jedan korak treba... pa te onda spusti, spusti te u zelenu travu, u šareno cvijeće, na meke dušeke, na djevojačke grudi... čas ti kida dušu a čas je zalaže mehlemima; čas ti suši usne, suši grlo a čas ih kvasi blagim šerbetom... Oh, tako samo sevdah umije da zbori!
Sevdah — ljubav; akšam — veče; beledija — opština; kasaba — varoš; pazvant — noćni čuvar, koji i sate označuje lupajući baginom o kaldrmu; bezisten — pokrivena čaršija; gugutke — kumrije; bilbil — slavuj.
*
U Sali-age Đakovalije izraslo divno momče, Daut-efendija. Sad mu šesnaest godina a momak, delija je već. Na njemu čohane čakšire a širok tarabolos četrnaest puta obmotan mu oko pása; mintan mu od žute svile a jelek zlatom okićen; za pojasom mu altipatlak, sav srmom okićen; ima sto i osamdeset drama srme na njemu i još preko toga sedam merdžana. Na glavi mu bijelo ćeče te ga oborio na lijevu veđu; pod veđom mu oči ljute kao u eškije. Čisto mu lice kao u djevojke, još mu ni nad usnom nije nagarilo.
Kad o svadbi kakvoj projaše Sali-agina zelenka: prebaci mu vezeno sedlo, crvene gajtan-dizgine pritegne, a zelenko ponosno maše glavom, a kitke na dizgnima igraju mu, a pjena ga čas prebaci preko glave a čas mu kvasi grudi. Dućandžije ostavljaju u kraj čibuke; terzije zabadaju iglu u koljeno; mutavdžije prekidaju žicu, sve se to okrene da gleda Dauta. Konj mu ne ide već igra; ne možeš da pogodiš kojom nogom staje na zemlju i propinje se od jednog ćepenka do drugog, od jednog oluka do drugog a kaldrma pršti i drobi se kamen pod kopitom.
Kad nešto Sali-aga sjedi u kafu u Ali-Babe, pa tu i drugi, te Daut prođe čaršijom a on ponosito pogleda u naokolo po minderu: da li i svi drugi vide kakav je soko u njega.
- Mašala! - veli mu Fejzula kujundžija. - Ne ima ga ni u cara!
A Sali-aga gladi se po brku i čeka, hoće li i drugi što dodati na to.
Garneta — klarineta; tarabolos - pojas; mintan — koparan (jelek s rukavima); altipatlak — revolver (šestopuk), ćeče — arnautska bijela kapa; eškija — odmetnik, razbojnik; dizgin – kajiš.
*
U Latif-age ima mnogo para. Zenđin je koliko drugih četvorica u čaršiji. Ima sedam čiflika a u svakom kulu tuglom i kamenom zidanu; u čaršiji tri magaze, te mu ćirija nosi taman k'o i jedan čiflik, a kuću, bahče i drugi milk i ne pitaj. Ima konje, ima govedi, ambari mu puni; koševi nabijeni i svega i svačega ima, k'o što zenđin može imati. Ali od svega blaga najviše mu vrijedi jedinica Zilfije.
Tek je izrasla, tek se pokrila. A vrijeme je bilo da se pokrije; da je još malo ačik odila, njene bi oči bacile jangiju u čaršiju pa kraja ne bi bilo sevdahu i jadu. Bijelo joj lice i rumeno, kao list bijela zambaka okićen merdžanom; usne joj male i rumene kao đulova gondža kad tek prsne; pa onda oči, kao da je prokleti šejtan u te oči udunuo vatru Sakar, vatru paklenu, koja sve sažiže, sve načinje, sve dohita i koja pali meso čovjekovo. A kosa joj divna, meka svila, iz koje bi Eblis najtvrđu mrežu mogao isplesti, te da ulovi sve pravovjerne. Pa onda čelo, ponosito i visoko, kao list Knjige, na koji bi zacijelo prorok ispisao onu svoju suru, koju nam toliko put ponavlja, uvijek pitajući nas: “Smijemo li koje od dobročinstava Alahovih poreći?“
A rasla je Zilfije, kao što raste i njeguje se plemenito cvijeće u saksiji. Sklanja se da ga velika žega ne sasuši; da ga mnoga kiša ne okvasi; zaljeva se i čuva se u pendžeru; grije se kraj peći i pokriva stakletom. Ne znaš ko ju je više i pazio i mazio Latif-aga ili hanuma. Jedinica, pa ne treba ni da ti kazujem više.
