Za sedmičnik The New Yorker, Omer Bartov je "jedan od najistaknutijih historičara Trećeg Reicha". "Jedan od vodećih proučavatelja jevrejskog života u regiji Galicije" - području u istočnoj Evropi sada podijeljenom između Poljske i Ukrajine, i holokausta na tom području - prema jevrejskoj publikaciji The Forward.
U gotovo četiri desetljeća akademskog istraživanja i s nekoliko desetaka knjiga na tu temu, Bartov, koji sada radi kao profesor na Univerzitetu Brown u SAD-u, a prethodno je predavao na Univerzitetu u Tel Avivu, etablirao se kao "jedan od vodećih svjetskih autoriteta za genocid", navodi Rutgers University u SAD-u, gdje je također predavao.
Bartov se probio u akademski svijet propitujući motive Wehrmachta, regularne njemačke vojske tokom Drugog svjetskog rata, koju su neki prikazivali kao konglomerat prisiljen boriti se zbog historijskih okolnosti, a ne zbog nacističkih uvjerenja.
Godine 1992. objavio je „Hitlerovu vojsku: vojnici, nacisti i rat u Trećem Reichu“, gdje je dokumentirao i potvrdio da oni u uniformama dijele istu ideologiju kao i radikalnije jedinice, poput SS-a.
Prije nekoliko mjeseci izraelski se profesor suočio s velikom skupinom krajnje desničarskih studenata iz svoje zemlje na Univerzitetu Beersheba—od kojih su mnogi učestvovali u invaziji na Gazu—koji su ga kritizirali zbog njegovih primjedbi o postupcima izraelske vojske na palestinskoj teritoriji. Tada ih je Bartov podsjetio da su, predstavljajući Hitlerovu vojsku u Njemačkoj, mnogi bivši pripadnici Wehrmachta također pokušali parirati njegovom upitu izjavama poput "ništa se od toga nije dogodilo u mojoj jedinici".
Veteran iz rata 1973., gdje je bio zapovjednik izraelske vojske, Bartov je tokom Prve intifade (1987.) bio uključen u glasan sukob s tadašnjim ministrom odbrane, Jitzakom Rabinom, kada mu je poslao pismo u kojem zamjerio mu je što je javno tražio "polomite noge i ruke" klincima koji su bacali kamenje na okupatore. Rabin je odgovorio: "Kako se usuđuješ uspoređivati IDF [izraelsku vojsku] s Wehrmachtom?"
Njegovo ideološko distanciranje od cionizma i njegove lične okolnosti navele su ga da napusti Izrael i kombinira svoj akademski rad s osuđivanjem kršenja ljudskih prava koja je počinila njegova zemlja. Godine 2003. dodao je svoje ime među gotovo 1500 stručnjaka iz SAD-a koji su osudili Izrael kazavši kako je uspostavio režim aparthejda na okupiranim palestinskim teritorijama. Bartov je ove sedmice dao intervju španskom dnevniku El Mundo koji prenosimo u cijelosti
EL MUNDO: Šta mislite o istraživanju posebne izvjestiteljice UN-a za okupirane palestinske teritorije Francesce Albanese koja je rekla da Izrael provodi genocid u Gazi?
BARTOV: Od početka maja, kada je izraelska vojska ušla u Rafu, čak i kada su im Amerikanci rekli da to ne čine jer će pobiti veliki broj civila... Ako pogledate šta se tamo dogodilo i pregledate sve šta se dogodilo od sedmog oktobra, uključujući izjave izraelskih političara i vojnih zvaničnika, možete vidjeti obrazac u kojem postoji pokušaj da se Gaza učini nenastanjivom teritorijom. Ubijanje velikog dijela stanovništva, slabljenje te populacije tjeranjem iz jednog mjesta u drugo, uništavanje infrastrukture... Sve to govori da je ovo genocid.
EL MUNDO: I sami ste 2023. objavili članak u The New York Timesu u kojem ste optužili Izrael za činjenje "ratnih zločina" i možda "zločina protiv čovječnosti", ali ste izjavili da "nema dokaza da se u Gazi provodi genocid". Zašto ste se predomislili?
BARTOV: Promijenio sam mišljenje tokom ovih proteklih mjeseci. U tom članku je već rečeno da smo na rubu genocida i da će, ako se ne zaustavi, prerasti u genocid. I nisu stali.
