Usmena proza Bošnjaka može se podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na priče o životinjama, basne, bajke, novele, šaljive priče, predaje, poslovice... U odnosu na usmenu prozu drugih naroda, primjećuje prof. dr. Munib Maglajlić, na istom prostoru bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedica izravnog utjecaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda s kojima su Bošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane.
Ovaj je utjecaj, prema Maglajliću, ostvarivan u dva toka: izravnim doticajima – na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, te posredstvom pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci, koji su učili turski, arapski i perzijski, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe u Bosni ili drugdje u Osmanskom Carstvu.
Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na planu likova, gdje je posebno upečatljiv primjer s poznatim junakom turske šaljive priče Nasrudin-hodžom, koji je urastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenog naslijeđa nove domovine.
Bošnjačka usmena proza nije općenito u dovoljnoj mjeri istražena kao cjelina. Unitarističko shvatanje o „nedjeljivosti korpusa“ i nemogućnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na području usmene književnosti imalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene proze nalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj zbirci (bosanske redovničke mladeži) iz sredine 19. stoljeća, te kasnije u zbirkama N. Tordinca, K. Blagajića, V. Vrčevića i dr., bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondašnjim časopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar).
U kasnijem razdoblju, nakon završetka Prvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novi Behar) objavljivana je raznolika građa bošnjačke proze, kako piše Alija Nametak, u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke s bošnjačko-muslimanskom nominacijom. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke bošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se čine i istraživački uvidi u građu, posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se može ustanoviti da predstavlja najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze.
Proučavanja koja je na građi usmeno predaje o Sarajevu obavila Esma Smailbegović potkrepljuju tvrdnju o samosvojnim crtama bošnjačke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bošnjačkog naroda u njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju.
Predaje o evlijama ili „dobrim“ i vidovitim pojedincima, te čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija, njihovih naziva i obilježja, o tekijama, grobljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama – samo pokazuju šta je sve nastalo kao samosvojna odlika bošnjačko usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom. Svestranija istraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba da zamijene paušalne ocjene o tzv. „orijentalnom repertoaru“ bošnjačke pripovjedne i novelističke proze.
