Hamza Karčić sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka objavio je u junu prošle godine rad pod naslovom A Supporter in Vienna: Simon Wiesenthal and the War in Bosnia (Pristaša u Beču: Simon Wiesenthal i rat u Bosni) u kojem se bavi naporima Simona Wiesenthala, čuvenog lovca na naciste i borca za ljudska prava, da se okonča Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima.
Karčić piše o tome kako je Wiesenthal podržavao Bosnu i Hercegovinu, djelovao govoreći o zločinima u Bosni, pišući pisma utjecajnim donositeljima odluka i držeći Bosnu na dnevnom redu. Podržavao je veće i odlučnije američko uključivanje u okončanje rata i bio je snažan zagovornik suda UN-a za ratne zločine, koji se materijalizirao kao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Posuđujući svoj glas i moralni status, Wiesenthal je pomogao oblikovati javno mnijenje u korist snažnije međunarodne reakcije na rat; povodom godišnjice Wisenthalove smrti (20. 09.2005) objavljujemo dijelove Karčićevog rada kojeg u cijelosti možete pročitati OVDJE.
***
Dok je Slobodan Milošević odlučio ojačati svoj stisak nad Jugoslavijom i zacementirati dominantnu ulogu Srbije u multietničkoj federaciji, Slovenija i Hrvatska krenule su prema neovisnosti 1991. Nakon što je Europska ekonomska zajednica (EEZ) priznala neovisnost ove dvije države nasljednice Jugoslavije, pred Bosnom i Hercegovinom (u daljnjem tekstu: Bosna) bile su dvije mogućnosti: da također traži nezavisnost ili da ostane u sastavu krnje Jugoslavije.
Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. Odaziv je bio oko 64%, a velika većina poduprla je neovisnost. EEZ je priznala Bosnu 6. aprila, a Sjedinjene Američke Države (SAD) su to slijedile sljedeći dan. Kao odgovor na neovisnost i priznanje, Jugoslavenska narodna armija i paravojne jedinice bosanskih Srba pokrenule su rat koji je trajao tri i pol godine.
Kako su snage bosanskih Srba napredovale, vlada u opkoljenom Sarajevu tražila je međunarodnu podršku. Značajni diplomatski napori uloženi su u mobilizaciju podrške Bosni preko Atlantika u Washingtonu. U Evropi su London i Pariz bili mlaki prema međunarodnoj intervenciji u Bosni, no brojni istaknuti intelektualci i aktivisti diljem Evrope postali su glasni zagovornici odlučnijeg odgovora za okončanje rata. Simon Wiesenthal, poznati lovac na naciste sa sjedištem u Beču, bio je jedan od tih aktivista-intelektualaca.
U dvije Wiesenthalove biografije na engleskom jeziku slabo se spominje njegov aktivizam u Bosni. Hella Pick kratko je primijetila da je Wiesenthal “zaslužan za činjenicu da je javno mnijenje postalo tako prijemčivo za osnivanje sudova za ratne zločine u Bosni i Ruandi”. Knjiga izraelskog historičara Toma Segeva sadrži malo više detalja, napominjući da je “kada se Jugoslavija raspala, Wiesenthal se zalagao za prava Muslimana u Bosni”. Segev citira pismo koje je Wiesenthal poslao američkom predsjedniku Billu Clintonu u kojem tvrdi da se vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću treba suditi. Segev je također napisao da je “Wiesenthalovo sudjelovanje u protestima zbog balkanskih ratova proizašlo iz užasnog osjećaja bespomoćnosti koji je osjetio kad je saznao kako je svijet ostao nijem pred istrebljenjem Jevreja”.
Wiesenthalova podrška i aktivizam bili su važan dio međunarodne kampanje podrške američkoj intervenciji u Bosni. Transatlantska ad hoc kampanja nastojala je prikupiti podršku zapadnog svijeta za ukidanje embarga na oružje koji su Bosni nametnuli Ujedinjeni narodi, naoružavanje vlade u Sarajevu i pružanje humanitarne i druge pomoći Bosancima. Sastavljena od izabranih zvaničnika, novinara i aktivista-intelektualaca, ova raznolika koalicija okupila se kako bi zaustavila pokolj u Evropi na kraju dvadesetog stoljeća.
Dok je rat bjesnio u Bosni tri i pol godine, tako je trajala borba analogija i rat oko terminologije u SAD-u i Europi. Način na koji je kriza u Bosni definirana imao je veliki utjecaj na zapadne političke opcije. Protivnici zapadne intervencije u Bosni govorili su o “drevnoj etničkoj mržnji”...temeljna pretpostavka ovog diskursa bila je da su sukobi na Balkanu bili neizbježni, te je stoga svaka intervencija morala biti uzaludna.
