Na današnji dan 1691. godine Austrijanci su kod Slankamena (Vojvodina), pod komandom feldmaršala Ludviga Vilhelma Badenskog, pobijedili osmanlije koje je predvodio veliki vezir Mustafa Ćuprilić.
Poslije velikog poraza pod Bečom 1683. godine, Osmansko Carstvo je pod snažnom ofanzivom Nijemaca i Mađara, u nekoliko narednih godina, izgubilo cijelu Ugarsku, Posavinu, Srijem, Banat, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i dijelove Bosne. Činilo se da je Osmansko Carstvo na koljenima, da to nije samo početak kraja njegove vlasti u srednjoj Evropi, već pitanje vremena kada će biti potpuno potisnuto iz Evrope. Osim neuspjeha na bojnom polju, Osmansko Carstvo je zbog čestih smjena sultana, njihove lične nesposobnosti, finansijskih problema i unutrašnjih pobuna, bilo na rubu raspada. Jedna od takvih pobuna završena je svrgavanjem sultana Mehmeda IV 8. novembra 1687. godine.
Do iznenadnog preokreta ratne sreće u korist Osmanlija došlo je nakon dolaska Mustafa-paše Ćuprilića na položaj velikog vezira 8. novembra 1689. godine. Ne gubeći vrijeme, Mustafa-paša je u pomoć desetkovanoj i demoralisanoj osmanskoj vojsci pozvao krimske Tatare pod zapovjedništvom Selima Giraja, koji je s Halil-pašom, zapovjednikom osmanskih snaga, krenuo u napad protiv Habzburgovaca i uz njih pristalih Srba i rimokatoličkih Albanaca.
U odlučujućoj bici u Kačaničkoj klisuri 2. januara 1690. godine oni su protivniku nanijeli težak poraz, iza kojeg je na bojnom polju ostalo preko dvije hiljade poginulih Srba, Nijemaca i Mađara. Osmanskoj pobjedi umnogome je doprinio prelazak Albanaca na njihovu stranu još u toku bitke. Poslije poraza u Kačaničkoj klisuri, ostavljajući iza sebe velike količine namirnica, ratne opreme i municije, hercog od Holštajna se na brzinu povukao iz Prištine u Niš, a pred nadiranjem albanskih jedinica Mahmud-paše Mahmudbegovića iz Prizrena je sa svojom vojskom, sastavljenom pretežno od Srba, pobjegao pukovnik Antonije Znorić, dok je patrijarh Arsenije III Crnojević u posljednji čas uspio preko Novog Pazara i Studenice iz Peći pobjeći u Beograd.
Protjerivanje habzburških trupa iz Makedonije i sa Kosova krajem 1689. i početkom 1690. godine imalo je za posljedicu Veliku seobu Srba pod Arsenijem III Crnojevićem i intezivno naseljavanje albanskog stanovništva na ovim prostorima, čije se posljedice i danas osjećaju. Poslije osmanskog zauzimanja Skoplja, Prištine, Peći, Dečana, Prizrena, Đakovice, Plava, Bijelog Polja, Vučitrna i Novog Pazara, veće vojne operacije su odložene za narednu ratnu sezonu, koja će početi u ljeto 1690. godine i rezultirati osmanskim zaposjedanjem brojnih tvrđava širom Srbije i ponovnim zauzimanjem Beograda 8. oktobra 1690. godine.
Ovom munjevitom kontraofanzivom Osmansko Carstvo, za koje se vjerovalo da je na izdisaju, pokazalo je da je u stanju povratiti većinu izgubljenih teritorija i ponovo zaprijetiti Evropi. Ipak, godinu dana kasnije, osmanske trupe doživjet će težak poraz a Ćuprilić će izgubiti život na prostorima današnje Vojvodine.
Naime, 19. Augusta 1691. godine, u blizini Novog Slankamena, odigrala se jedna od odlučujućih bitaka između austrijske i osmanske vojske u vrijeme Velikog bečkog rata (1683-1699).
Austrijska vojska koja je brojala oko 55.000 vojnika pod komandom Ludviga Badenskog, zajedno sa oko 10.000 vojnika srpske milicije porazila je osmansku vojsku koju je predvodio veliki vezir Mustafa Paša Ćuprilić. Ova bitka i bitka kod Sente (1697.) označile su prekretnicu u austro-osmanskim odnosima i kraj vladavine Osmanlija u Panoniji. Nakon ove dvije bitke, 1699. godine zaključen je Karlovački mir i povučena je granica između Austrije i Osmanskog carstva.
Bitkom kod Slankamena odlučena su dva važna pitanja. Prvo, Panonska nizija je oslobođena turske vlasti, čime je Osmanska imperija potisnuta iz srednje Evrope. Drugo, utvrđena je granična linija između dvije carevine na Savi i Dunavu koja nije narušena do samog kraja XVIII stoljeća. Turska nakon Karlovačkog mira (1699) nije ozbiljno ni pokušavala da povrati oblasti sjeverno od ove linije, dok se svaki pokušaj Austrije da zavlada oblastima južno od Save i Dunava pokazao kao neuspješan (pohod 1788.-1791.) ili privremen (1718.-1739.).
Austrija u tim epohama nije imala mogućnosti i snage ali ni političke volje da zagospodari oblastima između Beograda i Skoplja. Bitka kod Slankamena označava i jednu etapu slabljenja Osmanskog carstva. Iako se ne može reći da su opadanje osmanske moći i kriza njihove vlasti na Balkanu uslijedili kao posljedica samo jedne bitke, Slankamen označava važan segment preraspodjele moći na jugoistoku Evrope i podvlači neku vrstu strateškog ekvilibrijuma uspostavljenog nakon njega, odnosno pokazuje realan opseg dva carstva i prirodnu granicu između njih.
Ćuprilići (Köprülü) aristokratska su poriodica albanskog porijekla čiji su članovi tokom druge polovine XVII. i u XVIII. stoljeća držali visoke državne funkcije u Osmanskom Carstvu. Porijeklom su iz okoline grada Berata u današnjoj Albaniji a prozvani su Köprülü prema gradu Köprü u sjevernoj Anadoliji koji je kao posjed dobio osnivač dinastije, Mehmed-paša (r. 1575. ili 1583., u. 1661), poslije veliki vezir, poznat po provođenju upravnih reformi, vođenju Kandijskog rata te osnivanju biblioteke Köprülü u Istanbulu.
Njega je naslijedio sin Fazil Ahmed-paša (1635–76), koji je kao veliki vezir (1661–76) Mlečanima preoteo otok Kretu (1666–69), nastavio očeve reforme i nakon osmanskog poraza kod Svetoga Gottharda (1664) sklopio povoljan mir s Austrijom.
Njegov brat, Fazil Mustafa-paša (1637–91), koji je bio vezir 1680–89. i veliki vezir 1689–91. godine, istakao se u Bečkom (Velikom) ratu (1683–99) potisnuvši austrijsku vojsku s područja južno od Save, ali je u bitci kraj Slankamena poginuo.
Mehmed-pašin brat Amcazade Husein-paša (oko 1644–1702) bio je veliki vezir 1697–1702., sklopio je s Austrijom mir u Srijemskim Karlovcima 1699. Među istaknutije članove porodice još se ubrajaju Numan-paša (oko 1670–1719), koji je bio veliki vezir 1710–11. i bosanski beglerbeg (1714., 1717–18), Abdulah-paša (? – 1753), koji je bio vezir 1723–53., te Mehmed Fuad (1890–1966), historičar i turski ministar vanjskih poslova 1950–54.
