Kada sam se preselila u Berlin, stekla sam naviku zaustavljanja kraj Stolpersteinea i čitanja o Jevrejima koji su odvedeni iz svojih domova i prevezeni u koncentracijske logore. Na putu do U-Bahna je jedna zgrada iz koje je odvedeno 16 ljudi. Ali Lucijin kamen me ohladio do srži. Njezin je jedan spomen kamen ispred velike zgrade. Jedan mali Stolperstein. Sve što se zna o Lucie je da je odvedena u dobi od 61 godine. To me natjeralo da razmislim o svim drugim ljudima koji su živjeli u zgradi i možda su gledali kako se to događa. Šta su radili? Jesu li samo pogledali na drugu stranu?

Moja porodica potječe iz Hrvatske, a kao nehrvati napustili smo zemlju tokom nacionalističkog ludila ranih devedesetih, koje je pokojna Dubravka Ugrešić u svom radu opisala kao borbu za “čisti hrvatski zrak”. Progonjeni u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djed je uspio s 11 godina živ izaći iz logora Jasenovac – našli smo se na sjeveru Bosne i Hercegovine. Tu je žrtva bila drugačija. Naše susjede Bošnjake, koji su se od nas razlikovali jedino po muslimanskim imenima, sada su javno ocrnili gotovo svi srpski mediji. Ljudi koji su živjeli uz nas, slali djecu u iste škole, govorili istim jezikom, sada su prikazivani kao neljudi, kao džihadisti koji će nas ubijati dok spavamo, kao životinje koje će nam vaditi zube i silovati naše žene. Sve sam te priče čula sa šest godina. Znala sam riječ mudžahedin prije nego što sam naučila abecedu.

Lokalna džamija iz 16. stoljeća u Banjoj Luci je srušena. Neki od mojih školskih prijatelja otišli su preko noći i ništa se o njima nije govorilo slijedećeg dana na nastavi. Neki su promijenili imena u pokrštene varijante, ali su svejedno bili svakodnevno maltretirani. Kad sam imala osam godina, naučila sam kako razlikovati nas od njih. Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja. Razrednik više nije bio razrednik. Bio je musliman. Liječnik više nije bio liječnik. Sada su bili Hrvati.

Zašto pisati o Bosni 28 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma? Istina je da nakon etničkog čišćenja nema mira. Bosna je još uvijek duboko podijeljena. Ljudi se ne mogu dogovoriti kako da nazovu jezik kojim govore. Ratne zločince štuju na svim stranama. Odljev mozgova iz Bosne svake godine raste. Traumatizirana djeca postala su traumatizirani odrasli, nesposobni pronaći posao ili pristup pristojnoj zdravstvenoj zaštiti.

Napisala sam roman inspirirana svojim sjećanjima iz Banje Luke koji je preveden na razne jezike, uključujući i njemački, što je dovelo do toga da mi je ponuđena njemačka kulturna stipendija. Moj život proteklih nekoliko godina provela sam putujući po Njemačkoj kako bih pričala o svojoj knjizi i o paralizi s kojom se Bosna još uvijek nosi. Svugdje sam susrela suosjećajne slušatelje, ljude željne čitanja priča, širenja vijesti, pomoći. Ja sam bila označena Bosanka. Udobni bijeli Evropljani sjedili su na književnim događanjima i odmahivali glavama u nevjerici dok sam im govorila o etničkom čišćenju. Nikada više, rekli bi, svaki put kad im u feedovima iskrsne kakva bosanska godišnjica.

Ali nikad više je slaba fraza. Svijet zaboravlja, kao što je zaboravio Bosnu. Nikada nije dotrajala i napuštena; opet se vraća u sve većim brojevima i mračnijim pričama.

Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i nezakonitom 16-godišnjom blokadom, čije stanovništvo čine 47% djece, bombardira najmoćnija vojska na Bliskom istoku uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu. Više od 4.600 Palestinaca leži mrtvo, a mnogo više njih se suočava sa smrću u nedostatku primirja, jer ne mogu izbjeći bombardiranje ili nemaju pristup vodi, hrani ili struji. Izraelska vojska tvrdi da je njena ofanziva, koja se sada pojačava, "rat protiv terorizma"; Stručnjaci UN-a kažu da je to ravno kolektivnom kažnjavanju.