Prointervencionisti su to posebno istaknuli u dva slučaja: u ljeto 1992. i 1995. godine 1992. američki i britanski novinari otkrili su koncentracijske logore bosanskih Srba u sjeverozapadnoj Bosni i o njima izvijestili. Prizor mršavih bijelih muškaraca iza bodljikavih žica probudio je sjećanja na holokaust, a američke jevrejske organizacije pozvale su SAD na djelovanje u Bosni. Kao predsjednički kandidat 1992. godine, Bill Clinton pozvao je na intervenciju pozivajući se na lekcije holokausta. Tri godine kasnije, zauzimanje zaštićene zone Srebrenice od strane bosanskih Srba i genocid nad više od 8000 bošnjačkih muslimana, muškaraca i dječaka koji je uslijedio, na sličan je način navelo aktiviste-intelektualce da se pozovu na lekcije holokausta i zahtijevaju od Clintonove administracije i Zapada da djeluju na okončanju pokolja u Bosni.
U SAD-u, prointervencionistički tabor sastojao se od američke jevrejske zajednice koja je bila ključno podržana od nje. Samantha Power je napisala kako su “ostavili po strani svađu Izraela s muslimanima na Bliskom istoku i bili posebno snažni u svojoj kritici SAD-a” prema ratu u Bosni. Nakon emitiranja snimaka logora koje su držali bosanski Srbi 1992., američka jevrejska zajednica je ustala. Pedeset godina nakon “Nikad više”, bodljikava žica ponovno je bila u Evropi. Power opisuje kako je Ed Vulliamy iz The Guardiana, koji je među prvima izvijestio o logorima, upitao direktora Muzeja holokausta, Waltera Reicha, “je li izraz 'odjeci holokausta' prikladan. ‘Da’, rekao je Reich, ‘vrlo glasni odjeci’”.
Tokom cijelog rata, osobe koje su preživjele holokaust govorile su za Bosnu. Elie Wiesel se angažirao na Balkanu u julu 1992. U Londonu je predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić natjerao čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića da obeća u Wieselovoj nazočnosti da će zatvoriti logore. Wiesel je posjetio logor Manjača u sjeverozapadnoj Bosni i lično se uvjerio u nehumano postupanje prema Muslimanima i Hrvatima. Njegova posjeta Sarajevu dovela ga je do zaključka da je bosanska prijestolnica postala jedan od “najrazorenijih gradova na svijetu”. U Beogradu se Wiesel susreo s Ćosićem i pokušao ga “uvjeriti da prekine s politikom terora nad Bosancima”. Obećanje Karadžića i Ćosića da će zatvoriti logore nije održano i to je navelo Wiesela da u The New York Timesu u februaru 1993. napiše kako se “što se tiče srpskih vlasti, osjećam izdanim”.
Osim Wiesela, preživjeli holokausta, uključujući kalifornijskog kongresmena Toma Lantosa i izvršnog direktora Američkog jevrejskog kongresa Henryja Siegmana, nastavili su govoriti u korist Bosne tokom rata. Upravo u tom kontekstu prointervencionističkog tabora treba ispitati ulogu Simona Wiesenthala. Dok je većina zagovaranja za Bosnu vođena i odvijala se u SAD-u, Wiesenthal je djelovao iz Beča i nastojao utjecati i na evropske i na američke kreatore politike. Kao i Wiesel, on je preživio holokaust čiji je moralni položaj dao posebnu težinu njegovim stavovima i pomogao u stvaranju javnih simpatija i podrške bosanskoj stvari. Kao najpoznatiji lovac na naciste, Wiesenthalovi apeli podrške Bosni ranih 1990-ih posebno su odjeknuli diljem Evrope i SAD-a i pružili opkoljenom bosanskom narodu prijeko potrebnu međunarodnu podršku.
Veći dio rata, probosanski austrijski državljanin po imenu Pavo J. Urban igrao je aktivnu ulogu u Austriji i imao je titulu posebnog izaslanika predsjednika Bosne i Hercegovine. Bivši diplomata Husein Živalj, koji je 1990-ih bio ambasador BiH u Austriji, prisjeća se da ga je Urban upoznao s Wiesenthalom kako bi od njega tražio podršku za Bosnu. Živalj se prisjeća kako je tražio upoznavanje s Wiesenthalom u nadi da bi Wiesenthalov glas mogao doprijeti do SAD-a i pomoći da se njihova politika pomakne u odlučnije probosanskom smjeru.
