“Poezija uskraćuje životu sve osim slobode izbora. Izbora između nečega i ničega. Između nečega koje nam je nepoznato i ničeg s kojim smo od jutra do mraka suočeni. U poeziji tuga i radost imaju isti predznak, a vrijeme i prostor služe joj kao nestvarna kulisa”, kaže Vesna Parun u eseju S onu stranu pustinje.
U knjizi pjesama Vilino kolo Bisere Suljić Boškailo svijet narodnih vjerovanja, običaja, predanja i praznovjerica kulisa je za iskazivanje nekih dubljih istina, osjećanja i značenja; pozornica je to za rastjerivanje prastarih strahova koji danas traže adekvatan socijalni ventil. Mada nisu uspjela da inspiriraju šira naučna interpretiranja, narodna vjerovanja, praznovjerice, običaji i rituali ostavili su dubok trag u bošnjačkoj i uopće južnoslavenskoj etnografiji, a čini mi se, najviše prostora osvojili u literaturi. “Tamna strana” našeg tradicionalnog života održava se (živi) i danas prvenstveno zato što kolektivna uobrazilja često i rado koristi ritual kao podlogu za stvaranje najmaštovitijih priča.
Bisera Suljić Boškailo hrabro se upustila u poetiziranje kompleksne mreže narodnih vjerovanja i rituala. Osnovna simbolička jezgra koja poetski segmentira i artikulira su vile, vampiri, vilenjaci, vodenice, sihri i zapisi, slijevanje strahe. U drugom semantičkom krugu dominira zaumni sloj drevnih rituala, gatalica, bajalica, erotskih sanjarija, slutnji i očekivanja.
Pjesme Bisere Suljić Boškailo struktuirane su na dvama nivoima. U prvom kojim dominira klasična grafija stiha i preovladavaju jednostavni zahvati u poetsku materiju koja je oplemenjena finim patosom. Ovaj je sloj očišćen i sveden na kost, srž, materiju i on je, čini se, plod čistog poetskog nadahnuća. Drugi sloj čine kratke reminiscencije ili sjećanja na doživljene, viđene ili pričom usvojene događaje, običaje i rituale. Ovaj sloj struktuiran je kao meditativno prozno kazivanje iako iz sebe ne isključuje jake simboličke i metaforičke naboje koji svjedoče da drevni, paganski običaji u sandžačkih Bošnjaka nisu nestali, već da opstaju i žive zračeći osobenim fluidom ovog etnikuma.
U nepristupačnim i teško shvatljivim prostorima natprirodnog svijeta s one strane čovjekovog poznatog okruženja, živi čitav jedan mali kosmos raznorodnih onostranih bića, stvorenih neumornim radom kolektivne uobrazilje. Vodenica je pravo malo poprište takvih bića i prostor (kulisa) na kome se rado zadržavaju opasni stanovnici tame. Zbog ovisnosti od rijeka, jer je voda u jednom od ontoloških slojeva izvor raznovrsnih opasnosti koje su u tradicionalnom shvatanju oličene natprirodnim silama odgovarajućeg profila, vodenica je najpogodnije mjesto za sastajanje gospodarica prirode – vila. Onostrane ljepotice, navodno, imaju običaj da u vodenicama priređuju prave noćne zabave uz muziku i igre. Ali vilinska veselja, kaže narodno predanje, često se završe tužno, bar za one koji su zanoćili u vodenici i tako se izložili opasnosti da sretnu moćne i ćudljive gospodare prirode. Ipak, mora se reći, da vile ne posjećuju vodenice samo da bi napakostile čovjeku već imaju i neka druga zaduženja kojima se zaista ne može osporiti važnost. Ove onostrane čudotvorke, navodno, brinu o čistoći vode i naročito paze da je ko ne zamuti. Stoga se i zadržao običaj da majke u zoru prvog dana Đurđevdana/Aliđuna okupaju šćeri vodom donesenom ispod vodeničkog točka. Poetski tretirajući obredno kupanje djevojaka, Bisera Suljić Boškailo prezentira nam, pored egzotičnosti obrednog rituala, izuzetnu, gotovo impresionističku sliku nabijenu mistikom žudnje i magičnošću erosa.
