Jedna je vijest u moru negativnih koje nas preplavljuju u zemlji i iz svijeta ostala slabo primijećena. Irska je objavila da planira usmrtiti 200.000 goveda zbog nedokazanog utjecaja uzgoja stoke na tzv. klimatske promjene, odnosno radi smanjenja navodno opasnog ispuštanja CO2, koji proizvodi moderan pogon uzgoja stoke. Time će, vjeruje očito većina Iraca, doprinijeti smanjenju karbonskog otiska koji je sukrivac za navodno ljudskim faktorom proizvedene klimatske promjene uslijed tzv. efekta staklenika.
Nedosljednost i neznanstvenost narativa o klimatskim promjenama već je poslovična (to se donedavno zvalo globalnim zatopljenjem, a klimatske su promjene uvjetovane astronomskim i geološkim uzrocima i dešavale su se neprestano u geološkoj, pa i najnovijoj povijesti Zemlje), ali su njegove posljedice sve besmislenije i sve pogubnije, kako svjedoči ova suluda vijest.
Zabrana kurbana i ljudska prava
S druge strane već godinama aktivisti za zaštitu životinja na Zapadu traže zabranu klanja kurbana i prigodno se zgražavaju nad, kako kažu, barbarskim ubijanjem životinja jer je ono, navodno, nehumano i proizvodi patnju. Uz zabranu klanja kurbana muslimanima, traže i istovjetne zabrane jevrejskih košer-obreda koji se odnose na klanje životinja. Iza ove „brige“ za prava životinja (dok se širom svijeta masovno i bolno krše osnovna prava ljudi) stoji nešto sasvim drugo – propaganda slična prethodnoj, s istim ciljem. Treba ljude odvratiti od konzumacije mesa, dakle od posve prirodnog prehrambenog lanca konzumacije teško probavljivih tvari ljudskom organizmu koje su prerađene u životinjskom i skrenuti ga na nutritivno slabiju i teže probavljivu direktnu konzumaciju samo tvari biljnog porijekla. Koliko to štetno može biti za zdravlje i životni vijek, u mainstream medijima se ne govori.
Gotovo isti dan mediji su objavili kako je jedan američki gradić u kojem većinu u predstavničkom i izvršnom tijelu vlasti imaju muslimani donio odluku da zabrani isticanje bilo kakvih zastava na gradskim institucijama osim državnih. Iako ta odluka po sebi nije sporna, čak je u multietničkom gradu dobrodošla i mudra, lokalna LGBTIQ+ aktivistička organizacija tražila je da se na gradske institucije izvjesi zastava tog pokreta, a sve u sklopu tzv. Mjeseca ponosa (novog, proširenog formata gej parade na čitav mjesec, koja bi se uskoro mogla proširiti i na čitavu godinu). Gotovo svi su mediji osudili gradske vlasti, ali isključivo zbog zabrane isticanja zastave duginih boja, a ne i zastava drugih identiteta. Napada se većinska muslimanska gradska administracija da je iskoristila liberalne pokrete i Demokratsku stranku kako bi se izborila za ravnopravnost i političku zastupljenost koje je zabranom isticanja zastave LGBTIQ+ aktivizma iznevjerila.
Pri tomu se izbjegava spomenuti da je ta „konzervativna“ vlast izabrana većinom glasova svih stanovnika grada i za svoj neutralan stav koji se demonstrira, između ostaloga, isticanjem samo državnih zastava na javnim zgradama, dobila političku podršku. Dakle, nema zabrana LGBTIQ+ vrištavog i neukusnog aktivizma, snažne propagande, utjecaja na školske programe od vrtićke dobi, do nastupa čak i maloljetnih tzv. drag queens, već samo nema zastave, i to na javnim zgradama koje neisticanjem bilo kojih drugih zastava pojedinih identiteta svjedoče svoju neutralnost i jamče objektivnost, što i jeste zadatak vlasti. Odgovor je lijepljenje fašističke etikete i to za šta – diskretno i principijelno poštivanje volje većine.
Osim očite zamjene teza, gušećeg licemjerja, vrši se transfer krivice na način – mi proizvedemo incident izvan pravnog sistema i pravila ponašanja, pa vas optužimo za krizu jer ste na incident odgovorili mirno i argumentima. Metode su slične političkima u Bosni (neustavan, nezakonski i nelegitiman pritisak na suca Ustavnog suda, odgovor Ustavnog suda i prijetnje iz malog entiteta), kao i u SAD ( u ovom primjeru) i širom svijeta. Dakle, nizom provokacija na rubu ili izvan pravnog sistema i pravila ponašanja, te incidentom i etiketiranjem ako se na provokacije ne reagira ili ih se odbaci, dakle pravljenjem neprimjerenog, katkada i nasilničkog političkog pritiska, polahko se uvode presedani kojima se stvara nešto što se u doba pandemije korone nazivalo „novo normalno“. Granice su pređene i nakon toga granica više nema. Jer ako i većina, pod pritiskom urlajućeg aktivizma, medijskog terora i kvazinaučne argumentacije, ili pak čiste laži, prihvati nešto iz sve šireg asortimana „novog normalnog“, odmah slijede novi, sve smjeliji zahtjevi. Kako u ekologiji, politici, tako i u katalogu ljudskih prava. Naravno, ljudskih prava samo nekih.