Prvo pismo Wiesenthalu poslali su službenici bosanske vlade još na početku rata. U Wiesenthalovom arhivu čuva se pismo gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića od 1. maja 1992. koje je vjerojatno prvi apel Wiesenthalu u vrijeme zaokruživanja grada. Gradonačelnik je objasnio uslove u opkoljenom glavnom gradu BiH, a ton pisma je dramatičan apel za pomoć.
Dana 10. augusta 1992., Pavo Urban je pisao Wiesenthalu obavještavajući ga o logorima koje su vodili bosanski Srbi u zemlji. Urban je naveo da je u Bosni bilo stotinjak takvih logora.“Dragi gospodine Wiesenthal, molim vas da dignete glas protiv ovih zločina za koje mi se čini da bi bilo najprikladnije pozvati ključne institucije u SAD-u.”
Dva dana kasnije, 12. augusta 1992., Wiesenthal je pisao Urbanu kako bi ga obavijestio da je Centar Simona Wiesenthala u Los Angelesu objavio apel u kojem protestvuje protiv ubistava u bivšoj Jugoslaviji. Potkraj 1992. Wiesenthal je pisao novoizabranom predsjedniku Billu Clintonu. „O Bosni vam mogu pisati jer su me jednom prilikom američki vojnici oslobodili iz koncentracijskog logora Mauthausen; učinili su to prema naredbama drugog američkog predsjednika tokom strašnih godina Drugog svjetskog rata. Stoga Vas, izabrani predsjedniče, pozivam da stavite narod Bosne visoko na svoju listu prioriteta, da se aktivno angažirate u pronalaženju rješenja za veliku ljudsku tragediju koja nedužne civile nalazi u koncentracijskim logorima, a žene i djecu svakodnevno ubijaju. bez kraja na vidiku. Po mom mišljenju, Sjedinjene Države su uvijek činile pravu stvar i trebale bi to ponovno učiniti u odnosu na Bosnu, bilo liberalizacijom useljeničkih kvota za prihvat većeg broja bosanskih izbjeglica, ili formiranjem međunarodne koalicije za okončanje tamošnje agresije.“ Wiesenthal je slično pismo napisao predsjedniku na odlasku Georgeu H. W. Bushu.
Wiesenthal je pisao austrijskom ministru vanjskih poslova Aloisu Mocku 19. januara 1993. Mock je bio vrlo aktivan po pitanju Bosne tokom cijelog rata. Wiesenthal je pokrenuo pitanje bosanskih izbjeglica u Hrvatskoj i prenio informaciju austrijske državne televizije da je hrvatska vlada zatražila od BiH da zaustavi borbe oko Gornjeg Vakufa jer će u protivnom stradati bosanske izbjeglice koji žive u Hrvatskoj. Zatražio je od austrijske vlade hitnu reakciju.
Da je Wiesenthalovo stajalište o Bosni međunarodno priznato vidljivo je iz pisma koje je predsjednik Opće skupštine UN-a, Stoyan Ganev, poslao Wiesenthalu 2. marta 1993., pozivajući ga da djeluje kao počasni dopredjednik na međunarodnom događaju zakazanom za maj 1993. za dobrobit žena i djece Bosne. Wiesenthal je Ganevu poslao pismo zahvale. Napisao je da mi, kao “nekome ko je proveo četiri godine u različitim nacističkim koncentracijskim logorima, tragedija koja se sada događa, posebno u Bosni, oduzima san i duševni mir dok razmišljam o tome kako ljudi tamo – a posebno žene i djeci — najbolje se može pomoći.” Wiesenthal je obećao da će pokušati biti tamo na događaju.]
Arhiv također sadrži još nekoliko pisama korespondencije između Wiesenthala i austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka. Dana 31. svibnja 1993., Mock je zahvalio Wiesenthalu na njegovom pismu od 7. maja 1993. u vezi s pitanjem ukidanja embarga na oružje koji je bivšoj Jugoslaviji nametnuo UN.
Wiesenthalov arhiv pokazuje da se novinar Newsdaya Roy Gutman dopisivao s Wiesenthalom. Gutman je bio nagrađivani novinar, koji je razotkrio koncentracijske logore u Bosni i elokventno pisao za nekoliko američkih medija. U jednom pismu, Gutman je rekao da je preuzeo Wiesenthalovu ideju da napiše knjigu na temelju njegovog izvještavanja o Bosni za Newsday. Gutman je priložio izbor svojih članaka i zamolio Wiesenthala za savjet o uvodu i epilogu.