Vodenica je smještena u samo jezgro paradoksa koji nam nude narodna predanja; gradeći uređaj pomoću kojeg će žito pretvoriti u brašno (dakle, hranu), čovjek iskorištava snagu prirodne slile koja će se već sutra spremno okrenuti protiv njega. Zato su ćudljive vile, čas dobre i korisne, a čas zle i opake, sasvim logični posjetioci seoskih vodenica. Vile, naravno, nisu usamljene u svojim onostranim pretenzijama. I vampir spada među natprirodne stvorove koji uzrokuje mnoge probleme. Ovaj “bivši čovjek” u našem se etničkom prostoru razvio u veoma složeno, višedimenzionalno biće. U narodnom predanju pretvaranje u vampira zamišlja se kao posljedica neobičnog, nesretnog stjecaja okolnosti, koje mogu da pogode čovjeka u širokom vremenskom intervalu od rođenja do ukopa. Ponegdje se, recimo, vjeruje da presudan može biti već sam čin dolaska ljudskog bića na svijet (ako se, npr., rodi u “košuljici”). Vampire se također lica koja su tokom života izložena vračanju i proklinjanju, zatim lica koja su došla u dodir s nečistim bićima i predmetima. Do pretvaranja čovjeka u vampira može doći, kaže predaja, pri činu umiranja (ako je ono nastupilo prije vremena, nasilnim putem ili bez propisanih vjerskih obreda), ali i usljed nekih drugih događaja i razloga. Dakle, po narodnom predanju, vampire se i ljudi koji su žrtve zla i ljudi koji su izvor zla. Bisera Suljić Boškailo poetski tretira jedno posebno vjerovanje našeg naroda: kad leptir /leptirica/ noću uđe u kuću, to je duša mrtvog poželjela nekog da vidi. Odnos između vampira i ljudi karakterizira izraziti antagonizam i takav odnos obilježen je komplementarnim idejama: idejom o vampiru kao opasnom demonu i idejom o potrebi njegovog fizičkog uništenja (Nijesam dobila što je duša htjela / zato ću mu doći u petkovoj noći; Jedini spas su im makaze ispod jastuka, kojima se brane).
Prostor koji ovom prigodom stoji na raspolaganju premalehan je da se elaboriraju sve motivske i značenjske konotacije knjige Vilino kolo. U svakom slučaju u poetskim kolopletima Bisere Suljić Boškailo magijski simboli, magijski govor, patina drevnog i mističnog, raskošnost obrednog, silina erosa i tanatosa iznjedrili su dobru i modernu poeziju i na trenutak oživjeli svijet kojeg je, danas, sve manje i manje.
Bisera Suljić Boškailo rođena je u Tutinu 9. januara 1965. godine. Pohađala je osnovnu i srednju školu u rodnom gradu. Studirala je u Sarajevu, Mostaru i Eichstättu, Njemačka. Doktor je filoloških nauka (germanistika) i dugogodišnji je predavač njemačkog jezika i književnosti u Njemačkoj, Bosni i Srbiji. Napisala je sedam romana, tri zbirke pjesama i dvije naučne monografije, te pet knjiga prevoda značajnih njemačkih autora. Dobitnik je (prve) prestižne nagrade „Antun Branko Šimić“ za poeziju 1989. god. Za roman „Bilija“ dobila je godišnju „Deretinu nagradu“ – najbolji roman u rukopisu u Srbiji za 2009, u konkurenciji između 159 romana. Na Filološkom fakultetu u Beogradu 2019. odbranjena je disertacija o ovom romanu kao i o ostalom njenom stvaralaštvu. Roman „Karakondžula“ nagrađen je godišnjom nagradom „Bosanska riječ“ kao najbolji roman za 2013. godinu. Roman „Slika od milion dolara“ nagrađen je od Ministarstva za kulturu – Fondacija za izdavaštvo 2020. Roman je preveden na njemački i engleski jezik. Lektirni je pisac s romanom „Pešter“ u Sandžaku.
