Bošnjaci koji su nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima izbjegli u Sjedinjene Američke Države, u proteklom su periodu iznijeli inicijativu na osnovu koje je Connecticut usvojio zakon kojim je 11. juli proglašen Danom sjećanja na Genocid u Srebrenici. Ujedno, ovo je prva američka država koja je usvojila ovakav zakon.

Jedan od onih koji su pomno pratili dešavanja u vezi s usvajanjem ovog zakona je Sadif Hamidović (51), rodom iz Zaklopače kod Vlasenice. Hamidović je također jedan od onih koji se aktivno bore da se ne zaborave zvjerski zločini počinjeni nad nevinim bošnjačkim civilima u periodu od 1992. do 1995. godine. Nedavno je u Bosansko-američkom islamskom kulturnom centru u Hartfordu, uz brojne ostale aktivnosti, proučen tevhid za žrtve iz Zaklopače, a o tome šta je preživio 16. maja 1992. godine u Zaklopači te kako je tekao njegov život poslije, Hamidović je ispričao u razgovoru za magazin Stav.

Sjećanja na dan kada su ubijeni brojni članovi njegove familije, prijatelji i komšije, navodi on, nikada ne mogu da izblijede.

Pokolj u Zaklopači

˝Tog dana bio sam u svom selu u Zaklopači do masakra i takvog zločina koji su počinili ti neljudi. Sa nekoliko svoih rođaka i komšija igrao sam karti kod kuće Murata Hraljića, koja se nalazi nedaleko od danas našeg Memorijalnog centra, a vidjeli smo da neka nama nepoznata vozila ulaze u selo. Meni koji sam imao tada dvadeset i jednu godinu bilo je malo sumnjivo kuda idu, ali ni u kojem slučaju nisam mogao naslutiti da se sprema pokolj mojih Zaklopčana. Obratili smo pažnju na ta vozila, ali smo nastavili igrati karti sve dok nije počela pucnjava sa svih strana. Meni se u tom trenutku tako učinilo. Neki od mojih komšija odmah su potrčali prema rijeci, Studeni Jadar, a ja sam onako zbunjen gledao odakle se to toliko puca. U tom sam trenutku primijetio jedno auto koje se kreće velikom brzinom iz pravca Milića te se brzo okrenulo na most na ulazu u selo i ponovo se vratilo za Miliće. Vidio sam čovjeka koji je izašao iz tog vozila. Bio je u vojnoj uniformi, nosio je oružje i trčao je prema selu˝, navodi Hamidović.

Naš je sagovornik u tom trenutku počeo i sam trčati prema Jadru, da se sakrije od neprijatelja.

˝Pretpostavljao sam da zarobljavaju samo muškarce. Nas je nekoliko pobjeglo preko Jadra i pažljivo smo se kretali i krili u obližnjem šumarku. Izvirivali smo da vidimo šta se dešava u selu. Nakon dvadesetak minuta koliko je pucano iz raznog naoružanja približili smo se selu i mogli smo vidjeti da kradu auta I druge stvari od naših imućnih komšija. Zatim su počeli da bježe. Kada smo bili sigurni da više nema vojnika, krenuli smo  ka selu, a kako smo se približavali, tako smo pronalazili i nailazili na tijela naših najmilijih, koje su pobili. Brzo smo odlučili da se okupimo mi koji smo ostali živi. Starije, koji su htjeli da idu u Vlasenicu, stavili smo na kamione koje smo imali u selu, a mi, mlađi muškarci, nismo smjeli krenuti put Vlasenice, nego smo otišli u šumu Birač. U šumi smo bili još tri naredna dana. Svako je otišao putem za koji je mislio da je najbezbjedniji. Ja sam se uputio ka selu Gradina. I tu sam se nekoliko dana krio u šumi, dok s jednom grupom nisam uspio doći do Cerske, koja je tada bila slobodna. U Cerskoj sam ostao sve do njenog pada˝, prisjeća se Hamidović.

Nakon pada Cerske, koja je bila trn u oku neprijateljima, Hamidović je sa grupom ljudi uspio preći do Kladnja, odakle su otišli u Živinice, gdje je našao roditelje i sestru.

Odlazak u Ameriku

U Živinicama je ostao do 1998. godine, a u međuvremenu se oženio i dobio sina.

˝Bio je to vrlo težak život jer nismo mogli da se vratimo u Zaklopaču, a nisam mogao naći adekvatan posao. U avgustu smo otišli u Švicarsku, gdje smo ostali dvije godine. Kada smo dobili obavještenje da moramo napustiti Švicarsku, obratili smo se ´trećim zemljama´ i Amerika nam je odobrila ulaz, tako da smo 24. avgusta došli u Sjedinjene Američke Države, u državu Connecticut u kojoj i danas živim i radim˝.

Na samom početku Hamidoviću je, poput većine bosansko-hercegovačkih izbjeglica, bilo veoma teško. Zbog nedovoljnog poznavanja jezika i američkih zakona, za sve im je bila neophodna pomoć.

˝Rođak Bajazit mi je pomogao u mnogo stvari. Danas sam zaposlen kao zavarivač, a moja supruga Sabina radi kao medicinska asistentica. Sin Jakup je rođen u Bosni i Hercegovini, a kćerka Jasmina ovdje, u Hartfordu. Pokušavamo ići naprijed, život ide svojim tokovima, ali traume su i dalje prisutne i one nikada nisu i mislim da neće ni nestati. Išao sam na liječenje kod psihijatara i u Švicarskoj dok smo bili, ali i ovdje... Inače, u Connecticutu, u Hartfordu Bošnjaci žive prilično dobro. Svi su se snašli. Radimo, imamo svoje kuće, naša djeca se školuju i rade. Mi stariji pričamo svojoj djeci, da znaju ko su i odakle potiču, ali i da nikad ne zaborave ni naše šehide, ni Zaklopaču, Vlasenicu, Bratunac, Srebrenicu, Cersku...˝.

Uprkos svemu što je doživio i preživio, Hamidović naglašava da ne može bez svoje rodne Zaklopače. Mnogo putuje širom svijeta, ali osjećaji koji se javljaju prilikom dolaska u domovinu, teško da se mogu opisati.

˝Često idem i nešto pomalo radim, popravljam. Bio sam prije dvije godine četiri i po mjeseca pa prošle godine dva mjeseca. U ovoj sam godini već bio i u Bosni sam proveo dvije sedmice, a dolazim opet, ako Bog da, za dva mjeseca i ostat ću neko vrijeme. To me raduje. Između odlazaka u rodno mjesto, radimo na tome da se održi i da se s koljena na koljeno prenosi sjećanje na naše šehide. Ovdje živi moj brat i nekoliko naših komšija sa svojim porodicama i mi svake godine u svom džematu pravimo Tevhid. U Americi nam je veoma lijepo i dobro nas tretiraju. Amerikanci su nas odlično prihvatili i imamo sva prava. Ali, bez obzira na to koliko je sve ovo lijepo, ja iako razumijem svakog ko je morao otići, ne daj Bože nikom da svoj toprak napusti usljed okolnosti pod kojim smo mi morali otići˝, zaključuje Hamidović.