Tu, do Latif-age, kuća do kuće, sjedi Salim-efendija mejmur. Izmeđ' kuća im kapidžik te su uvijek žene jedna kod druge. Komšika Sad'k-hanume kad god dođe miluje Zilfiju, grli je, ljubi je i zaklinje se Alahom, da nigda neće prežaliti što nije muško, samo nje radi, Zilfije radi.
Zenđin — bogat; čiflik — spahiluk; tugla — cigla; milk — dobro; ačik — otvoreno; jangija — požar; zambak — krin; merdžan — koral; đulova gondža — ružin pupoljak; šejtan — đavo; Sakar — neka vatra paklena, koja se i u Kur'anu pominje; Eblis — zao duh; sura — stih u Kur'anu; mejmur — činovnik.
Jedno veče po večeri tako sjede na doksatu u Latif-age, Zilfijina majka, Sad'k-hanume i Zilfije. Izgrijao pun mjesec. Lagano šeće i gotovo sišao do minareta i krovova. Sad'k-hanume uzela za ruku Zilfiju pa joj veli:
- E, zadjevojčila si se, sakrila si se; a zar ti srce ništa ne ište, da mu se kaže?
- Šta da mu se kaže? - pretječe Zilfijina majka.
- Zar ne vidiš da je pun mjesec? - veli Sad'k-hanume.
- Ostavi Boga ti to dijete, ne puni mu glavu.
- Hoću - veli Sad'k-hanume - pa ja sam za to večeras maksuz i došla; što da ne vidimo k'smet. Zar ga ti nijesi gledala, dok si bila djevojka? Kaži ti meni, k'zn, hoćeš li ti samo? - okrete se ona Zilfiji.
- Hoću!... - odgovara Zilfije, a gleda majci u oči.
Dotle već Sad'k-hanume otrčala u odaju i donijela debelo biljur-ogledalo; odvela Zilfiju pa sred bahče, gdje je čistina, gdje drva ne zaklanjaju mjesec, dala joj ogledalo u ruke i postavila ga tako da se u zrcalu ogleda pun mjesec, pa joj veli:
- Zilfije, dušo, gledaj sad u to ogledalo; misli na svoga suđenika; išti da ga vidiš; traži ga očima u zrcalu; nemoj ništa drugo misliti, nemoj se obzirati što ću ti ja za leđima govoriti; ne obziri se ni kad list šušne, već gledaj tako polovin sata, jedan, dva sata sve dok u ogledalu ne spaziš muški lik, lik tvoga suđenika, pa da bar znaš koji ti je suđen.
Zilfije sve tako učini a majka, kao bilo joj nepravo a ovamo i ona bi voljela da sazna suđenika.
Doksat — pokrivena terasa uz kuću; maksuz — naročito; k'smet — sudbina; biljur — kristal.
Zilfije se zagleda u ogledalo, u kome se ogledao pun mjesec, a Sad'k-hanuma stoji joj za leđima i zbori joj neprestano riječi iz korana. Tom se prilikom obično čita ili zbori glava “Ia Sin", a Sad'k-hanume je znala na pamet svih osamdeset i tri njenih sura. Nekoliko je puta već ponovila “Ia Sin" i uvijek glasom jasno udarala na suru, koja glasi: “Slava onomu koji je stvorio sve parove, kako među rastinjem koje zemlja proizvodi, tako i među vama, ljudima i među stvarima, koje ljudi ne poznaju!"
