“Ali, Nedžmija, još nije zvanično, ko zna šta je tamo, šta su ostavili, možda je sve minirano”, govorio je rođak Nihad. “Povukli su se. To mi je dovoljno. Moram u Petroviće. Ne mogu više čekati, to je moje, ondje sam rođen, kako ne razumiješ”, govorio je djed. Nihad je klimnuo glavom. “Samo ću te ovaj put poslušati”, reče mu.
Sjeli smo u auto, prošli Pilanu, Jelik, Olovske Luke i Bjeliš te skrenuli ka cesti što je vodila ka kanjonu kroz koji je protjecala Stupčanica. Došli smo do Čuda, nekadašnjeg sela, u kojem su živjeli i Bošnjaci i Srbi. Sada je bilo sablasno prazno. Bez ljudi. Bez stoke. Bez života. Na izlazu iz Čuda, na krivini, put je bio gotovo u prekidu. Bujica je odnijela dobar dio asfalta. Moralo se vješto manevrirati, prići autom skroz uz ivicu provalije.
“A da se vratimo”, predloži Nihad. “Molim te, sad kad smo ovako blizu, ja mogu nastaviti pješke ako ne možeš dalje, a vi me sačekajte”, reče djed. “Ne dolazi u obzir”, usprotivio se odlučno Nihad. “Samo ću vas zamoliti da sad izađete, dok zaobiđem ovu rupu”, dodade. Potom je, mic po mic, prešao opasnu dionicu puta.
Ponovo smo sjeli u auto. Stigli smo u Petroviće oko deset sati. Ili, bolje rečeno, u ono što je ostalo od Petrovića. Nigdje nije bilo niti jednog objekta. Ni kuća, ni štala... ni žive duše. Samo su sunčano vrijeme i proljeće, što je “kasnilo” u ove krajeve, koji su na 800 metara nadmorske visine, davali nekakav kontrast, neku živost, ljepotu, nekakav puls što te tjera da uživaš u ovom krajoliku zelenih livada, visokih šuma nakićenih uz Stupčanice, u kao naslikanom plavetnilu neba, širine što se pružala nadohvat ruke, da uživaš u svemu onome što me veselilo u djetinjstvu...
Sve je ono lijepo odjednom bilo tu, izviralo je iz mog sjećanja, potiskujući zbilju, ovu ružnoću ljudskog djelovanja ili nedjela, ovu sramotu onih koji su se pozivali na čojstvo i junaštvo, dok smo stajali na zgarištu kuće djedove sestre Fatime, ovdje gdje su nekada bili i kuća, i prodavnica, i pomoćni objekti, i ljudi, i graja dječija, i kahva, i razgovor... Sada je bilo crnilo, odgoretina, velika crna mrlja... A opet, udisao sam svjež zrak, bili smo tu, vratili smo se i, znao sam, obnovit ćemo po sjećanju ono što smo imali, da bude još veće i ljepše, obnovit ćemo, vratiti se, živjeti svoje živote u inat dušmanima...
II
Od Fatimine kuće pješke smo otišli do Podajvatovića. Ondje gdje sam provodio svaki vikend možda i češće tokom ljetnog raspusta, gdje sam mogao do mile volje trčati, ispucavati fudbalsku loptu, gaziti po plastu sijena, dozivati se s brda na brdo s rođakom Džavidom, ići na kupanje, skakati s mostića preko rijeke Stupčanice na kupalištu Podkosina, ili dalje prema Žeravicama, onom Kupalištu što se zvalo jednostavno, samo po broju 91, a označavao je stanicu na devedeset prvom kilometru nekadašnje uskotračne pruge od polazne stanice u Zavidovićima.
Za mene je taj komad zemlje bio kao porodični ranč, kao preslika onog što sam čitao u stripovima o američkom Divljem zapadu. Amidža Omer, djedov brat, ostao je na selu. Bio je farmer. Nikada, ni prije ni poslije, nisam vidio nekoga ko toliko voli, uživa, raduje se, živi život punim plućima i svim čulima na selu. Omer je bio selo. Omer je bio priroda. Omer je bio vedrina. Uvijek veseo i razdragan. A okolo su bili voćnjaci, pašnjaci, uzorana zemlja pripremanja za sadnju u proljeće, plastovi sijena ljeti, izvor najhladnije vode koju sam pio, plavetnilo, svjež zrak, domaće pite, sir, kajmak, zarica, ovce, janjci, krave, dva strašna bika. Obećali su mi kupiti kaubojski šešir. Već sam dobio male kaubojske čizme s pravim pravcatim mamuzama. Furao sam se da sam Kapetan Miki, junak crtanog romana. Sve je bilo puno vedrine, kolorita, energije, nečega što je punilo na neki nevidljiv način, svakog ko bi došao ovdje. Jedino sam se plašio strašnih ćurki i ćurana. Možda zbog filma, onog Kusturicinog, gdje se pojavljuju Perhan i ćurke, uvijek najavljujući nešto strašno.