Gutmanovo revolucionarno djelo pod naslovom Svjedok genocida objavljeno je u septembru 1993., a te je godine dobio i Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje za svoj rad o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj i Bosni. Njegovo izvještavanje je zaslužno za privlačenje međunarodne pozornosti na logore u Bosni, a njegova razmjena s Wiesenthalom pokazuje da je ideja za njegovu utjecajnu knjigu potekla od potonjeg, činjenica koja je do sada bila gotovo nepoznata.
U ljeto 1993. situacija u Bosni se pogoršavala, a glavni grad Sarajevo bio je pod sve većim pritiskom snaga bosanskih Srba. Njegov se pad činio neizbježnim i Wiesenthal je ponovno pisao svjetskim vođama. Najprije je 22. juna 1993. poslao pismo njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu u kojem je izrazio podršku Kohlovom stavu da se embargo na oružje Bosni treba djelimično ukinuti za odbrambeno oružje. Zatim je 21. jula 1993. Wiesenthal pisao predsjedniku Clintonu pozivajući ga da pomogne opkoljenom glavnom gradu Bosne Sarajevu. Svjestan Wiesenthalovih napora i njihovog utjecaja, predsjednik BiH Alija Izetbegović mu je 23. jula 1993. zahvalio za sve njegove napore da podrži Bosnu.
Wiesenthalov arhiv sadrži zanimljiv dokument koji je vjerojatno nastao negdje u to vrijeme. Pod naslovom “Apel bivšim prognanicima i članovima pokreta otpora protiv nacista”, potpisao ga je Wiesenthal, ali nije datiran. U apelu se navodi da je “šutnja svijeta o tragediji u Sarajevu vapaj sramota. Kao osoba koja je preživjela nacistički režim i provela niz godina u ropstvu u getu i koncentracijskim logorima, više ne mogu razumjeti ovu šutnju […].” Wiesenthal je opisao sve goru situaciju u Sarajevu: “Apeliram prije svega na ljude u mnogim različitim zemljama koji su patili kao i ja—i na njihovu djecu i obitelji, ako moji prijatelji više nisu živi. Molim vas, učinite nešto […].” Nema datuma na ovom dokumentu, ali je vjerojatno napisan negdje u ljeto 1993. kada su snage bosanskih Srba napredovale da zauzmu glavni grad Bosne.
Kako je Sarajevo bilo pod sve većim pritiskom, Wiesenthal je 28. srpnja 1993. poslao pismo senatorici Dianne Feinstein. Wiesenthal je završio svoje pismo podsjećajući na sarajevsko kulturno nasljeđe: “Bosanski Muslimani žive zajedno sa Jevrejima u harmoniji preko 500 godina, a Sarajevo je dugo bilo model multikulturalnog grada.”
Wiesenthal je 30. jula 1993. dao intervju njemačkom sedmičniku Die Zeit, u kojem je ponovio apel Clintonu, naglasio je da je situacija u Sarajevu dramatična kao što je nekoliko sedmica ranije bila u istočnobosanskim gradovima Goraždu i Srebrenici. Naveo je i da hrvatsko vodstvo vidi kao značajno uključeno u etnička “čišćenja” u Bosni. Wiesenthal je u tom intervjuu smatrao vjerojatnim da srpski i hrvatski predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman provode tajni plan o podjeli Bosne: “Bosanski muslimani su uvijek bili antifundamentalisti i uvijek su sebe doživljavali kao Europljane. Zato bi njihov nestanak bio prava sramota za Europu.”
U drugom intervjuu, ponovio je stav da Amerika, kao jedina preostala supersila, ima veliku odgovornost: “Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da postoje razgovori između Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne”. Dodao je da bi sankcije prema Hrvatskoj kao turistički orijentiranoj zemlji vjerojatno bile učinkovitije od onih prema Srbiji koja je većinski agrarna i može duže autonomno opstati.
S obzirom na njegov međunarodni ugled, Wiesenthala su često kontaktirale probosanske grupe i pojedinci. Na primjer, arhiv u Beču sadrži nekoliko pisama koja su razmijenili Wiesenthal i Tilman Zülch iz Društva za ugrožene narode.
Wiesenthal je poslao zanimljivo pismo 1995. godine američkoj ambasadorki u Austriji, Swanee Huntu, u kojem je spomenuo da je čuo kako “Hrvati traže da se Sven Alkalaj smijeni sa svoje dužnosti ambasadora u SAD-u i da Hrvat dobije tu vrlo važnu funkciju.” Wiesenthal je napisao da Alkalaja nije osobno poznavao, ali da je pripadao uglednoj sefardskoj porodici koja je u Sarajevo došla prije nekoliko stoljeća, nakon protjerivanja Jevreja iz Španije: “Sven Alkallai (sic) je jedini jevrejski diplomata u Bosni i za kojeg sam čuo da radi jako dobar posao. Uvjeren sam da ako Alkallai bude morao napustiti svoje mjesto u Washingtonu samo zato što to bosanski Hrvati žele za sebe, to sigurno neće biti od koristi za federaciju.”
