Nametanje izmjena Izbornog zakona na dan izbora, odnosno sat vremena nakon što su ti izbori završeni, primjerenije je diktatorskim režimima nego onima koji su u Bosnu i Hercegovinu došli da “šire i brane zapadnjačku demokratiju”. Ne znam je li se ikad dogodilo da građani neke zemlje izađu na izbore po jednim pravilima a da se “probude” pod drugim. Šta to znači? Sigurnost i povjerenje u izbore i u demokratiju? Hajde da je taj čovjek, visoki predstavnik, uzeo pa sproveo odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, nametnuo svoje tumačenje Odluke Sejdić-Finci, ili se, čak, ne daj Bože, bavio presudom u Slučaju Azre Zornić, koji jasno pokazuje svu raskoš diskriminacije Dejtonskog ustava u odnosu na sve evropske povelje i ono što se stoljećima prodaje pod evropskom demokratijom i ljudskim pravima... Onda bismo povjerovali kako nam on želi da se približimo toj evropskoj građanskoj demokratiji i tim ljudskim pravima, ili barem onome što je od toga ostalo.
Od ovog provincijskog pozorišta i bahate demonstracije moći, i to isključivo u odnose na naše političare (koga boli briga za građane, ovo je neka samodovoljna ljubav između evropskih i naših političara!), jedino je gore što se u duboko depolitiziranom društvu kakvo je naše, u društvu u kojem tako mali broj građana izlazi na izbore, stvorilo izvjesno uvjerenje da je možda i svejedno za koga čovjek glasa i da li uopće glasa, jer će na kraju o nekim stvarima ionako odlučiti lutrija! Kladionica rules.
Možda, ali samo možda, treba imati u vidu i interese države iz koje visoki predstavnik dolazi. Jer nije to tako loše i nehumano da siromašnoj Njemačkoj prebogata Bosna i Hercegovina pomogne u izlasku iz krize, naprimjer, tako što će joj izručiti na desetke ili čak na stotine hiljada besplatno školovanih mladih ljudi. Naravno, ovo nikako ne oslobađa od odgovornosti naše političare, mislim na one koji ne primaju platu kako bi rušili državu koja ih plaća, dakle, mislim na one političare koji se zovu probosanskim. Ovi drugi su ionako ispod razine mišljenja, a kamoli glasanja, iako se upravo zbog njih naš/njihov predstavnik toliko nasikirao. Možda bi, dakle, ti probosanski političari trebali proširiti svoj pojmovnik politike riječima poput lobiranje, ali ne misleći pritom na lobiranje za sitne, sopstvene interese, već na lobiranje za državu koja i njih, također, plaća.
U međuvremenu će nas ideološka i svaka druga rascjepkanost, kao i brižljivo osporavanje bilo koje vrijednosti oko koje se ljudsko društvo otkako ga ima okuplja, dovesti u situaciju koja je gotovo pa dramska situacija iz drame apsurda. Možda će naši političari uskoro vladati samo svojom užom familijom i onim članovima svoje stranke koje su uspjeli uhljebiti. Možda će nijemost i šutnja ljudi kojima je dosadilo da usred Evrope uporno ponavljaju riječi kao što su genocid, pamćenje, građani, demokratija, logika... dovesti do toga da završne replike prve drame apsurda u evropskoj dramskoj tradiciji postanu realizam. Naime, završne replike iz komada Kralj Ubu francuskog pisca Alfreda Jarryja meni danas zvuče užasno realistično:
OTAC UBU: Mora divljeg i negostoljubivog koje zapljuskuje zemlju zvanu Nemčija, tako nazvanu
jer je većina stanovnika skoro nijema.
MAJKA UBU: Eh, što ti je ovo obrazovan i načitan čovjek! Kažu da je ta zemlja vrlo lijepa.
OTAC UBU: Ah, gospodo, ma kako lijepa bila ne vrijedi koliko Poljska. Jer da nije Poljske, ne bi bilo ni Poljaka.