Nekadašnja uskotračna pruga
Jedne sam prilike došao na ranč, a one ćurke, možda ih je i deset bilo, zatrčale su se prema meni. Stajao sam kao ukopan. Potom se pojavio Omer. Nešto je nerazumljivo promrmljao i kao da ga je ona najkrupnija ćurka razumjela, okrenula se (a potom i sve ostale za njom) i vratila prema ograđenom dijelu. Razgovarao je Omer i s kravama, i sa psom Brnjom, i janjcima. Za svakog je imao ponešto lijepo za reći. Nije mogao proći niti jedan susret a da nije bio ispunjen nekom dosjetkom, šalom, imitacijom za nas djecu. Uvijek je bilo smijeha u Petrovićima s Omerom. I kada bi se ljutio, nerazumljivo i brzo bi nešto mumljao, više da kaže, da izbaci to, ali samo za sebe, niko drugi ne bi ga mogao rastumačiti – razumjeti taj brzi redoslijed riječi. Kada bi bio u nekoj vrsti sekiracije (najčešće zbog bolesne stoke), vidio sam u njemu lika Žalosne Sove iz istog stripa, onog dobroćudnog Indijanca koji uvijek nešto gunđa i u vječnoj je potrazi za pravdom. No, nije to nikada trajalo dugo. Volio sam doći u selo.
“Gledaj, ni ograda nije ostala čitava!”, reče djed dok smo ulazili na ono što je ostalo od ranča. Na mjestu stare kuće visoka trava. Kuća je u potpunosti bila izgorjela. Možda bi se po odvodnoj cijevi, što je sada izvirivala iz zemlje, moglo naslutiti da je tu nekada bio i neki objekt. Štala, u kojoj je bila krupna stoka, također je bila zapaljena. Izgorio je krov, stajala su razbacane i natruhle grede s krovne konstrukcije po livadi. Ono mjesto na kojem su zatvarane kokoške i ćurke također. Nova kuća, napravljena i useljena pred sami rat, izgorjela je. Ostali su, doduše, zidovi. Uklonjena je i željezna konstrukcija ondje gdje je stajala omanja brenta, gdje se prosijecala građa. Gledao sam prema šljiviku. Bilo je, možda, trideset stabala s jedne i druge strane puta, onog što je nasut i uređen da bi se autom moglo doći do samog središta ranča. Stajala su sada ta stabla, pognuta, skvrčena, bez ploda, bez lista i pupoljka, poput kakve starice što je na uzmaku svog životnog puta.
“Merhaba”, pojavio se rođak Safet odjednom i niotkuda. Imao je tridesetak godina. “Nisam mogao izdržati, morao sam doći. Vidim, nisam jedini! Za svaki slučaj ponio sam (pokazao je ispod pojasa zadjenut pištolj). Šta nam uradiše. Sjeme im se zatrlo!”, reče Sajo. “Šuti. Nemoj tako. Nije naše...”, pokušao je nešto reći djed. Safet ga prekinu u pola rečenice. “Kako šuti?! Agrarnom reformom, dvadesetih, više od pola su nam imanja uzeli. Četrdeset prve popalili i protjerali. Hodža Mustafa pretučen, umro u izgnanstvu, u Tuzli za onog rata. Sad ponovo sve popalili, protjerali. Džavid pogin’o od nas i još devet iz ovog malog sela”, nastavljao je Safet. Djed je slegnuo ramenima. “I treba šutjeti?!?”, rezigniran je bio Safet. “Kako god, mora se šansa dati ljudima!”, pokušao je djed smiriti situaciju. “Kojim ljudima? Protjeruju nas, istiskuju, raseljavaju, iseljavaju u posljednjih dvjesto godina. Sve je manje prostora na kojem živimo. Ko se sjeća muslimana s one strane Semberije, prema Šapcu? Jučer Šabac, danas Bijeljina, možda već sutra u nekom novom ratu na red dođe i Tuzla? A imat ćemo kakvo malo mjesto, kao fikus, da pokazuju koju džamiju ambasadorima s Bliskog Istoka. Kakva prava uživaju danas Bošnjaci Sandžaka u Miloševićevoj Jugoslaviji? Jesu li građani drugog, trećeg reda, hoće li opstati uopće na tim prostorima?”, i dalje je