EL MUNDO: U nekoliko svojih knjiga, uključujući Genocid, Holocaust i Izrael i Palestinu, naglašavate da je jedan od prethodnih koraka za svaki masakr ove vrste dehumanizacija protivnika. Događa li se to u Izraelu?
BARTOV: Dehumanizacija Palestinaca od strane izraelskih Jevreja traje desetljećima. Nije počelo sedmog oktobra. Započelo je možda 1930-ih, a gotovo sigurno tokom Nakbe (protjerivanja 750.000 Palestinaca iz njihovih sela 1947./48.) i nastavilo se okupacijom nakon 1967. Okupacija podrazumijeva dehumanizaciju. Imate grupu koja ima prava, a druge nemaju. Okupacija korumpira i to je ono što je učinila, iskvarila je izraelsko društvo. Ne samo da je dehumanizirala Palestince, već i okupatore.
Napad 7/10 imao je dubok utjecaj na izraelsko društvo koji se može usporediti samo s onim izazvanim Drugom intifadom ili ratom 1948. [kada je Izrael stvoren]. To je potpuno destabiliziralo društvo i to je ubrzalo i produbilo tu dehumanizaciju do te mjere da su sada ravnodušni na ono što se događa u Gazi. Jutros sam razgovarao s ljudima koje dugo poznajem, liberalima, i rekli su mi kakva je bila bolnica u Beershevi sedmog oktobra, puna ranjenika nakon napada Hamasa. Kad sam ga podsjetio da u Gazi postoje deseci bolnica s hiljadama osakaćenih ljudi i upitao sprječava li nas razgovor o svojoj boli da prepoznamo tuđu, odgovor je bio "da, naravno". To je nešto vrlo uznemirujuće i to je nešto što koristi izraelsko političko vodstvo, koje je totalno krvoločno i nemoralno.
EL MUNDO: Postoji li široko rasprostranjeno ponašanje među narodima koji čine te zločine?
BARTOV: Da, ima mnogo slučajeva počinitelja genocida koji sebe vide kao žrtve. Podcjenjuje se moć žrtve, prikazivanja sebe kao žrtve. Možemo pratiti ono što se dogodilo u jugozapadnoj Africi [današnja Namibija] 1904. godine, što se smatra prvim genocidom 20. stoljeća. To je vrlo zanimljiv primjer. Bilo je njemačkih doseljenika i naroda Herero (autohtono stanovništvo). Ovi potonji, vidjevši da im se zemlje otimaju i da ne mogu prehraniti stoku, pobuniše se. Napali su nekoliko udaljenih naselja, masakrirali njihove stanovnike, a žene silovali. Nijemci su rekli: "Ah, napadaju nas ovi divljaci!" "Mi smo žrtve ovih afričkih divljaka!" A onda je njemački general Lothar von Trotha izdao ono što se smatra prvim nalogom za istrebljenje u 20. stoljeću i izbrisao većinu naroda Herero.
Nacisti su također sebe vidjeli kao žrtve; vjerovali su da im je 1918. nož u leđa zabila zavjera Jevreja i boljševika. I mislili su da ih prvo moraju eliminirati, kako bi izbjegli da opet budu žrtve tog saveza. To je nešto što se uvijek iznova ponavlja: s Hutuima, sa Srbima u bivšoj Jugoslaviji i tako dalje.
EL MUNDO: A kako je moguće da narodi koji su pretrpjeli to istrebljenje kasnije postanu počinitelji istih zločina?
BARTOV: Vrlo je naivno reći: "Kako je moguće da Jevreji, koji su pretrpjeli holokaust, mogu djelovati tako brutalno?" Svi to rade. Iako postoji jedna nijansa: Izraelci ne ubijaju Nijemce nego Palestince. To je velika razlika. Izrael je nastao i dobio međunarodni legitimitet zahvaljujući holokaustu. To je trebalo biti sigurno utočište za Jevreje, gdje ne bi morali patiti od antisemitizma. Ironično je da je postao najmanje sigurno mjesto na svijetu za Jevreje i da je svojim djelovanjem pridonio porastu antisemitizma.
