Na današnji dan 2011. godine preminuo je Vaclav Havel, češki intelektualac i državnik. Rodio se u Pragu, glavnom gradu međuratne Čehoslovačke, u dobrostojećoj porodici. Havelov djed po majci – Hugo Vavrečka – bio je neko vrijeme čak i ministar u čehoslovačkoj vladi. Zanimljivo je da je manje od dvije godine nakon Havelovog rođenja Münchenskim sporazumom njegova rodna Čehoslovačka bila raskomadana (Hitlerov Treći Reich pridružio je svom teritoriju područje tzv. Sudeta, a i ostale okolne države iskoristile su situaciju za stjecanje teritorija).

Vaclav Havel jedan je od rijetkih državnika koji su tokom svoje političke karijere bili predsjednici dviju država. Naime, Havel je od 1989. do 1992. godine bio predsjednik Čehoslovačke, a zatim je od 1993. do 2003. godine bio predsjednik Republike Češke.

Havel je 29. decembra 1989. godine, kao vođa „Baršunaste revolucije“, postao predsjednik Čehoslovačke. Zanimljivo je da ga na to mjesto nije direktno izabrao narod, nego Savezna skupština (Čehoslovački parlament). Havel je na to mjesto došao kao vođa Građanskog foruma – opozicijskog pokreta koji je i pokrenuo Baršunastu revoluciju. Tek su 1990. održani slobodni izbori za predsjednika Čehoslovačke i Havel je pobijedio na njima. Ostao je predsjednik Čehoslovačke sve do 1992. godine, kad je Slovačka izglasala vlastiti ustav, a Havel podnio ostavku, jer nije želio predsjedavati državom u raspadu, podsjeća Povijest.hr.

Uskoro je doista došlo do raspada Čehoslovačke. U nezavisnoj Češkoj Havel se ponovo kandidirao i izabran je za predsjednika 1993. godine. Ostao je na toj poziciji dva mandata, do 2003. godine. Bio je predsjednik dviju država (Čehoslovačke i Češke).

Vrijedi podsjetiti kako je Vaclav Havel bio prvi svjetski državnik koji je posjetio Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu nakon Agresije, krajem decembra 1995. godine.  Havel je predvodio delegaciju Češke Republike u posjeti Sarajevu i Mostaru. U sarajevu je bio gost članovca Predsjedništva R BiH, posjetio je i tadašnju Skupštinu grada gdke ga je dočekao predsjednik Skupštine grada, Tarik Kupusović. U pratnji člana Predsjedništva RBiH Stjepana Kljuića posjetio je i groblje "Lav" gdje je položio vijenac. Obišao je i Vijećnicu i stari dio grada, a u sarajevskoj Katedrali se susreo sa kardinaiom Vinkom Puljićem a nakon toga i Sabornu crkvu. U sklopu posjete Bosni i Hercegovini Havel je boravio i u Mostaru.

Havel i češka javnost posebno su bili senzibilizirani za stradanje Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Pod Havelovim pokroviteljstvom započela je djelovati humanitarna fondacija Čovjek u nevolji (Člověk v tísni) na čelu sa Šimonom Pánekom, studentskim vođom u doba Baršunaste revolucije, koja je organizirala slanje humanitarne pomoći u opkoljene bosanskohercegovačke gradove. Pomoć su slale i druge češke humanitarne organizacije, među njima i češki Caritas, stoji u knjizi ‘Václav Havel – Politička biografija’, autora Jasne Marcelić i Marijana Lipovca, čije je dijelove iobjavio zagrebački Nacional.

Utočište u češkoj tokom rata je pronašlo oko 11.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica. S nekima od njih se Havel sprijateljio, što je uticalo na njegov stav prema stradanju Bosne i Hercegovine. Havel je oštro kritizirao međunarodnu zajednicu zbog popustljivosti prema Srbiji i spremnosti na crtanje novih granica u skladu sa rezultatima etničkog čišćenja.

“U sjećanju smo sačuvali sliku Hitlera koji je također mijenjao kartu Evrope – u dogovoru sa zapadnim demokratijama… U stavu Evropljana u bosanskoj krizi vrlo jasno razlučuje se zadah minhenskog duha”, kazao je Havel u julu 1994. u intervjuu za novine Politique international, aludirajući na popustiljivost zapadnih zemalja Hitlerovoj Njemačkoj 1938. koja je rezultirala okupacijom Češke. “Apsolutno sam uvjeren da se u bivšoj Jugoslaviji ne radi o jednostavnoj svađi između nekoliko lokalnih etničkih zajednica, nego se, naprotiv, radi o vrijednostima na kojima počiva Evropa”, dodao je Havel.