Smjelost i radikalizam novih zahtjeva sve se više udaljava od višemilenijskih vrijednosti ljudske civilizacije i nije pretjerano reći da je ovo, ne Kraj povijesti Francisa Fukuyame niti Sukob civilizacija Samuela Huntingtona, već Kraj civilizacije – ove globalno proširene evropske civilizacije koja je u svojoj interakciji s drugim civilizacijskim krugovima postala dominantnom, pa su njezini proponenti uvjereni da „novo normalno“ mogu i imaju pravo i dužnost njima i nametati. U početku tih otpor postao je sve glasnijom pobunom i bude li sukoba civilizacija on će se dogoditi na tektonskoj pukotini zajedničkih vrijednosti koje se na Zapadu sve više napuštaju. Na svoju, ali i na štetu svih ostalih.
Refleksije s povodom
U danima smo hadža i kurbana. Hadža kao jedinstvene prigode komunikacije ljudi koji dijele iste vrijednosti sa svih strana svijeta. Kurbana kao metafore spremnosti na pokoravanje Bogu i odricanje od dijela tuđeg hakka, čime se svjedoči stvarna sloboda od ljudi, a posebno od šejtanske zamke prikazivanja lošeg dobrim, ružnog lijepim, bolesnog zdravim, što svaki dan sve više gledamo i čemu neprestance svjedočimo. Ove uvodne napomene zapravo nas mogu potaknuti da razmislimo o duhu vremena u kojem živimo i njegove korespondencije s vrijednostima i načelima islama i njegova kulturno-povijesnog i civilizacijskog kruga kojem pripadamo.
U svjetlu prethodno navedenih razmišljanja, nismo li i mi oni koji bi se za očuvanje vrijednosti trebali boriti. U skladu s hadisom Božijeg poslanika Muhammeda – spriječiti, javno osuditi ako se ne može spriječiti ili barem u srcu osuditi ako niti ovo drugo nije moguće. Iako u demokratskom društvu u kojem živimo, ovo drugo je uvijek moguće. Treba samo malo građanske hrabrosti. Isto tako, spremnošću na kurban, i primjerom, a to je najvažnije i najdalekosežnije, svjedočimo svoju borbu za trajne i nepromjenjive vrijednosti koje dijelimo, ne povlačimo se u čahuru lažne sigurnosti nedjelovanja. Jer, nedjelovanje i šutnja na vrijednosne pomake i plastičnu deformaciju moralnih i znanstvenih okvira neće nam pomoći kada dođu po našu djecu. Stoga, kurbanom svjedočimo spremnost da se odupremo eroziji civilizacije i svođenju ljudskih odnosa na hedonizam i zadovoljenje zamislivih i nezamislivih strasti. Zašto kurbanom? Ako pođemo od etimologije i semantike arapske riječi kurban, shvatit ćemo da je njezino značenje, a pogotovo njegova institucija znatno više od žrtve. Riječ je trokonsonantnog korijena q,r,b,- od čega dolazi prilog mjesta – qarib – blizu. Otuda potječu imenične izvedenice aqreba – bliznici, rodbina, obitelj; taqrib – približavanje; qurbat – blizina, bliskost; qurban kao poseban hal (stanje priloga, pridjeva i imenice) koji znači potpuno (sve)približavanje Stvoritelju, baš kao što Rahman od imenice Rahim znači Svemilostan, ili kao što Kur'an znači Svečitan, od qara' – čitati, 'iqre' – čitaj, qira'a – čitanje…
Iz toga, iz ultimativnog približavanja Stvoritelju proizlazi da je kurban više od žrtve životinje i udjeljivanja njezina mesa potrebitima koju muslimani prinose u dane hadža. Odnosno proizlazi da žrtva ima šire značenje, značenje borbe za trajne i temeljne vrijednosti čovječanstva, za vrijednosti etike, sebi sličnog razvoja čovječanstva, znanja koje baš islam zastupa kako bi, kako je to primijetio Alija Izetbegović u svome kapitalnom djelu Islam između Istoka i Zapada, pomirio primarni dualizam svijeta. Onaj dualizam koji teži stalno proizvoditi sukobe između materijalnog i idealnog, između fizičkog i duhovnog, između javnog i privatnog, između osobnog i obiteljskog.
Dualizam u kojem čovjek prihvata sotonski izazov i tone u ponore ružnoga, lošega, u ambis stalnog zadovoljavanja nagona i prihvaćanja laži kao legitimnog moralnog temelja. Kurban je zapravo od Allaha naređen, javni čin borbe za pomirenje i ravnotežu u svijetu, individualni doprinos dobru, istini, ukratko onoj civilizaciji koju je svojim djelom uspostavio Ibrahim, alejhiselam, bivši spremnim na žrtvu svoga sina kao metaforu odbijanja da u pitanje dovede svoju ljudsku slobodu nepokornošću, pa čak niti sumnjom prema Stvoritelju. To je naš javni, svjesni i voljni čin pokoravanja naređenjima Stvoritelja kojim branimo ugrožene univerzalne vrijednosti. Ako hoćete, to je čin naše građanske svijesti i hrabrosti da istupimo i osudimo društvene trendove i anomalije trajne naravi, kada ih već neorganizirani i inertni kao politička zajednica ne možemo spriječiti. Da se suprotstavimo novom pogubnom Geniusu tempi – Duhu vremena. Jer ćemo na Danu stajanja za to biti pitani.