Kada je cionizam počeo oblikovati jevrejsko društvo u Palestini, prije holokausta, cilj mu je bio postati većina, ali naravno, Palestinci su već bili tamo. Dakle, projekat je bio promijeniti demografski sastav zahvaljujući Jevrejima Evrope, ali ih je holokaust eliminirao. Kad je počeo rat (1947./48.), ukazala se nova prilika za rješavanje tog problema: ako nisu mogli dovesti više ljudi, mogli su protjerati one koji su već bili tamo. Od tada su Palestinci u izraelskom umu uvijek bili povezani s onima koji su pokušali uništiti jevrejski narod u Evropi. To je nešto čime je vrlo lako manipulirati. Od 1980-ih postoji stalna tendencija da se svaki legitiman pokušaj Palestinaca da se odupru okupaciji i ugnjetavanju, koji je posve legitiman i priznat međunarodnim pravom, povezuje s holokaustom.
EL MUNDO: Također je ironično da je holokaust bio traumatična stvarnost koja se gotovo pokušavala sakriti tokom prvih godina stvaranja Izraela zbog "sramote", zar ne?
BARTOV: Doista. Tokom prvih godina postojala je visoka razina neprijateljstva prema izbjeglicama koje su dolazile iz Evrope jer su bili povezani s onim što je cionizam smatrao nečim sramotnim: da su Jevreji otišli u plinske komore kao ovce. Cionizam je branio tezu po kojoj Jevreji trebaju umrijeti boreći se, s oružjem u rukama. Postoji još složeniji element jer su mnogi od onih koji su stvorili Izrael i sami bili izbjeglice koji su ostavili svoje obitelji i to ih je također osramotilo. Mislili su zašto im nismo pomogli? Bili smo ovdje, napredovali u Palestini, a naša je porodica bila masakrirana u Evropi. Promjena je bila priličan proces.
Prvi trenutak bilo je suđenje Adolfu Eichmannu [jednom od nacističkih vođa koji su planirali holokaust, otet od strane Mossada u Argentini 1960. i pogubljen u Izraelu 1962., nakon što je osuđen u javnom suđenju]. Bilo je nekoliko godina u kojima je više od 100 svjedoka ispričalo svoja iskustva. Publika je mogla čuti taj horor i to je odmah stvorilo vezu. Zatim je došao rat 1973. i dolazak na vlast desnice Menachen Begina. Rat 1973. bio je vrlo traumatičan jer je u vojsci bilo još mnogo onih koji su prošli kroz holokaust i još uvijek su bili pogođeni PTSP-om izazvanim tom tragedijom. Pomislili su [u tom sukobu, vojske Egipta i Sirije iznenadile su Izraelce u prvim danima] da se državu može uništiti.
Begin je stigao 1977. i odmah je počeo koristiti terminologiju holokausta jer je to bio dio njegova mentaliteta. Bio je u Poljskoj, pobjegao od nacista, prijavio se u poljsku vojsku. Za Begina su Hitler i nacisti bili živi. Ben Gurion [osnivač Izraela] nije imao to iskustvo. Begin je bio taj koji je tokom opsade Bejruta rekao da je Arafat poput Hitlera zarobljenog u svom bunkeru. I malo po malo holokaust je postao ljepilo izraelskog društva. Ta ideja u kojoj se obrazuju mladi izraelski Jevreji, da je svaka prijetnja hipotetski genocid i da stoga protivnicima možete učiniti bilo šta, također djeluje kao ljepilo svih sektora društva: Aškenazi i Mizrahi [Jevreji evropskog porijekla i oni koji su živjeli kod Arapa], svjetovni i vjerski. Svi smo pod istom prijetnjom.
To je bilo ono što je organiziralo izraelski nacionalni identitet i njegova se važnost podcjenjuje. Većina Izraelaca živi u sjeni holokausta i za njih krivci nisu Nijemci, već Palestinci.
EL MUNDO: Drugim riječima, mislite li da je holokaust iz "sramote" postao pojam koji se zloupotrebljava?
BARTOV: Bez sumnje. Ovaj imaginarni holokaust ima dva aspekta: daje otpornost izraelskom društvu djelujući kao ujedinjujući element, ali ih u isto vrijeme pretvara u zajednicu koja je uvijek prestravljena, nesposobna razlikovati šta je vojna prijetnja ili političko pitanje koja se nastoji riješiti vojnim putem, a istinski egzistencijalna stvar. Sve prijetnje su egzistencijalne. Oni uvijek žive pod pretpostavkom da katastrofa prijeti.
