Razmjere ljudskog i fizičkog uništenja nakon izbijanja rata bez presedana, nakon napada Hamasa na Izrael i kasnijeg masovnog izraelskog napada na Pojas, potvrda su neuspjeha stare formule koja sprječava dvodržavno rješenje. Pojavile su se četiri stvarnosti: 1) izraelsko-palestinski sukob nije riješen nakon normalizacije između Izraela i nekih arapskih zemalja, 2) sukob ima veliku sposobnost destabiliziranja cijelog Bliskog istoka i njegovih susjedstava, 3) pokušaji da se njime upravlja sredstvima izjava namjera odvojenih od stvarnosti samo pridonosi pogoršanju njegovih posljedica, i 4) Zapad koristi dvostruki pečat protiv ratnih zločina, ovisno o tome gdje su i ko ih čini.

Rješenje koje donosi nadu i sigurnost, kako Izraelcima tako i Palestincima, zahtijeva duboku promjenu u načinu rješavanja sukoba. To implicira da su obje strane Han Yunisa otišle uglavnom prema području u Rafi, blizu egipatske granice. Nakon raseljavanja 80% od 2,2 miliona stanovnika, jug ima tri puta više stanovnika.

Humanitarna koordinatorica UN-a za palestinska područja, Lynn Hastings, upozorila je da izraelska vojna ekspanzija prisiljava “desetke hiljada da se vrate za pregovarački stol pod manje neuravnoteženim uvjetima nego do sada. Jedan korak koji bi modificirao perverzni začarani krug posljednjih desetljeća bilo bi priznanje Palestine kao države od strane zapadnih zemalja koje to još nisu učinile, kao i od strane UN-a, uz podršku ili suzdržanost Sjedinjenih Država u Vijeću sigurnosti. Takvo bi priznanje oslabilo Hamas i njegove pristaše, osobito ako se obnovi i ojača demokratski legitimna palestinska vlast.

Izrael nije normalna država. Nema definirane granice prema međunarodnom pravu. Priznaju ga 163 od 193 zemlje članice UN-a. Od 15% zemalja koje ne priznaju Izrael, mnoge su arapski i muslimanski susjedi koji na taj način pokazuju svoje odbijanje okupacije palestinskih teritorija. Palestina je još manje normalna država. Samo 139 članica UN-a (72%) to prepoznaje.

Među onima koji ne priznaju državu Palestinu najviše ih je u Zapadnoj Evropi, Sjevernoj Americi i malim pacifičkim otocima. Važan detalj je da je Palestina priznala državu Izrael od potpisivanja sporazuma iz Osla 1993. godine, ali obrnuto nije slučaj.

Paradoksalno je da zapadne zemlje koje tako često ponavljaju da se mir između Izraelaca i Palestinaca mora temeljiti na “rješenju dviju država” priznaju samo jednu od njih (Izrael), ali ne i drugu. (Palestina). To je uglavnom zbog pritiska koji nekoliko od ovih zemalja prima od Izraela i SAD-a. S druge strane, EU i njezine države članice dale su milijarde eura Palestincima od početka mirovnog procesa na Madridskoj konferenciji 1991., u teoriji kako bi promovirale dvodržavno rješenje prema formuli “teritorija u zamjenu za mir”.

Iznenađujuće je da nakon tolike isplate samo devet od 27 zemalja EU-a priznaje palestinsku državu (samo je Švedska to učinila kao članica EU-a 2014., dok je ostalih osam to učinilo prije ulaska).

Nakon eskalacije nasilja u Gazi tokom 2014. godine, mnogo manje nego 2023. godine, nekoliko evropskih parlamenata, uključujući one u Francuskoj, Portugalu, Španiji, Italiji, Grčkoj, Luksemburgu, Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, usvojilo je prijedloge pozivajući svoje vlade da priznaju Palestinu kao državu. Evropski parlament također je velikom većinom glasao za neobavezujuću rezoluciju kojom se poziva na priznavanje palestinske države kao načina za oživljavanje mirovnog procesa koji je na izdisaju.

Svijet mora napraviti razliku između Palestinaca i Hamasa. Postoji neistražena formula za okončanje ovog fundamentalističkog pokreta. Sastoji se od primjene međunarodnog prava, nuđenja međunarodnih sigurnosnih garancija Izraelcima i Palestincima, normalizacije izraelske situacije u njegovom susjedstvu, davanja nade palestinskom narodu i priznavanja njihove humanosti. Mora se shvatiti da je Hamas rezultat neuspjeha politike i slabljenja terorizma; uz odbranu međunarodnog prava i međunarodnog humanitarnog prava, uz zaštitu civilnog stanovništva.

Kao što je visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku, Josep Borrell, rekao na nedavnom Regionalnom forumu Unije za Mediteran: “Hamas je ideja. Ne možete ubiti ideju osim ako ne možete dokazati da imate bolju." Hamas – ili bilo koja druga ekstremistička organizacija koja bi se mogla pojaviti u budućnosti – hrani se očajem, nepravdom, mržnjom. U nedostatku nade za mir i dostojanstvo za Palestince, Izraelci neće imati sigurnost i njihova će zemlja usvojiti sve ekstremniju politiku, produbljujući dalje svoje unutarnje lomove i ugrožavajući međunarodni mir i sigurnost.

Haizam Amirah-Fernández je viši analitičar na madridskom Kraljevskom institutu Elcano i vanredni profesor na nekoliko evropskih fakulteta. Radio je za Ujedinjene narode i Human Rights Watch u Washingtonu DC. Čest je komentator u evropskim medijima, govori španski, arapski, engleski i francuski a ovaj je članak napisao za današnji El Mundo.