General Filipović je odmah po ulasku u grad izdao proglas stanovnicima Sarajeva s uputama kako da se ponašaju prema novim vlastima i s oštrim pozivom da predaju oružje. Istovremeno su započela hapšenja, prvo onih koji su predvodili odbranu grada, a onda branilaca, pa naposljetku svih odraslih muškaraca, koje su nasumice hvatali na ulicama i u kućama.

Neki od uhvaćenih vođa su obješeni odmah po presudi prijekog suda. Medu takvima bila su i osmerica braće Mulića, vojskovođa i dugogodišnji imam Begove džamije hadži-hafiz Abdulah Kaukčija, pa šejh i muderis Gazi-Husrevbegove medrese, idejni vođa otpora i slavni vojskovođa Muhamed ef. Hadžijamaković. On se sam predao. Kada je pošao od kuće obukao je svečano odijelo, oprostio se od ukućana i pošao u komandu, odakle je sproveden na stratište.

Junačni Hadžijamaković mirno je primio presudu. A onda je izveo podvig, koji je po svemu bio na visini tog junačnog Bošnjaka. Kad su ga austrijski vojnici dohvatili da mu stave omču oko vrata, bijesan što ga kao junaka lišavaju života vješanjem, na način kako se u Bosni postupa sa kriminalcima i krajnjom fukarom, otrgne se i od prvog oficira istrgne revolver i rani dvojicu vojnika, a onda hrvajući se s ostalima koji su se bacili na njega, od jednog otme bajonetu i s njom počne udarati. U žestini ju je svu izlomio u komade. U nastaloj gužvi na njega se baci čitav čopor vojnika i svaki od njih ga je dohvatio čim je stigao. Hadžijamaković se branio sve dok ga nisu svega izboli i dok nije izgubio svijest. Objesili su ga polumrtva i iznakažena. Tako je završio ovaj dični junak i sin Sarajeva i Bosne.

Znameniti Hadži-Lojo, jedan od organizatora otpora, okončao je na način kako dolikuje ljudima njegovog kova. On je, naime, zbog teške rane postao nesposoban za borbu. Napustio je Sarajevo prije ulaska austrijske vojske u grad.

Saborci su ga sklonili u goraždanski kraj, gdje se po padu Sarajeva zadržao dva mjeseca u taboru branilaca koji su se tu koncentrirali. Austrijske vlasti su po ulasku u Sarajevo za njim raspisale potjernicu s nagradom od 500 forinti onome ko ga dovede ili otkrije njegovo sklonište. Prijavio ga je izvjesni Mićo Kojić, a uhvatio ga natporučnik Mihajlo Stipetić. Hadži-Lojo je, ustvari, bio nepokretan pošto mu se rana bila sasvim zatrovala.

Njegovo hvatanje i događaji koji su to pratili još su jednom pokazali kakvih sve junaka ima Bosna. Nakon napuštanja Sarajeva drugovi su ga smjestili u selo Miošići kod Prače, u kuću izvjesnog Save Čvore. Kad su mjesni pravoslavci to saznali, navale da ga ubiju. To im, međutim, nije dozvolio domaćin kuće, i pred njima zabravi vrata. Napadači nisu odustajali od svoje namjere. Jedan od njih (izvjesni Mačar) popne se na krov i proturi pušku kroz badžu (otvor za dim) da ga odozgo ustrijeli. To ipak nije učinio. Kad je sišao s krova i kad su ga drugovi upitali zašto nije pucao, rekao im je da se prepao Hadži-Lojina pogleda. Ovaj je, naime, dolje nepomično ležao i, kad je dotičnog vidio s uperenom puškom, tako ga je mrko pogledao i prostrijelio očima da se ovaj oduzeo od straha i brže-bolje sletio sa krova. Isti dan je u selo došao izvjesni Muharem-beg Ćurković i prenio Hadži-Loju u selo Živojeviće kod Čajniča. Tu je kasnije uhvaćen i odveden u Sarajevo.

Osuđen je na smrtnu kaznu, ali je zbog javnog mnijenja na intervenciju samog cara presuda preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Robijao je u češkom gradu Terezinu (gdje je kasnije tamnovao i Gavrilo Princip, koji je ubio austrijskog prestolonasljednika princa Ferdinanda).

Po odsluženju robije nije mu dozvoljen povratak u Bosnu. Saopćeno mu je da može izabrati zemlju u koju se želi nastaniti. Odlučio se za Tursku. Vlasti su mu ispunile želju da se trajno nastani u Meki. Njeni stanovnici su čuli za herojsku odbranu Bosne pa su u mnoštvu izišli i dočekali ga kao heroja. Dobio je mjesto imama u nedalekoj Taifi, gdje je s porodicom živio do 1887. godine, kada je preselio na Bolji svijet.

lako je Austrija bila neposredni susjed Bosne i dobro poznavala njenu situaciju, a posebno onu koja se ticala vojnih stari, procjene i plan za njenu okupaciju doživjele su potpuni debakl. Njeni generali su smatrali da je za realizaciju okupacije dovoljno 80.000 vojnika. Bilo je i onih koji su uvjeravali da neće uopće biti otpora i da će vojska naprosto "ušetati" u Bosnu, čak sa fanfarama, kako je uvjeravao ministar inozemnih poslova Andrássy. Ono što se, međutim, dogodilo austrijskoj vojsci i na što je naišla u Bosni, iznenadilo je ne samo Austrijance nego ukupnu evropsku javnost. Austrijski generali su odmah po prelasku bosanskih granica nakon prvih sukoba sa bosanskom vojskom zatražili pojačanja. Ono je neprestano stizalo tokom vođenja operacija. Pouzdano se zna da su naknadno stigla čak tri korpusa (III, IV i XIII).

Angažiranje ovako velikog vojnog potencijala koji je upotrijebljen ne bi zavrijedilo pažnju da je Austrija ispred sebe imala organiziranu i regularnu vojsku jedne zemlje, odosno države. Austrija je, naime. vodila rat sa nesamostalnom zemljom koja je do tada bila pod tuđinskom (turskom) vlašću duže od 400 godina. Pa ipak, i s onom vojskom koja je zbrda-zdola skupljena u najkraćem roku, ondašnja evropska velesila je vodila operacije tri mjeseca i kroz to vrijeme s njom vodila 76 bitaka.

S obzirom na to da je Berlinski kongres dodijelio Bosnu Austriji uz suglasnost Turke, Austrija ju je od nje trebala preuzeti bez metka, i tako se očekivalo. Ali se još jedom pokazalo da su Bosna i njen narod nepredvidivi i da ih nedovoljno poznaju čak njeni najbliži susjedi. Mimo svakog očekivanja, kad su Bošnjaci saznali šta im je namijenjeno, sami su se organizirali, izvršili mobilizaciju i ustali u odbranu svoje zemlje.

S obzirom na okolnosti i brzinu kojom se to sprovodilo, to i nije bila prava i organizirana vojska koja bi djelovala na način kako se to inače čini. Za to nije bilo ni uvjeta ni vremena jer iza nje nije stajala država nego spontana volja naroda da brani svoja ognjišta. Nije bilo dovoljno ni oružja, ali su zato branioci do zuba bili naoružani odlučnošću da po cijenu života brane svoju zemlju. U rijetkim slučajevima operacije su se vodile povezano među oblasnim vojskama. Primjenjivala se uglavnom lokalna odbrana, iako je kod svih bio prisutan osjećaj integralnog otpora na nivou cijele zemlje.

(Izvor: Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, Sarajevo, 2016)