Zilfiji je mek glas Sad'k-hanumin već počeo zvoniti kao jednostavna uspavljiva molitva; oči, koje je već čitav sat netrenimice uprla u ogledalo, već su počele suziti a slika mjesečeva u ogledalu, koja je najprije izgledala kao rastopljeno zlato, poče sad da se komeša i da je prebojavaju boje, čas crvena, čas zelena i modra. A kada i peti put Sad'k-hanume završi “Ia Sin" riječima o Alahu: “Kad On hoće, da neka stvar bude, On rekne: Budi! I ona bude..." Zilfije zadrhta tiho a za tim vrisnu i baci ogledalo u liju punu cvijeća i šakama pokri oči. Sad'k-hanume je odmah zagrli i brzopleto stade pitati:
- Vidje li ga, ko je?
Ali Zilfije otrča na doksat majci i zari joj glavu u krilo.
- Eto, eto, komšike! Kažem ja, hoćeš da mi pomanitaš curu.
A Sad'k-hanuma navalila i dalje pitanjima, pa i majka joj namiguje da ne prestane pitati. No uzalud, Zilfije ne diže glave, samo ćuti i odmahuje rukom Sad'k-hanum da je više ne pita.
Kad Sad'k-hanume pođe da ode kroz kapidžik u svoju bahču jer je već dockan bilo, isprati je Zilfija do kapidžika a Sad'k-hanume opet:
- Jesi li vidjela?
- Vidjela sam! - šapće Zilfije i dršće.
- Kaži mi? Zilfije zadrhta, obgrli rukama Sad'k-hanumu, nasloni joj glavu na rame pa joj prošaputa:
- Daut-efendija Sali-agin! - pa je onda ostavi i pobježe preko bahče u kuću, kao srna, a turila prste u uši da ne čuje samo što će Sad'k-hanume za njom reći.
Ia sin – sura Ja'sin iz Kur'ana
*
Grijeh na dušu Sad'k-hanumi ako nije sačuvala tajnu. Tek od onog večera, kako se Zilfiji pojavi lice suđenikovo u ogledalu, ne prođe nekoliko dana a tamo dole, iz duboke bahče u onom redu kuća, gdje je i Sali-agina, izvi se jedno veče nježni glas garnetin. Daut-efendija nije dotle volio garnetu, ali nađe jednog dosta i zamoli ga da mu svako veče dohodi. Svako veče, svako veče ta je garneta otud slala svoje meke glase, ali svako veče ti su glasovi bili sve tužniji, sve plačniji. Oni su prolijetali kroz noć i iz srca išli srcu. Ah, Zilfije je već razumjela te glase!
Od to doba na zdravom i cijelom cjelcatom kapidžiku Latif-aginom, napravi se i jedna mala, malena rupica, kao da je miš progrizao i kavezi se na pendžeru nešto razmrdali i oko se u Zilfije nešto zamutilo.
A Daut, ako je prije jedanput na nedjelju prošao ili nije prošao Lokač-mahalom, sad je jedan put na dan. Jednog dana ide tuda pa uze pješčano zrno i baci ga u kaveze Latif-agine. U haremu bile još dvije tri hanume, došle na viđenje; kad zrno udari u kaveze, a sve se hanume zgledaše. Majka Zilfijina pogleda kroz kavez, pa veli:
- Ah šejtan, ah šejtan! Onaj Sali-agin adžamija.
A Zilfije pogleda ispod oka Sad'k-hanumu pa porumenje i obori oči zemlji.
Kavezi — rešetke na prozorima haremsknm; adžamija — mlado, ludo.
Jednoga dana Zilfije, tako pred akšam, gviri na onu rupicu na kapidžiku a jedno malo dijete stoji pred kapidžikom i čuka. Ona oškrinu vrata a dijete joj dade nešto zamotano u jednu hartiju.
- Šta je to? - pita ga Zilfije.
