Bez obzira na komunističku denacionalizatorsku politiku prema Bošnjacima, iskazivanu nametanjem nacionalnog opredeljivanja, oni su uvijek, kada im je za to bila pružena mogućnost i na način na koji im je to bilo dopušteno, jasno i u ogromnoj većini izražavali svoju etničku i kulturnu posebnost.
Prilikom prvih poslijeratnih popisa stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogućnost da se opredijele kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu "neopredijeljeni". U Jugoslaviji je 1948. bilo 810.126 (BiH - 778.403), nacionalno "neopredijeljenih" Bošnjaka, dok je istovremeno više od petine (22%) ove populacije "opredijeljeno" bilo vlastitom voljom, bilo administrativno za Crnogorce, Srbe, Hrvate itd.
Pri popisu stanovništva 1953. za sva lica jugoslavenskoga porijekla, "koja nisu bliže nacionalno opredeljena", što se prije svega odnosilo na Muslimane, uvedena je nova statistička kategorija "Jugoslaven neopredijeljen". Takvih je neopredijeljenih Jugoslavena, tj. Bošnjaka izbrojano 998.697 (BiH - 891.800). Kada je 1961. prvi put uvedena statistička odrednica "Musliman u etničkom smislu", takvih je bilo 972.960 (BiH 842.248). Istovremeno se 1961. u BiH 265.731 Musliman izjasnio kao "Jugoslaven - nacionalno neopredijeljen", što je bilo 84% svih onih koji su se u cijeloj Jugoslaviji (317.125) izjasnili na ovaj način.
No, u svakodnevnoj se političkoj praksi osobenost Bošnjaka ipak uzimala u obzir, primjetio je prof. dr. Mustafa Imamović, posebno u raznim predstavničko-političkim tijelima, mada proporcionalno ni približno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu. Istovremeno je praktično bilo onemogućeno sistematično proučavanje povijesti, književnoga i kulturnog razvitka Bošnjaka. To je bila posljedica činjenice da su vladajuće snage takvo povijesno stanje poslije 1945. tumačile tako da ne povrijede određene nacionalne, u prvom redu srpske, odnosno nacionalističke interese prisutne u BiH i oko nje još od prve polovine 19. vijeka.