u visokom tonu govorio Safet. “Jašta radi, ostat će. Žilav je to narod tamo. Al’ da znaš, nije uvijek ovako bilo. Pamtimo mi i bolja vremena. Saradnje, gradnje, zajedničke borbe!”, pokušavao je djed da spusti tenzije. Opet ga je Safet prekinu. “A kako to da su toliko stradanja u Prijedoru? Ondje gdje su bili toliki potomci partizanskih familija?”, upita Safet. Djed je ponovo slegnuo ramenima. “Ne znam. Ali sam stariji od tebe i imam više životnog iskustva. Zločinačke politike moraju biti poražene!”, uzvrati djed. “Kako?”, pomalo sarkastično upita ga Safet. “Zločinci se moraju kazniti. Zamijeniti razumnim ljudima”, nastavio je djed. “Naivno na to gledaš, Nedžmija. Oni su nagrađeni. Vidjet ćemo kakva prava ćemo imati u Republici – ne mogu ni imena da joj izgovorim!”, reče Safet. Djed je odmahivao glavom. “A to ti je, moj rođače, borba! Velika borba. I duga, teška, iscrpljujuća... Ali do nas je. Sve je u našim rukama. Ja vjerujem u Bosnu i Hercegovinu. Nek’ su oružja utihnula. Nego, dosta politike, hoćeš li nam se pridružiti?”, upita djed privodeći kraju ovu raspravu.
Sjedili smo na gredama, ostacima štale, razbacanim po livadi. Improvizirali smo sto od dasaka, drveća, od onoga što je bilo pri ruci. Sjedili smo i nakon dugo vremena jeli na selu, u Podajvatovićima, na najsvježijem i najugodnijem planinskom zraku što ga moje prijeratno djetinjstvo pamti. Djed je gledao u daljinu, prema staroj kući, prema susjednom srpskom selu Slivnje. Činilo mi se da je uzdahnuo, kao i da sam vidio na trenutak i suze u njegovim očima. Okrenuo je glavu. Poslije ručka, otišli smo do izvora. Zapušteno je izgledalo mjesto na kojem je nekada izbijala voda. Očistili smo korito, popravili cijevi koji su služile za napajanje stoke... Odnekud iz šumarka pojavila se potpuno bijela mačka, prvi korisnik popravljenog, nanovo uspostavljenog izvora pitke vode.
III
“And ask them what are they doing here?”, obratio nam se vojnik Amerikanac. Bilo ih je trojica i prevodilac, upravo su izašli iz terenskog auta. Čuo sam da se to auto zove Hummer. “Posjeta”, kratko je rekao djed. “Vi ste povratnici?”, upita ponovo prevodilac. “Ne. Moj brat živi ovdje, a ja sam odrastao...” “Ne možete samo tako hodati!”, govorio je prevodilac. “Reci mu da mogu i hoću!”, rekao je djed ljutito. Vojnik ga pogledao. “To vam govorim za vaše dobro. Tu smo da osiguramo mir i donesemo demokratiju”, kaza Amerikanac. “Reci mu”, djed se obratio prevodiocu, “stotine hiljada ljudi je poginulo da bih ja mogao slobodno hodati, a on osiguravati mir i donositi demokratiju... Reci mu, reci, tačno tako kako sam rekao!”
“Imamo nešto za dječaka”, rekoše kao da su me htjeli izdvojiti. Svejedno, prišao sam vozilu, odvojivši se od mjesta na kojem su stajali djed i rođaci. “A ti? Možeš nam reći zašto ste bili ovdje?”, upita direktno vojnik. “Imamo ranč. Nekada sam sanjao postati kaubojem. Volio sam filmove s Johnom Wayneom”, odgovorih. Vojnik se nasmijao. “Ja ti se baš u to i ne razumijem. Iz Miamija sam. Ali imamo jednog Johna Waynea ovdje, iz Austina, Teksas. Hej, Rupert, dođi ovamo. Dječak voli gledati kaubojske filmove poput tebe... Ponesi mu koji CD s country muzikom”, šegačili su se vojnici misleći da ne razumijem dovoljno dobro engleski.
U Olovo smo stigli u pratnji američkog terenskog vozila negdje pred mrak. Vojnici su bili prijatni. Zahtijevali su samo da najavimo sljedeću posjetu.