- Ne znam! - veli dijete.
- Koj ti dade?
- Daut Sali-agin i dade mi metalik bakšiš, da ti donesem ovo.
Zilfije brzo pritvori kapidžik; osvrnu se ovamo i onamo, da vidi nije li ko spazio od njenih; strpa onaj savijutak u njedra pa je onda obuze neko drhtanje i prođe groznica kroz sve kosti, te otrča u odaju i zagnjuri glavu u jastuke.
Kad je malo kao prođe strah, ona razvi onu hartiju a unutra nađe jedan svilen končić, jedno zrno crnog karanfila i jednu cigaru do pola ispušenu. Zilfija grozničavo zavi to ponova u hartiju, pa kroz kapidžik te kod Sad'k-hanume. Zagrli je najprije, pa je onda sa aman preklinje, da ne kaže ništa majci. Poslao joj, veli, nešto Daut-efendija ali ona ne razumije šta to znači.
Sad'k-hanume razvi onu hartiju, pregleda one stvari, promisli se, promisli, pa joj onda objašnjava.
- Karanfil, k'zn, kaže: “Znaj, da si u mom srcu!“; ovaj končić svile hoće da kaže: “Moja te duša hoće mnogo!“, a ova cigara, pola ispivena znači: “Gorim za tobom!“ - eto taj ti aber šalje Daut.
- Pa od kud me zna, te me voli? - zapita naivno Zilfije.
- E, more, čuo je on koliko si lijepa a zna on; i da si ga u ogledalu vidjela. Zilfije se brižno zamisli; oči joj opali neki topli vjetar i ona zažmuri; pune, okrugle grudi kao dvije nerandže, narastoše a košulja, koja je na njima bila ubrana, rasteže se; ona pokri rukama oči, pa joj udariše i dvije tri suze i okvasiše joj prste.
- Što plačeš, ludo jedna? - pita je i grli Sad'k-hanume.
- Ne znam!... - veli kroz suze Zilfije.
- Ostavi gajle... treba da mislimo šta ćeš ti njemu poslati. On ne čekati odgovor.
Gajle — briga.
Zilfije skide ruke sa očiju pa joj se razvuče na usnama sladak, djevojački osmijeh.
Pa šta da mu pratimo?
- Ako oćeš - veli Sad'k-hanume, po što je malo promišljala - jedan iver i parče hartije, jedan mali kamen i malo ćeramide.
- Pa šta je to; šta znači kamen?
- Kamen kaže: “neka mu ne teku suze za mnom!“ - A artija? - Artija znači: “neka mu se makne tuga!“ - A iver i ćeramida? - Iver hoće da kaže: “moje te oči izgledaju“, a ćeramida: “izođi svaki put kraj kapije!“
- Pa zar tako da mu kažem? - pita Zilfije.
- Tako, k'zn! - tješi je Sad'k-hanume.
I Sad'k-hanume zađe po bahči, te sama sabra iver, jedan mali kamenčić i parčence ćeramide; poslije nađe neko staro pismo Salim-efendijino, te ocijepi jedno malo parče hartije i natjera Zilfiju da otrči kući i donese jedno lijepo čevre, pa u to zavi sve ono i onda Sad'k-hanume pobrinu se da prvo dijete sa sokaka pošalje sa čevretom Daut-efendiji.
Zilfije ostade još na doksatu u Sad'k-hanume, te da ispuši onu polovinu cigare što ju je Daut do pola ispušio. Tako joj kazala Sad'k-hanume da se valja.
Ćeramida — polukružni krovni crijep; čevre — marama vezena; mujezin — hodža; def — dahire, glazbeni instrument.