Iako iz Wiesenthalovog pisma nije jasno koji su hrvatski političari pozivali na Alkalajevu smjenu, vjerojatno su željeno mjesto u SAD-u tražili za nekog od svojih. Wiesenthal je bio kritičan prema Hrvatskoj i politici bosanskih Hrvata u svojim intervjuima 1993., a ovo pismo pokazuje da je to nastavio biti i u proljeće 1995. Ovo je jedini zabilježeni slučaj da se Wiesenthal miješao u pitanja izbora osoblja u Bosni tokom rata.
Wiesenthal je podržavao Bosnu od kasne 1992. godine, ali ako je postojao jedan događaj koji je dodatno oblikovao i ohrabrio njegov aktivizam, bila je to Srebrenica. Nakon zauzimanja zaštićene zone UN-a 11. jula 1995. i Genocida koji je uslijedio, Wiesenthal je pojačao svoje zalaganje za kažnjavanje počinitelja. Dana 19. jula 1995., nekoliko dana nakon pada Srebrenice, napisao je snažno pismo američkom predsjedniku Clintonu:
„ […] Dvije osobe koje su najviše odgovorne za ove događaje u bivšoj Jugoslaviji – naime Radovan Karadžić i general Ratko Mladić – ne obraćaju ni najmanju pažnju na zahtjeve Ujedinjenih naroda […]. Danas su, hvala Bogu, Sjedinjene Američke Države jedina velesila na svijetu. Vjerujem da bi osuda Karadžića i Mladića – isprva verbalna – i prijetnja izvođenjem pred sud – imala učinka. Sjedinjene Države mogle bi, nadam se, stati na kraj djelima ove dvojice muškaraca i njihovih vojnika tako što bi javno [sic] objavili da zločini koje su počinili neće ostati nekažnjeni. Ovo pismo vama upućuje preživjeli holokausta kojeg je nakon četiri godine patnje u getima i koncentracijskim logorima oslobodila američka vojska.“
S obzirom na Wiesenthalov značajan doprinos bosanskoj stvari, bosanski predsjednik Izetbegović pisao je Wiesenthalu 1. septembra 1995. još jednom mu zahvalivši na njegovim naporima: “Prijatelji poput vas, s vašim snažnim osjećajem moralnog uvjerenja i dubokim osobnim razumijevanjem naše nevolje, zbog bolnih sjećanja na holokaust, su ono što nam pomaže da nastavimo našu pravednu borbu. […] Dopustite mi također da odam priznanje vašim posebnim naporima koji su doprinijeli da Međunarodni sud za ratne zločine postane stvarnost.”
Kasnije tog mjeseca, 20. rujna 1995. ambasador BiH u Austriji Husein Živalj i Pavo J. Urban, u ime Izetbegovića i svoje osobno, čestitali su Wiesenthalu nadolazeću Roš Hašanu, jevrejsku Novu godinu, i još jednom mu zahvalili za sve njegove napore:
„Bošnjaci vam duguju vječnu zahvalnost. Zbog vlastitih užasnih iskustava s nacionalsocijalizmom, odmah ste uvidjeli da tragični događaji u Bosni nisu nikakav građanski rat, već agresija motivirana rasnom mržnjom i vjerskom netolerancijom […]. Činjenica da je pažnja velikog američkog naroda skrenuta na situaciju i pravu pozadinu bosanske tragedije prvenstveno je Vaše historijsko postignuće […]. Podigao si sebi spomenik u srcima bošnjačkim koji će historiografija čuvati za vijeke vjekova.“
Dva dana kasnije, 22. septembra 1995., Izetbegović se sastao s Wiesenthalom u Beču, gdje je, kako se prisjeća bivši bosanskohercegovački ambasador u Beču Husein Živalj, Izetbegović iskoristio priliku da se osobno zahvali Wiesenthalu na podršci i pozvao ga da posjeti Bosnu. Ubrzo nakon završetka rata, Univerzitet u Sarajevu odlučilo je dodijeliti Simonu Wiesenthalu titulu počasnog doktora nauka. Ova odluka od 3. januara 1996. donesena je u svrhu odavanja počasti Wiesenthalu za njegovu “borbu protiv fašizma i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu”.