Sprječavanje rata u Bosni i Hercegovini kao evropsku dužnost zbog vrijednosti na kojima počiva Havel je spomenuo krajem juna 1995. kad je u Strasbourgu preuzeo češko predsjedanje Vijećem Evrope i otvorio Palaču ljudskih prava, jasno osudivši srpsku Agresiju: “Nekoliko stotina kilometara odavde bjesni strašan i besmislen rat, a svi mi bespomoćno promatramo i šutke čekamo ko će pobijediti, Srbi ili oni ostali. Pritom posve zaboravljamo da se ne radi tek o ratu između Srba i onih ostalih, već o ratu za našu vlastitu budućnost.

To je, naime, rat onih koji svojom najvećom vrijednošću smatraju plemensku različitost, protiv svih onih koji priznaju više vrijednosti od slučajne krvne pripadnosti. to je rat koji se vodi protiv sviju nas, protiv ljudskih prava, protiv suživota građana ljudi različitih nacionalnosti i konfesija, to je rat protiv građanskog principa, rat za ono što nas razdvaja, a protiv onoga što nas spaja.

Da, u Bosni se vodi rat protiv smislene ljudske koegzistencije, utemeljene na univerzalnosti ljudskih prava izvedenoj iz univerzalnosti prapočela ljudskog iskustva sa svemirom. To je nasrtaj najmračnije prošlosti na pristojnu budućnost. To je nasrtaj zla na moralni poredak. Taj rat moramo zaustaviti… Zaustaviti ga, a ne izgubiti u njemu – ako je to uopće moguće – može se samo na jedan način: nazvati zlo zlim, krivca krivcem žrtvu žrtvom i, napokon, jasno reći šta je cilj toga rata.”

Prema Havelu, ako se “mračnim silama plemenske mržnje” dopusti da pobijede ljudsku solidarnost i volju za suživot, počet će se buditi i na drugim mjestima. Ili će Evropa pronaći novu odgovornost, ili će opet sudbinski pogriješiti, kao već dvaput u 20. stoljeću, upozorio je Havel.

U septembru 1995. godine, kad su se u Bosni i Hercegovini odvijale zajedničke hrvatske i bošnjačke oslobodilačke akcije protiv srpskih snaga, što je dovelo do okončanja rata i Daytonskog sporazuma, Havel je u Pragu bio pokrovitelj Mjeseca Bosne i Hercegovine, a tom je prilikom među ostalim poručio da se sve Srbe ne smije izjednačavati sa srpskim zločincima.

“Smatram da je identificiranje zla sa srpstvom uvreda za srpski narod i pronevjera građanskog shvaćanja društva. No jednako tako držim da je izopačeno ne imenovati zlo jer bi tako mogli biti pogođeni Srbi. Svi narodi imaju svoje potencijalne Karadžiće i Mladiće. Ako ti ljudi – zahvaljujući brojnim historijskim, socijalnim i kulturnim okolnostima – negdje postignu veći utjecaj, ne znači da je narod iz kojeg potječu zločinački. Takvi ljudi uostalom škode svima pa, dakle, i svojem narodu koji obično prvi i osjeti njihova nedjela.”

Kada je posjetio Sarajevo nakon Agresije, uoči Božića 1995. godine, osim susreta s političkim i vjerskim zvaničnicima, Havelu je posebno bilo stalo iz prve ruke se upoznati s razaranjem Sarajeva u trogodišnjoj srpskoj Opsadi i patnjama njegovih stanovnika.

“Sjećam se koliko je muka zadao svojim tjelohraniteljima, a i nama, kada je, recimo, htio temeljitije razgledati spaljenu Vijećnicu, bez obzira što se sa zidova povremeno rušilo kamenje, ili kad je odjednom krenuo na drugu stranu ulice, jer je spazio oveću grupu školske djece i želio s djecom porazgovarati. Nezaboravan mi je ostao njegov prijateljski i sasvim neformalan razgovor sa sarajevskim intelektualcima i umjetnicima u Kamernom teatru”, prisjećao se kasnije Havelov prevodilac Dušan Karpatský.

Vaclav Havel je umro 18. decembra 2011. godine, od komplikacija izazvanih dugotrajnom bolešću (još 1996. dijagnosticiran mu je rak pluća kao strastvenom pušaću). Havelov je moto bio: “Istina i ljubav moraju prevagnuti nad lažima i mržnjom”.