EL MUNDO: Prije mnogo godina razgovarao sam s bivšim predsjednikom izraelskog parlamenta Avrahamom Burgom i sjećam se da je rekao da bi Izrael, ako ne bi mogao nadvladati sjećanje na holokaust, predstavljao posthumnu pobjedu Hitlera. Slažete li se s ovim mišljenjem?
BARTOV: Pa, to je vrlo atraktivan način govora. Ne volim raditi te analogije s nacistima. Mislim da Hitler ne bi pobijedio. Hitler je mrtav. Ono što ja mislim je da su oni koji su izgubili bili cionisti. Trebao je služiti oslobađanju Jevreja od ugnjetavanja i pružiti im sigurnost nakon što budu imali državu. Bila je to ideologija koja je spajala nacionalizam i oslobođenje, ali se transformirala u vrlo nasilnu, rasističku i krajnje brutalnu etničko-nacionalističku ideologiju.
EL MUNDO: Svjedočio sam kraju aparthejda u Južnoj Africi, a jedno od velikih postignuća Nelsona Mandele bilo je prevladavanje stvarnog straha koji je bijela manjina imala u vezi s mogućim usponom na vlast crnog predsjednika. Jesu li Palestinci zanemarili taj aspekt, izraelski strah, čak i ako je nestvaran i kolateralni proizvod holokausta?
BARTOV: Da, apsolutno. Ako želite riješiti sukob, morate ga vidjeti i očima vašeg protivnika. To je istina. Nije istina da to nijedan Palestinac nije razumio. O tome je pisao Elias Khoury [nedavno preminuli libanski pisac koji se borio u palestinskim redovima]; potreba da Palestinci shvate odakle dolaze Jevreji. Ghassan Kanafani [palestinski novinar kojeg je Mossad ubio u Bejrutu] pisao je upravo o tome u „Povratku u Haifu“. Bilo je pokušaja među intelektualcima. Ali ne u političkom vodstvu.
Nijedna od dvije skupine, uz neke iznimke, nije uspjela proizvesti vizionarske vođe poput Mandele. Da ih ima, većina bi ih slijedila jer su i Jevreji Izraelci i Palestinci zarobljeni u strahu. Kada Netanyahu govori o "totalnoj pobjedi", on zapravo misli na vječni rat. Ne postoji niko poput Mandele na izraelskoj strani. Zapravo, Izrael bi u narednim desetljećima mogao završiti kao režim aparthejda poput južnoafričkog.
EL MUNDO: To me podsjeća na posjetu Izraelu F. W. De Klerka, bijelog predsjednika koji je pregovarao s Mandelom o kraju aparthejda, i kako je rekao na konferenciji kojoj sam prisustvovao da Mandela nije "njegov prijatelj; smatram ga neprijateljem moje rase, ali moraš sklopiti mir sa svojim neprijateljima, a ne sa svojim prijateljima."
BARTOV: Naravno. Posljednja osoba koja je tim riječima govorila u Izraelu bio je bivši premijer Jitzak Rabin. Rabin je bio general. Vrlo grub tip. Nije bio humanista, ali je shvatao da je okupacija s moralnog, vojnog i političkog stajališta nepodnošljiva i da mora nešto učiniti po tom pitanju. Ne kažem da su sporazumi iz Osla bili savršeni, ali bili su prilika. Njegovo ubistvo bilo je jedno od najuspješnijih atentata modernog doba jer je pokopalo mogućnost postizanja mira za generacije.
EL MUNDO: Nedavno ste objavili članak u The Guardianu u kojem ste izjavili da su "strah i osveta" dvije pokretačke sile iza Izraela u ovom trenutku. U jednakim dijelovima? Ili želja za kaznom ima prednost? Uvijek se sjetim onoga što se u Izraelu naziva dajanskom doktrinom, fraze koju je izgovorio bivši ministar odbrane koji je rekao da pred palestinskim napadima moramo "postaviti vrlo visoku cijenu za našu krv".
BARTOV: Izraelski odgovor na sve palestinske napade uvijek je bio nesrazmjeran. Ali još uvijek ima Izraelaca koji kažu, kako možete tvrditi da je genocid kad ih je svakim danom sve više? To je prava logika genocida. To je kao kad kažete: Ne mogu prestati ubijati žohare, a svaki put ih je više.
