Nije prošao niti jedan puni dan od članka Stava “Hoće li zbog ruskih prijetnji Amerika Bosnu i Hercegovinu isporučiti Srbiji?”, u kojem se tretira neobična srbofilna politika Sjedinjenih Američkih Država u kontekstu ruskog poticanja srbijanskih regionalnih apetita, a već su stigle i potvrde iznesene teze kako se “američka politika kreće upravo suprotno od preporuka pa umjesto da jača antiruski i antisrpski front pokušava sama namiriti apetite Beograda te tako pridobiti Srbiju na svoju stranu”.

Potvrde su stigle, nažalost, upravo od američkih bivših i trenutnih diplomata. Prvo je američki ambasador u Srbiji Christopher Hill izjavio kako je Srbija danas mnogo bliža NATO-u od Kosova, da bi zatim iznio svoje zadovoljstvo svakodnevnom američkom saradnjom s Vojskom Srbije, naročito zajedničkim vježbama i obukom.

Isti dan bivši američki diplomat i ambasador Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) u Bosni i Hercegovini Jonathan Moore, gostujući na Al Jazzera Balkans, na pitanje voditeljice zašto su Sjedinjene Američke Države danas toliko verbalno žestoke ali djelima popustljive i tolerantne spram Dodika, kojeg su uostalom upravo oni napravili političkom činjenicom, sasvim direktno poručio da je Dodik politička realnost, prije svega zbog slabosti opozicije u manjem bh. entitetu. Na insistiranje voditeljice da objasni američku politiku Moore je takvu američku popustljivost i toleranciju nazvao “praktičnom”, da bi već u sljedećoj rečenici počeo da priča o Bošnjacima, tačnije o nedostatku “istinskog bošnjačkog državnika”, koji bi nalikovao Sulejmanu Tihiću, te problemu izostanka “bošnjačkog lidera koji bi našao praktičnu mogućnost za kompromis i napredak Bosne i Hercegovine”.

Štetnost američke politike uočavaju i mnogi ugledni američki analitičari poput Daniela Serwera, profesora na univerzitetu John Hopkins, koji je poručio da se SAD na Balkanu treba vratiti favoriziranju svojih prijatelja umjesto neprijatelja. Serwer je vrlo kritičan spram američke politike popuštanja prema Srbiji te uočava kako takva američka politika nije uspjela i nema rezultata. Umjesto da se aktivno suprotstavlja ruskim i srpskim interesima, američka politika popuštanja samo ih dodatno ohrabruje.

Ne treba osobita pamet da bi se u izjavama američkih diplomata prepoznao već opisani problematični trend “appeasementa” spram Srbije, koju se pokušava pridobiti koncesijama na račun Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore. Američko protežiranje ne ograničava se na Vučića, kojeg ustoličavaju kao vožda za Zapadni Balkan, već se proteže i na njegove vojvode i hajduke poput Dodika, kojeg se također tolerira.

Još gore, potvrdilo se i da američke diplomate rade sve u svojoj moći kako bi oslabili i razbili one političke snage koje odbijaju podrediti interese vlastitih država ili društva onim američkim te mirno pristati na poziciju političkog roblja, kojeg SAD namjerava prodati Srbiji. To je suština priče o “istinskim državnicima i liderima” spremnim na “kompromis”. Naravno, SAD ne traže državnike i lidere već upravo suprotno, traže poltrone i marionete, one koji vode računa o američkim a ne interesima vlastite države i koji su spremni da plešu onako kako sviraju SAD, čak kada to znači i truhli kompromis na štetu svoga naroda i države.

Nažalost, kada je u pitanju Bosne i Hercegovina i Bošnjaci, pronašli su takve u notornoj “trojci”, koja je upravo zato i nametnuta, da u ime bošnjačkog naroda prodaje i predaje sve što im se naredi. Sjedinjene Američke Države su ciljano i smišljeno povele kampanju protiv autentičnih bošnjačkih predstavnika, poput Bakira Izetbegovića i SDA, koji su odbijali da prave kompromise na štetu bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine, a sve kako bi na vlast doveli svoje marionete koje mogu potpuno kontrolirati.

Poruka koja se time šalje jeste izuzetno problematična. Pokazuje se da istinsko bošnjačko njegovanje upravo onih vrijednosti na kojima SAD toliko verbalno insistiraju, poput slobode medija, civilnog društva, političkog pluralizma, tolerancije drugih i drugačijih, otvara vrata najcrnjem američkom imperijalizmu, koji vodi medijske kampanje, montira afere, formira “alternativne” političke koalicije, kidnapira pravosuđe, podiže političke optužnice, pritvara demokratski izabrane predstavnike i na kraju poništava političku volju cijelog jednog naroda.

S druge strane, ako ste čvrstorukaš Dodik, ako vladate nedemokratskim metodama i vodite ultranacionalističku politiku, ako homogenizirate društvo na nacionalnim i vjerskim osnovama, ako se aktivno suprotstavljate uvođenju američkog “otvorenog društva” i njegovih vrijednosti, širenju “nevladine” mreže organizacija, djelovanju “nezavisnih” medija i širenju političkog pluralizma, onda baš za te iste Amerikance postajete politička realnost s kojom se trebaju praviti kompromisi jer je to “praktična politika”. Bošnjaci tako ispadaju dvostruki gubitnici.

Rezultati ovakve američke politike će biti, već i jesu, katastrofalni. Za Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu ali i regiju. Dugoročno i za same američke interese na Zapadnom Balkanu.