U povodu Dana Bošnjaka i tridesete godišnjice Prvog bošnjačkog sabora održanog 27. i 28. septembra 1993. godine, kada je Bošnjacima vraćeno njihovo historijsko ime, podsjećamo na tekst Adila Zulfikarpašića objavljenog u septembru 1963. godine u emigrantskom listu “Bosanski pogledi”, u kojem tri decenije prije Sabora rezolutno tvrdi kako je bošnjaštvo jedina bosanskomuslimanska nacionalna identifikacija.
“Neki nam bošnjaštvo odriču, neki ga pobijaju, neki ga čak i ismijavaju. Ono je pak staro kao Bosna, snažno kao zemlja i ostalo je u dušama velikog broja njenih sinova kroz sva vremena i ostat će kod nas muslimana, nezavisno na sve, dok nas bude na svijetu”, napisao je Zulfikarpašić.
Nacionalni ekstremisti su u svojoj agresivnosti i težnji da apsorbiraju i progutaju sve što se nalazi na njihovom “historijskom” i “nacionalnom” području otišli tako daleko da su ta područja i ciljeve protegli na susjedne teritorije i narode i tako se zapleli kao pilad kučine i cijelu narodnu borbu doveli do apsurda.
Toj “velikoj nacionalnoj ideji” oni žrtvuju sve regionalne, pokrajinske, vjersko-kulturne i historijske osobenosti koje daju ljepotu i sadržaj našoj zemlji i od razlika koje bi nas mogle spajati i nadopunjavati oni prave “smrtne grijehe”.
Tendencija nivelacije, “Gleichschaltunga”, “ravnilovke”, postala je, pored agresivnosti, glavna osobina naših nacionalizama.
Mi odbijamo, za sebe, nacionalizam u svim njegovim oblicima kao demokrate, kao humanisti, a prije svega kao muslimani.
Ni do sad naša nacionalna opredjeljenja, s malim izuzecima, nisu izlazila iz okvira političke orijentacije i subjektivnih simpatija prema Hrvatima ili Srbima, odnosno adaptacije historijsko-kulturnih koncepcija zagrebačke ili beogradske sredine.
Ali kad je došla u pitanje Bosna, njena samostalnost, odnosno njena cjelovitost, kad je došao u pitanje jedan od životnih problema muslimana Bosne i Hercegovine, onda se je uvijek pokazalo “Bošnjaštvo” jače i stvarnije, dublje i istinskije nego sva ta naša nacionalna opredjeljenja, osim kod šakice pojedinaca, koji su se uistinu odnarodili i otuđili te za narod i zemlju izgubili svaki značaj i vrijednost.
Bošnjaštvo nije nacionalizam, jer njemu manjkaju ekskluzivnost i agresivnost. Bošnjaštvo ne želi da obuhvati sve u Bosni, da sve izjednači i podčini. Mi koji se osjećamo Bošnjacima ne želimo da ga nametnemo Srbima i Hrvatima u Bosni niti da se oni bilo koje kulturne i historijske veze odreknu, ma da smo uvjereni da oni u svojoj duši nisu prema bošnjaštvu indiferentni.
Za nas muslimane Bosne i Hercegovine je Bošnjaštvo više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, vise od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi sve ovo obuhvata.
Bošnjaštvo je, za nas, i naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija.
Njegova snaga se je pokazala u tome što nam je ono dalo da se u njemu potpuno i idealno izražavaju naša politička, kulturna i nacionalna stremljenja. S druge strane, ono nas čini imunima od pokušaja da nas se potčini. Njegova snaga je defanzivnog, humanog i liberalnog karaktera.
Neki nam bošnjaštvo odriču, neki ga pobijaju, neki ga čak i ismijavaju. Ono je pak staro kao Bosna, snažno kao zemlja i ostalo je u dušama velikog broja njenih sinova kroz sva vremena i ostat će kod nas muslimana, nezavisno na sve, dok nas bude na svijetu.
O tome neka vode računa i naši prijatelji i naši dušmani.
