Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari, kazao bih da je to stanje nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti, onaj oslobađanja na svim poljima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje razornih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nesvjesnih pobuda, oslobođenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja, svih obrazaca protupredstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritičkog i protukritičkoga, rasta i krize rasta.
Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtualne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i užitaka. Danas je sve oslobođeno, kocke su bačene, i svi smo se našli pred ključnim pitanjem: „Šta činiti nakon orgije?“
Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje, hiniti da idemo sve brže u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini, zbog toga što su sve konačnosti oslobođenja već iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo naslućivanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih želja. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se oni već dogodili stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budući da jesu, i zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti, ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj simulaciji. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale, fantazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unatoč svemu, moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodušnosti.
U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uopće ne onako kako smo očekivali. Posvuda je sve što je bilo oslobođeno, oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje, da bi dospjelo u orbitu. Uza stanovitu zadršku, moglo bi se reći da je neminovno dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene, pa, prema tome, na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti.
Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u anatomskom smislu, nego u općenitijem smislu travestije, igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spolnog razlikovanja, igre spolne ravnodušnosti, nerazlikovanja spolnih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Seksualno smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja), transseksualno smjera artificijelnosti, bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova koji se očituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim transvestitima. U svakom slučaju, bilo da je riječ o kirurškom, semikirurškom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, kada je sudbina tijela da postane protezom, logično je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavođenja
Mit o seksualnom oslobodanju ostaje živ u različitim oblicima stvarnosti, ali u mašti prevladava transseksualni mit, sa svojim androginim i hermafroditskim inačicama. Nakon orgije, travesti- ja. Nakon želje, zračenje svih erotskih simulakra, darmar i transseksualni kič u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako hoćete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se Cicciolinu moglo izabrati kao predstavnicu u italijanski parlament, to je upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj ironičnoj ravnodušnosti. Ta performansa, nezamisliva prije svega nekoliko godina, svjedoči o činjenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu travestije.
Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzorcizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelotvornija od služenja zabranom dobre stare represije. Ali, za razliku od potonje, više uopće ne uočavamo kome ona koristi, jer je podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je režim travestije postao sama osnova našeg ponašanja, sve do našeg traganja za identitetom i razlikom. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima, u pamćenju, niti projektu u ili nekoj budućnosti. Nama treba trenutno pamćenje, neposredno ukapčanje, neka vrsta publicitaridentiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Stoga se danas ne traži u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravnoteže, nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela - u mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. U terminima mode i izgleda, više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost, nego look.
Svatko traga za svojim lookom. Budući da više nije moguće iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek čin privida ne brinući se o bivstvovanju, čak niti o tome da nas drugi gledaju. Nije na djelu iskaz "Postojim, tu sam.", nego: "Vidljiv sam, ja sam slika - look, look!" Nije čak niti riječ o narcisoidnosti, nego o poizvanjštenju bez dubinskog, nekoj vrsti publicitarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda.
Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje određenosti, poput videoslike, taktilne slike, kao što bi kazao McLuhan, koja ne izaziva čak ni pogled ni divljenje, što je moda još činila, nego puki posebni učinak bez posebnog značenja. Look više nije moda. to je nadiđeni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razlikovanja, više nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujući u nju. Na djelu je ravnodušnost. Biti "ja" prolazna je izvedba bez sutrašnjice, razočarani manirizam u svijetu bez manira...
Gledajući unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ono pak, prema vlastitu diskursu, nipošto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela, povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka, i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova. Seksualna revolucija tek je stadij na putu prema transseksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije. Kibernetička revolucija vodi čovjeka, suočena s poistovjećivanjem mozga i kompjutora, ključnom pitanju: "Jesam li čovjek ili stroj?". Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li čovjek ili virtualni klon?". Oslobodivši se virtualnosti želje, seksualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li muškarac ili žena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neiz- vjesnosti.)
Koliko je do političke i društvene revolucije, koja je prototip svake druge, ona je navela čovjeka, omogučivši mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, što on zapravo želi i što s pravom može očekivati od sebe - nerješivi problem. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neodređenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovršila, oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i seksualnim identitetom, uza sve manje mogućih odgovora, s obzirom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način postali transpolitični, to jest politički ravnodušna i nerazlučiva bića, androgini i hermafroditi, nakon što smo uložili, probavili i odbacili najproturječnije ideologije, noseći još jedino masku i postavši, u glavi, možda na svoju štetu, politički transvestiti.
O AUTORU
Francuski filozof Jean Baudrillard (1928 – 2007) je svoju misaonu struju eksponirao najširim problematskim dijapazonom svojih teorijskih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. No njegova je temeljna preokupacija ipak problematika znaka, slike, informacijsko-komunikacijskog simbolizma i virtualnog svijeta, koji simulira zbilju ali se već oblikuje kao hiperrealna zbilja. Stoga je Baurdillard privukao veliku pozornost u kulturno-teorijskoj javnosti, osobito u teoriji medija, sociologiji kulture i kulturnim studijama. Oblikovao se svojevrsni "fenomen Baudrillarda" kao hvaljenog i osporavanog gurua postmodernizma. Jean Baudrillard je po akademskom obrazovanju germanist. Šezdesetih godina, nakon državnog doktorata, okreće se sociologiji i svoju sociološku karijeru otpočinje na Sveučilištu u Nanterreu. Kasnije se uključuje u rad Instituta za istraživanje društvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. Taj intelektualni put ostavio je duboke tragove u njegovu načinu teorijskog mišljenja i pisanja. U njegovim je djelima, naime, očigledna stalna napetost, kontrast ili specifična stilsko-konceptualna podvojenost između pozitivne analize socijalnog znanstvenika i književne analize sociokulturno relevantnog umjetničkog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i šezdesetih godina snažno utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na teorijsko-filozofskom planu sve se više zbližavao sa stajalištima Lyotarda i Derride. Usredotočuje se na Marxovu kritiku političke ekonomije, strukturalnu lingvistiku de Saussurea i Freudovu psihoanalitičku teoriju kulture, ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajuće važnosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahvaljujući toj specifičnoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog mišljenja. Kao pravi predstavnik poslovično inventivne i ažurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz časopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i žurnalistički angažiranih intervencija, objavio više od dvadeset knjiga, od kojih izdvajamo La société de consommation (Potrošačko društvo) (1970), Pour une critique de l'économie politique du signe (Kritika političke ekonomije znaka) (1972), L'échange symbolique et la mort (Simbolička razmjena i smrt) (1976), De la séduction (O zavodenju) (1979), Simulacres et simulation (Simulakri i simulacije) (1981), Les stratégies fatales (Fatalne strategije) (1983), La Transparence du Mal. Essai sur les phénomènes extrêmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima) (1990), L'illusion de la fin (Iluzija kraja) (1992), L'échange impossible (Nemoguća razmjena) (1999).
