Počeci tjelesnog vježbanja tokom postojanja srednjovjekovne bosanske države vezani su uglavnom za ratničke vještine (mačevanje, bacanje koplja, viteški turniri u teškim oklopima s dugim kopljima), lov (gađanje lukom i strijelom i bacanje koplja), narodne igre i sportove (konjske utrke, bacanje kamena, hrvanje, dizanje tereta, trčanje, skokovi iz mjesta i preskakanje konja, narodna kola i plesovi i dr.).

O ovome uvjerljivo svjedoče brojni spomenici materijalne kulture, posebno stećci, pisani izvori i usmena predaja, a izuzetno je zanimljiv pisani strani izvor o viteškom turniru iz 1412. u Budimu koji se odnosi na učešće bosanskih plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića, koji su oduševili evropsku vlastelu svojom vještinom, opremom oružjem i držanjem.

S propašću srednjovjekovne bosanske države i padom Bosne pod osmansku vlast donekle se mijenja struktura vještina i sportova. U narodu su zadržani tradicionalni oblici nadmetanja i prihvaćeni novi: kamena s ramena, gađanje kopljem – džilitom, skakanje iz mjesta, veranje uz jelu namazanu lojem, pješačke utrke, hrvanje pehlivana i drugo, a u sloju bosanskih feudalaca bili su razvijeni: utrke konja, lov sa sokolom, streljaštvo, o čemu posebno upečatljivo svjedoče narodne pjesme. Konačno, osmanskim školskim zakonom iz 1869. uveden je predmet gimnastika.

Nakon okupacije Bosne i uspostavljanja austrougarske vlasti (1878) dolazi do organiziranog bavljenja sportom pod utjecajem zapadnoevropskog poimanja ove djelatnosti te do osnivanja prvih bošnjačkih sportskih klubova i društava. Među prvim oblicima organiziranih sportskih natjecanja bile su konjičke trke, a posebno je bila značajna ona koja je održana 1893. na relaciji Bihać – Sarajevo i u kojoj je pobijedio Sabit-aga Ademović na konju Mustaj-bega Džabića iz Jajca, prešavši stazu za 30 sahata, 20' i 20". Među pobjednicima na takmičenju u streljaštvu prvi put se Bošnjaci spominju 1898. (Sulejman-beg Sulejmanpašić, Selver ef. Svrzo, Salih ef. Aličević).

U austrougarskom razdoblju se među Bošnjacima razvija i planinarstvo. Prvo društvo za sokolski pokret – koji se javio u Čehoslovačkoj u drugoj polovini XIX st. – pokazalo se istovremeno kao i kod drugih naroda u Bosni, tj. početkom XX st., pa je u Bijeljini već 1908. osnovan Bošnjački soko (starješina društva je bio Izet-beg Salihbegović, u Mostaru 1909. (prvi predsjednik bio je Ibrahim ef. Kajtaz, a među osnivačima se našao pjesnik i kulturni radnik Osman Đikić), u Tuzli 1910. (na poticaj prof. Envera ef. Muftića), u Sarajevu 1911. (osnivači su bili Mustafa Kazman, Muhamed Bravo, Hakija Mujagić i dr.), a 1912. osniva se u Sarajevu Bošnjačko sokolsko društvo Đerzelez.

Nakon Prvoga svjetskog rata članovi ovog društva osnovali su Bošnjački sportski klub, a nešto kasnije ovaj klub se pretvara u Sarajevski nogometni klub. Sokolsko društvo u Čapljini osnovano je 1912, a zna se za postojanje društva u Banjoj Luci, Maglaju, Trebinju, Stocu, Brčkom, Visokom i drugdje. Godine 1913. u Sarajevu je održana osnivačka konferencija Saveza muslimanskih sokola, ali je Prvi svjetski rat prekinuo sve aktivnosti na ovom organiziranju.

Prvi Bošnjak nastavnik tjelesnog vježbanja bio je Enver Muftić, koji je 1907. položio u Beču državni ispit iz gimnastike, a prva nastavnica bila je Abida Kadić Karahasanović, koja je 1931. završila u Ljubljani Saveznu prednjačku školu.

Prva nastavnica tjelesne kulture, Abida Kadić Karahasanović (Rođena u Foči 1911.)

Nakon uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukidaju se sokolska društva na nacionalnoj osnovi i osniva se konačno Jugoslavenski sokolski savez, koji se – kada je u pitanju bosanskohercegovački prostor – 1929. organizira u četiri župe: banjalučku, mostarsku, sarajevsku i tuzlansku.

Bošnjaci su u upravi sokolskih društava bili neravnopravno zastupljeni: svega ih je 18 bilo među 647 članova uprave u 67 društava. Od toga su samo dvojica bili starješine društva (Galib Čapljić u Foči i Edhem Sikirić u Fojnici). Istaknuti sokolski prednjaci u Sarajevskoj župi su bili Hajrudin Ćurić i Salem Jajatović.

Poslije sokolstva najmasovnija sportska djelatnost bio je fudbal, a prvi klub osnovan je u Sarajevu 1908. pod imenom Srednjoškolski klub, koji na gostovanju u Splitu dobija ime Osman"(u njemu je igrao i Dž. Sulejmanpašić, kasniji igrač tima SAŠK, vicešampion Jugoslavije).

Prvi fudbalski klub u Sarajevu je osnovan 1908.

Prvi nogometni klubovima počeli su se u razdoblju između dva svjetska rata počele osnivati i atletske, plivačke, bokserske, hrvačke i druge sekcije. U istom razdoblju počeli su se razvijati i drugi ekipni sportovi odbojka (koju je u Lukavcu 1929. utemeljio Osman Tufekčić), rukomet (veliki i mali), košarka i dr.