*
A potada, kad akšam padne, kad sve pospi, kad mujezin siđe sa minareta, kad mjesec išeta da prebroji svoje zlatno stado a prozračna noć, kao jašmak, zavije kasabu, tada... iz onih bahča ozdo, iz Mahmud-begove mahale, čuje se garneta, ali sad ne usamljena... odovud iz Lokač-mahale odgovara joj def. Garneta sad više ne svira onako tužno ali još uvijek kazuje čežnju. Izvija se kroz noć glas njen, čas tiho a čas silno, čas nisko, da se iz dna grudi uzdah kreće a čas visoko, kao da duša uzlijeće visoko pod oblake da se tamo grli sa zvijezdama; da se okiti noćnim crnilom, da se zagrije Alahovom milošću.
A kad garneta prestane tamo dolje u Mamutovoj mahali, počne def ovamo u Lokač-mahali. Najprije lagano, a za tim burno; burno, kao srce u petnaestgodišnje djevojke; živo, kao topla krv djevojčice koja se prvi put jašmakom pokrije.
Prstići, bijeli prstići sa crvenim k'na-noktima biju sitno, nježno a čangaraci zvone i jednomjerni udar pronosi se kroz mirnu, tihu noć, pod kojom kasaba spi.
A jedan put sunet u Ali-age u Gornjoj mahali. Veliki džimbiš pod noć, i pjesma i muhabet. Jedni na čardaku, drugi u odaji a treći u bahči. Sofra bogata i prebogata a čalgije i tamo i ovamo; jedni sviraju jednima a drugi drugima. U odaji čoček igra, trese trbuhom, previja se u struku a zvekeću joj čampareta na prstima. Na čardaku jedan sevdalija udara u saz i pjeva junačke pjesme o Ali-paši Tepelenliji, a ovamo u bahči tri Cigana sevdišu, udaraju i pjevaju, a u okolo njih sve adžamije, mlade i puste, čas slušaju pjesmu a čas se prihvate altipatlaka, te sune vatra kroz mrak a kuršum prohuji vazduhom kao brza ptica i jekne noć. Neka adžamija skresa šest puta u vazduh, pa onda izvadi iz kese altiluk i prilijepi ga Ciganinu na čelo.
- Novu pjesmu da mi pjevaš - dodade mu.
Ciganin se osvrnu ovamo i onamo, kao da se nećka, ali zar smije da ne pjeva gdje altipatlaci razgovaraju. On zateže žice, prevuče gudalom, a def udari tiho za njim, i pisnu garneta i razliježe se pjesma:
L'jep je zambak, l'jep je đul,
Karanfil i feslijen,
Najljepša je Zilfije.
Sen s'n ben'm eskiden!
Sali-agin brz je hat,
A Dautu još je l'jen,
Dockan stiže u Lokač.
Sen s'n ben'm eskiden!
Ona kuća, beš pendžer,
Jedan kavez pokvaren,
Na taj kavez oka dva.
Sen s'n ben'm eskiden!
L'jep je zambak, l'jep je đul,
Karanfil i feslijen,
Najljepša je Zilfije.
Sen s'n ben'm eskiden!
Dum, dum, dum, dum... puče šest puta jedan pa drugi altipatlak, pa onda trunu i jedna martina, te se strese mračna noć i mnogi, koji su valja da mirno spili kod svojih kuća, podigoše brižno glave sa jastuka da osluhnu, nije li gdje god jangija jali koji drugi belaj u kasabi.
Feslijen — bosiljak; Sen s'n ben'm eskiden — ti si moja od vajkada.
*
A već kad se za koga izvadi nova pjesma, onda badava krije svoju tajnu, pjesma će je prokazati. Pjesma se nosi iz mahale u mahalu, ide iz kuće u kuću, iz harema u harem, od usta do usta, od jednog defa do drugoga, od jednog veselja do drugoga. Gdje god se pjeva, tu će i pjesma stići.
Zilfiji nije trebao veći dušman, dosta je da joj je pjesma izvađena, pjesma će već odati i prokazati sve cijelom svijetu, pa i ocu i majci.
- Aman, hanume, što ću? - pita sirota Sad'k-hanumu.
- Izvadili mi pjesmu, pjevaju je, pjevaju je svud, svud, svud...