Sve su to činjenice. Ipak, čak i spominjanje riječi "Palestina" u Njemačkoj rizik je da vas optuže za antisemitizam. Svaki pokušaj pružanja konteksta i dijeljenja činjenica o historijskoj pozadini sukoba smatra se grubim opravdanjem Hamasovog terora. Ne samo da je policija zaustavila ili razbila propalestinske skupove, njemačka senatorica za obrazovanje Katharina Günther-Wünsch također je poslala e-mail školama u kojem kaže da „svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može shvatiti kao odobravanje napada na Izrael ili podrška terorističkim organizacijama koje ih izvode, poput Hamasa ili Hezbollaha, predstavlja prijetnju školskom miru u trenutnoj situaciji je zabranjeno”.

Osim zabrane simbola povezanih s Hamasom, škole sada mogu također zabraniti „simbole, gestove i izražavanje mišljenja koji još ne dosežu granicu kriminalne odgovornosti”, koja uključuje kefiju, palestinsku zastavu i naljepnice i bedževe “slobodna Palestina”.

 

Gušenje protivljenja ubijanju civila u Gazi proteže se čak i na Jevreje. Izraelskoj Jevrejki koja je na berlinskom trgu držala plakat pozivajući na prestanak nasilja, njemačka je policija prišla u roku od nekoliko sekundi i odvela je policijskim kombijem. Kasnije je puštena. Svakog ko se solidariše s Palestincima automatski se sumnjiči da je prešutni simpatizer Hamasa.

Sajam knjiga u Frankfurtu otkazao je dodjelu nagrada za palestinsku spisateljicu Adanije Shibli. Berlinski teatar Gorki otkazao je izvedbu drame Situacija austrijsko-izraelskog redatelja Yaela Ronena planiranu za 23. oktobar. A urednik antologije koja sadrži djela 34 arapska pjesnika u egzilu rekao je da je događaj otkazao berlinski Haus für Poesie. Dobronamjerni ljudi savjetovali su mi da bi iznošenje ovakvog mišljenja moglo dovesti do toga da me ne pozovete na književna događanja i festivale te da bi moja karijera u Njemačkoj – izvor mog života posljednje dvije godine – mogla biti gotova.

Ipak, dok su umjetnici i pisci otkazani zbog svog navodnog antisemitizma, stvarni neonacizam je u porastu, s krajnje desnom strankom AfD, Alternativa za Njemačku, koja pobjeđuje na lokalnim izborima, a glavni političari pokreću ideju sklapanja poslova s njima. Isti sajam knjiga koji je otkazao dodjelu nagrade za Shibli prethodno se suočio s kritikama zbog uključivanja desničarske izdavačke kuće Antaios u svoj program, s članovima AfD-a.

Nepokolebljiva službena podrška Njemačke postupcima izraelske vlade ostavlja malo prostora za čovječanstvo. Također je kontraproduktivna, jer služi za širenje straha, islamofobije i, da, antisemitizma. Budući da su odrasli u sjeni kolektivne krivnje za nacističke ratne zločine, čini se da mnogi njemački intelektualci jedva čekaju priliku da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, naravno, pasti na leđa palestinske djece.

To bi trebalo spadati u kategoriju "navođenje očitog", ali ipak treba biti podvučeno: historijski gledano, islamofobija je samo dovela do više terorizma. S obzirom da sam odrastala u Bosni, mogu vam sa apsolutnom sigurnošću reći da začaranom krugu nema kraja. Uvijek postoji još jedno mrtvo tijelo koje treba naoružati.

Bijelo spasiteljsko licemjerje kojem danas svjedočimo u Njemačkoj dugoročno će koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili ste protiv fašizma u svim njegovim oblicima ili ste licemjer. Osuđujete terorističku organizaciju kao i terorizam koji je počinila vlada.

Zgrožen sam postupcima Hamasa i iznosim svoje mišljenje o njihovim žrtvama, ali nemam pravo glasa u onome što rade. Ništa od mojih poreza ne ide za finansiranje Hamasa. Neki od mojih poreza, međutim, finansiraju bombardiranje Gaze. U razdoblju od 2018. do 2022. Izrael je iz SAD-a i Njemačke uvezao oružja u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara.

Živeći u Njemačkoj, smatram svojom ljudskom odgovornošću da je prozovem zbog njene jednostranosti, licemjerja i pristajanja na etničko čišćenje Gaze. Hodajući svaki dan kraj Lucijina kamena, podsjećam se na tu odgovornost. Podsjećam se šta tišina može učiniti i koliko dugo može proganjati mjesto i ljude. Dolazim iz tihog mjesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću istu tišinu osjetiti u Njemačkoj.