Zbornik radova “ZAVNOBiH i politika odbrane Bosne i Hercegovine u odnosu na rezultate Dejtonskog sporazuma” rezultat je okruglog stola istoimenog naziva, održanog na 25. godišnjicu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončana Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Zbornik je baziran na naučno-istraživačkim radovima, kao i ličnim sjećanjima pojedinaca koji su bili dio historijskih procesa naše države. Riječ je o dokumentarno-naučnom štivu koje tretira dva historijska procesa s poveznicom očuvanja državnosti i antifašističke borbe za opstanak Bosne i Hercegovine.

Promocija u sklopu manifestacije “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022” desila se dan nakon velikih protesta ispred OHR-a, kojima se nastoji spriječiti namjera visokog predstavnika Christiana Schmidta da donese izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona kojima bi se probudile etničke podjele u zemlji te izgubila svaka nada da će svi građani Bosne i Hercegovine biti jednaki i ravnopravni.

Upravo radovi objavljeni u Zborniku apostrofiraju potrebu da Bosna i Hercegovina ponovo “pronađe svoj put” kako je to učinila u Mrkonjić-Gradu 1943. i kako je to učinila 1992. godine. Jer Bosna i Hercegovina po svom etničkom sastavu i konfesionalnim različitostima nikako ne može “prepisivati” modele uređenja od drugih, jednonacionalnih država. Sve te različitosti valja pomiriti i pronaći svoj put. Istina, pronalazak svog puta Bosna i Hercegovina uvijek je plaćala krvlju, kako tokom Drugog svjetskog rata, tako i tokom Agresije od 1992. do 1995.

Akademik Mirko Pejanović u svome radu spominje tri dokumenta koja su trasirala put Bosne i Hercegovine u modernom dobu i, zanimljivo, sva tri dokumenta slijede iste principe.

TRI DOKUMENTA, JEDAN PRINCIP

Prvi od njih, kako navodi Pejanović, jeste Rezolucija 1. zasjedanja ZAVNOBiH-a, u kojoj se iznosi stajalište: “Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo ZAVNOBiH hoće da njihova zemlja koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.” To je bio temelj moderne državnosti Bosne i Hercegovine unutar bivše Jugoslavije. Ali kada je krenuo raspad Jugoslavije 1991. godine, ponovo je trebalo pronaći svoj put, jer Srbi su htjeli ostati u Jugoslaviji, a Bošnjaci i Hrvati željeli su nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Važan moment za državnost Bosne i Hercegovine svakako je bio referendum o suverenom i nezavisnom statusu države. Referendumsko pitanje odražavalo je put kojim je Bosna i Hercegovina krenula 1943. godine i put kojim želi nastaviti – a to je put ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine.

“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Tada se prvi put “priznaje” pravo i drugim narodima koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne izjašnjavaju se kao Muslimani (Bošnjaci), Srbi ili Hrvati.

Nakon što su 1992. godine ostavke na pozicije članova Predsjedništva BiH podnijeli predstavnici srpskog naroda Biljana Plavšić i Nikola Koljević, upražnjena mjesta popunili su predstavnici opozicionih stranaka, ali uvjet je bio da se izradi i usvoji Platforma djelovanja u ratnim uvjetima Predsjedništva RBiH.

Prvo poglavlje Platforme definiše kakva Bosna i Hercegovina treba biti. Kako piše akademik Pejanović, jedan od onih koji su tada ušli u Predsjedništvo RBiH, radilo se o izboru cilja za koji će se boriti ratno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine.

“Pošlo se od toga da je Bosna i Hercegovina suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana (Bošnjaka), Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive. Platformom se predviđa da se unutrašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine kao multietničke zajednice zasniva na regionalnoj i lokalnoj samoupravi, koja uživa ekonomske, kulturne, istorijske i etničke kriterije. Ova stajališta su bila osnova za djelovanje i rad državne delegacije na pregovorima u okviru Ženevske mirovne konferencije sve do postizanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma 1994. godine”, navodi Pejanović.

Kako u svome tekstu objavljenom u Zborniku navodi Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Alija Izetbegović borio se da stvori državu u kojoj će slobodno moći živjeti svi ljudi bez obzira na vjeru i naciju, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i muslimani, i katolici i pravoslavci i drugi. Zalagao se za jedinstvo i zajedništvo, ali je insistirao na tome da je država nezaobilazna.

“A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno. (...) Biti i ostati čovjek – to je naša odgovornost i pred Bogom i pred nama samima”, govorio je Izetbegović.

PRESUDE KOJE OBASJAVAJU PUT

U Daytonu je Republika Bosna i Hercegovina promijenila svoje ime u Bosna i Hercegovina i promijenila je svoju unutrašnju strukturu. Sporazum u Daytonu donio je mir, i to je njegovo najveće postignuće, ali se dejtonski ustavni poredak pokazao neproduktivnim, otežavao je, pa i blokirao društveni i materijalni razvoj zemlje. Ali Dayton je okvir u kojem se moramo kretati i koji moramo nadograđivati, ma koliko ga smatrali “luđačkom košuljom”. Bosna i Hercegovina ponovo mora pronaći svoj put. Ovoga puta smjernice je dao Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu u nekoliko presuda kojima se zahtijeva da svi građani – Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, ma kako se nacionalno izjašnjavali, imaju ista prava.

Sud obrazlaže da se ekskluzivna prava zasnovana na etničkom porijeklu, ekskluzivna prava konstitutivnih naroda, ne mogu objektivno opravdati u modernom demokratskom društvu.

“Kada su sporne ustavne odredbe donesene, na terenu je došlo do vrlo krhkog primirja. Cilj ovih odredaba je bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na ‘konstitutivne narode’ (tj. Bošnjake, Srbe i Hrvate) kako bi se osigurao mir”. Ovo je stav koji se provlači kroz sve presude Suda u Strasbourgu. Međutim, sada više ne postoji nijedan razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi.

Danas kada se ponovo borimo da Bosna i Hercegovina bude zemlja po mjeri svih nas, vrijedi se prisjetiti riječi Alije Izetbegovića: “Rekao bih stoga da će naša borba za integraciju Bosne zavisiti u velikoj mjeri od nas, od toga ko smo mi sami, šta hoćemo i šta možemo. (...) Bosna ne trpi isključivost. Ovakva kakva jest, višenacionalna i viševjerska, ona traži nekoga kome to šarenilo ne smeta. A mi smo ti kojima to šarenilo ne smeta! Nama ne smetaju ni crkve ni katedrale! Mi smo naučili da živimo s ljudima koji drugačije misle i osjećaju i smatramo to svojom prednošću.”