- Što ćeš?! Moramo Dautu poslati aber - veli Sad'k-hanume, - ja li nek te prosi, ja l' nek te se okane, drugo čare nema.
- Kako da mu pošaljemo? - pita preplašena Zilfije.
- Nađi malo parče kreča i isijeci malo tvoje kose, pa mu pošlji. Kreč kaže: “il' me ljubi, il' me se okani“, a kosa znači: “uzmi me na tvoje grudi, pa me nosi“.
Odnese dijete takvo pismo Dautu, a od njega donese jednog malog pauka, što znači: “ne mogu te uzeti, dok te ne vidim“.
- Što ću? - pita opet Zilfije Sad'k-hanumu - što ću, hanume?
- Moraš ga pustit' u bahču noćas!
- Aman - drhće Zilfije, - aman, hanume, ne smijem!
- Moraš! On se lomi što te ne zna a čuo je samo, a ako uhu ne vjeruje neka te vidi samo jedan put, pa neće ni noć i dan proći a začukaće halka na tvojoj kapiji.
I tako sirota Zilfije posla odgovor, jedan struk nane i jedno zrno pasulja. Struk nane kaže: “dođi k meni“, a zrno pasulja veli: “dođi noćas!“...
Čare — izlazak, način; kol — patrola.
*
A noć lijepa i vedra. Po krivim sokacima i mahalama kuće bacile sjenke a odžaci i minareta ispružile svoje daleko preko osvijetljenih krovova. Po mrtvim ulicama lijeno šeta kol, a na ćoškovima i raskrsnicama spavaju gomile umornih sokačkih pasa. Sa sahat-kule udara zvono i označava sat u koji već svi pravovjerni spiju... Mjesec se sve više penje te sjenke svakog časa postaju sve manje i uže.
Neki blagi dah propiruje; list na grani jedva što dršće a zvijezda na nebu dršće i igra kao srce u Zilfije. Ona je već polovin sahata u bahči. U kući su svi legli, a ona se iskrala i dva put od straha htjela već da se vrati ali, kažu, sevdah je jači i od straha. Naslonila je merdevine na zid, pa jednim uhom sluša, ne će li se ko u kući probuditi a drugim uhom sluša, ne će li čuti otud sokakom kakav šum. I ne zna od čega bi više pretrnula.
Već čitav sat čeka u bahči a nema ništa da se čuje. Da li je već sat ili se njojzi čini? Ona valja da sahate broji po kucanju svoga srca a srce njeno večeras kuca vrlo, vrlo brzo i silno...
U jedan mah pade jedan kamičak u bahču, pa za tim drugi pa onda treći. To je znak, koji joj je Daut zakazao... I ni sama ne zna kako se brzo kao vjeverica uspuža uz merdevine na zid, a kad je već tamo bila, zatekla je na zidu Dauta, pa se oboje na jedan mah prepadoše, kad se tako blizu vidješe. Zilfije se prepade što je učinila a on Daut, prepade se pred tolikom ljepotom.
Zilfije je čekala da on što kaže a on je, čekao, neće li ona što reći, a i jedno i drugo ostadoše nijemi. Što ćeš, adžamije!... Pa opet nađoše jednu jedinu riječ... a šaptali su je dugo, nasloniv usijane usne na usne...
Mjesec malko zađe za jedan oblak i sjenka od oblaka obgrli ih, da sakrije ovo prvo, ovo slatko ašikovanje...
*
Ne svira više dolje u Mahmut-begovoj mahali garneta; ne odgovara joj iz Lokač-mahale def... Što će dva razgovora za jedno srce?
Pred Sali-aginom kućom udaraju pomamno četiri goča a pište dvije zurle, meću se puške i igraju konji okićeni... zbiraju se svatovi. I moj im tebrik: Alah mubarek ets'n!
Tebrik — čestitka; Alah mubarek ets'n — Bog im dao mnogo godina!