Vrlo malo Izraelaca koristi izraz osveta. Kažu: nemamo drugog izbora, moramo to učiniti. Većina ljudi želi misliti da su pravedni. Ono što se događa u Izraelu je nešto što se dogodilo u mnogim kolonijalnim situacijama. Izraelci nisu ni zamislili da bi Palestinci mogli učiniti nešto poput onoga što se dogodilo sedmog oktobra. Političari, generali, većina javnosti pitali su se šta Hamas može učiniti? Pa, zauzeli su dio zemlje satima, masakrirali stotine ljudi, a još uvijek se bore protiv jedne od najmodernijih vojski na svijetu. Osim osvete, postoji bijes protiv roba koji se pobunio i kojeg moramo poslati natrag u njegov kavez. To nije odmazda protiv zemlje, već protiv onih "podljudi" (referenca na izraz "ljudi životinje" koji koristi ministar odbrane Yoav Gallant govoreći o stanovništvu Gaze) koji su ustali, i iz tog razloga moraju biti ugašen. Ovako će razumjeti.
Zato se u Izraelu, kada se govori o mrtvima [u ratu], koriste dva izraza. Vojnici, koji su uvijek smatrani herojima, "pali su". Ostali (sve palestinske žrtve) su "likvidirani".
EL MUNDO: Ovo gledište me podsjeća na reklame koje je cionistički pokret objavljivao krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su otvoreno govorili da žele "kolonizirati Palestinu" i nisu skrivali činjenicu da je to "kolonijalni" projekt.
BARTOV: Cionisti nastavljaju graditi “kolonije” u 1980-ima i 1990-ima. Zovu ih tako: kolonije. Ali oni sebe ne vide kao kolonijaliste na način na koji se to dogodilo, naprimjer, u Sjedinjenim Državama. Cionizam ima dva lica. To je pokret za oslobođenje i samoodređenje koji nastaje usred porasta nacionalizma, ksenofobije i antisemitizma od kojeg Jevreji pate u Evropi. Na kraju su se odlučili nastaniti u Zionu [Izrael]. Oni bi trebali biti narod bez zemlje i oni biraju zemlju bez naroda. Kad stignu, shvate da na tom području već neko živi. A onda cionizam postaje kolonijalni pokret.
Zato je i jedno i drugo: nacionalni i kolonijalistički pokret. Mislim da govoriti o kolonijalizmu [da se odnosi na Izrael] nije korisno. Pomaže razumjeti neke dinamike izraelske vlade kao što je kolonizacija Zapadne obale. Ali ovdje nalazimo dvije skupine koje traže samoodređenje [Izraelci i Palestinci] i ako govorimo u kolonijalnom smislu. Rješenje bi bilo da oni koji su došli (izvana) moraju otići. To se ne može poništiti, to tako ne ide. Sada postoje dvije skupine koje žive na istom prostoru i obje žele cijeli teritorij. Budući da su Jevreji moćniji, ili ovaj proces završava režimom aparthejda, etničkim čišćenjem ili genocidom, ili se nađe način da se taj prostor podijeli. Jevreji imaju pravo na samoodređenje i vlastitu državu. Ono na što nemaju pravo je opresivna država.
EL MUNDO: Kakvu budućnost predviđate za Izrael?
BARTOV: Sjećam se kada sam 1995. godine čuo za atentat na Jitzaka Rabina, slušao sam vijesti sa svojom kćeri koja je imala šest mjeseci i plakao sam gledajući TV. Nisam volio Rabina, ali sam imao osjećaj da je ovo zadnja prilika i da će stvari ići na gore. To se dogodilo. Godinama govorim da je izraelsko društvo krenulo krivim putem. Zanimanje je rak, a da biste liječili rak morate ga identificirati u dijagnozi, što Izraelci ne žele. Ako niko ništa ne poduzme, Izrael će postati država izgnanica. Mnogo siromašniji intelektualno i ekonomski. Puno religiozniji i uskogrudniji, a veliki dio onih koji zagovaraju otvoreniju viziju onoga što je čovječanstvo će ili otići ili se izolirati. Jedini način da se taj proces zaustavi je radikalna intervencija, koja mora doći izvana, ali SAD na to nisu voljne. Svi kažu da je Netanyahu grozan. Jeste. On je kriminalac, ali taj kriminalac nema alternativu.
