Muslimani imaju dva velika godišnja slavlja: Ramazanski i Kurbanski bajram. Svako slavlje nije svrha samo sebi. Ono ima određeni predrazlog. U slučaju Ramazanskog bajrama taj predrazlog za slavlje jeste iskorištavanje blagoslovljenog ramazanskog vremena. Onaj ko je ramazan doista iskoristio ima se čemu radovati.
Ramazanski bajram jeste zaokruživanje ramazanskog uspjeha, ali onog duhovnog uspjeha. Suha racionalistička perspektiva svodi bajramsko slavlje na anatomsku dimenziju, pa se i cjelokupan smisao slavlja, gledano iz te perspektive, iscrpljuje u jelu i piću. Takva perspektiva na Bajram gleda kao na kraj patnje. Izmaknemo li se kandžama ovog materijalističkog diskursa, koji je u određenim religijskim krugovima postao dominantan, onda uviđamo da je istinski smisao Bajrama ponajviše vezan za individualnu duhovnu ravan. Čovjek slavi prema onome šta je uradio. Slavi to što je uspio iskoristiti posebno blagodarne dane ramazana na najbolji način. Slavi to što je ovaj ramazan iskoristio bolje nego prethodni, popravivši se u svom pristupu i razumijevanju ovog posebnog vremena. Riječju, slavi se vlastito duhovno uozbiljenje, vezivanje svog unutarnjeg šejtana (nefsa) o lance terbijeta, slavi se pobjeda duha nad tijelom, tj. dominacija visokih nad niskim svjetovima.
Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa da je Poslanik, a. s., rekao: “Na dan Bajrama meleki se spuste na Zemlju i dozivaju glasom koji čuju sva stvorenja osim ljudi i džina: ‘O, Muhammedov ummete! Požurite u okrilje milosti vašeg Gospodara Koji obilato nagrađuje i oprašta grijehe!’ A kada se na Bajram okupe u džamijama, Allah kaže melekima: ‘O, Moji meleki, znate li kakva je nagrada radniku koji uspješno završi svoj posao?’ Meleki odgovore: ‘Gospodaru naš, njemu kao nagrada pripada plata koju je zaslužio.’ Tada im Allah kaže: ‘Budite svjedoci da je nagrada za njihov namaz, post i ostale ibadete Moje zadovoljstvo i oprost. O, robovi Moji, tražite od Mene jer, tako Mi Moje Veličine i Uzvišenosti, nećete danas zatražiti ništa od ahiretske nagrade a da vam neću dati, i nećete zatražiti ništa od dunjalučkih blagodati a da neću biti blagonaklon prema vama. Tako mi Moje Veličine i Uzvišenosti, pokrit ću vam sramote i neću vas kazniti niti osramotiti. Vratite se kućama oproštenih grijeha, jer vi ste zadovoljni sa mnom kao Gospodarom i Ja sam s vama zadovoljan.’” (Ibn Hibban i Bejheki)
Pa kako ne slaviti sve ove blagodati!? Bajramom slavimo naš privremeni uzlazak u pravu insansku vrstu. Velika imena sufizma i islamske filozofije smatraju da je Adem, a. s., prvi insan na zemlji, ali ne i prvi dvonožac – homo sapiens. Nismo insani po svojim tjelesnim obličjima, već po svom unutarnjem duhovnom sastavu. Samo je insan među drugim stvorenjima na Zemlji kadar odreći se svjesno tjelesnih uživanja, hrane i pića, svojih fundamentalnih poriva kojih se niti jedno drugo biće ne odriče zarad bilo čega. Stoga je baš insan postavljen za namjesnika na Zemlji. A namjesništvo na Zemlji, kako to na jednom mjestu u Ihjau objašnjava Gazali, podrazumijeva prije svega namjesništvo nad samim sobom, gospodarenje svojim prohtjevima, svojom dušom. “A uspjet će samo onaj ko dušu očisti.” Postač slavi jer je dobio bitku na prastarom mejdanu na kojem se vode borbe između svjetla i tame, između ruha i nefsa – što je borba veća i teža čak i od one vođene na Bedru!
Slavlje, kako izvanredno zapaža Abdul Hakim Murad, ne podrazumijeva nužno ponos. Bajram je vrijeme za zahvalnost, a ne vrijeme za ponos. Ponos vodi ka umišljenosti i oholosti, tom pragrijehu zbog kojeg je proklet Iblis, a zahvalnost ka pravoj insanskoj skrušenosti, ka poniznosti, istinskom robovanju i spoznaji Gospodara. A istinsko robovanje jeste istinska spoznaja. Između tog dvoga prvak među tumačima Kur’ana Ibn Abbas, r.a., stavljao je znak jednakosti. “Džine i ljude nisam stvorio ni zbog čega drugog nego da mi robuju”, citirao bi Ibn Abbas, a onda dodao: “(…) što znači, da me spoznaju.”
