U recenziji knjige pjesnik Petar Gudelj piše: “Objavio je pet pjesničkih knjiga. Šestu, Spomenar, spomenicu, spomenik, podignuo, ispunio i posvetio prijateljima. Prolaze kroza nju živi i mrtvi. Književnici Miljenko Jergović, Mile Stojić, Krešimir Šego, Veselko Koroman, Josip Muselimović, Ilija Ladin, Nedžad Ibrišimović, Dragan Marijanović, kipar Ljupko Antunović, arhitekt i slikar Marin Topić, doktor Bobo Maslov. Okupio ih u svojoj knjizi kao u cvjetnoj bašči u Ilićima, na Radobolji. Kao da ih je uklesao u stećak.”
Dakle, u Spomenaru Miro Petrović zapodijeva dijaloge s pjesnicima, pjesmama i sa samim sobom, obraća se i čitaocu, postavlja retorička pitanja. S porukama i poukama, s direktnim ili nenametljivo iskazanim ličnim stavom o vremenu u kome živimo, a ponekad zadire i dublje i dalje. Promišlja poziciju, usud i udes, čovjeka i svijeta, ovdje i sada, a nerijetko i znatno šire, u globalnim razmjerima. Postavlja pitanja, iznosi dileme, pokušava nepretenciozno dati odgovore na neka vječna pitanja, prije svega kao misleno biće, pjesnik i umjetnik. Ovaj Spomenar podsjeća na razgranato drvo s gusto spletenom krošnjom, umreženo brojnim granama i grančicama. On je pojmovnik misli i promišljanja sebe i svijeta, pojava i odnosa, disperziranih po cijeloj knjizi, koje je lahko dokučiti i po srodnosti razvrstati. Knjiga dočarava putovanje kroz vrijeme u sebi, govor iz uma i duše; ona je gorljivo gnijezdo bića. Cvjetnik je misli i lucidnih poetskih opservacija, ali i ironično-satiričnih invektiva.
Priličan je broj pjesma i stihova s autopoetičkim referencama, u kojima se opservira proces stvaranja pjesme i pjesnikove uloge u tome procesu; njena anatomija, ali i uloga duše, jezika, prostora, historije, energije koja pokreće svijet. Ukazuje na njene gradivne elemente, kao što su kičma jezika i pršljenovi riječi. Pojedine su pjesme samoispovijesti, konstatacije, komentari i misaone refleksije. Pjesnik je radilica u pčelinjaku, stihovi ogrlice u čiju su jezičku potku utisnute brazde duše; britak duh u čijim moždanim tocilima pršte misli, često oštre, kao sječiva. Govor iz više lica: ja, mi, ti, oni...
Dobro je, o, kako često pomislim,
Što nisam Petar Gudelj.
Tko bi imao toliko talenta
Za takvo dično vučje samotnjaštvo?
Kud god se okrenem, ja
Dugujem nešto nekomu.
Znaš li komu, Petar Gudelj,
I treba li, što platiti?
Nikomu – ništa, rodijače moj,
Kroz sav život i pjesništvo cijelo.
(Biti Petar Gudelj)
Pjesnik referira opća stanja i prilike, osvrće se na društveni i politički kontekst, na svijet ravnodušnih i bezdušnih, i onih koji to nisu. Ironijski govori o zabludama i potrošenim idealima, društvenim provalijama i ovdašnjim etnoćudima, ovovremenim udesima, tjeskobama i bespućima. Ispisuje male ironijske traktate o pjesništvu i pjevanju, o uobraženom piscu i mitologiziranom političaru, o bosanskohercegovačkom i hrvatskom književnom kolu, spori se sa svojim pjesničkim dvojnikom, slavi humanost i umjetničku askezu.
Ove su pjesme male autopoetičke rasprave o pjesničkom činu, stvaranju i pjesničkom suštastvu, traganju za mrvicama sepstva u vrtlogu izmjenjive raznovrsnosti svakodnevice. Stihovi ove knjige kao da su ispjevani u času spoznaje tajne ljudskog postojanja i besmisla svijeta. Na dnu tame, na kraju svijeta, tamo gdje se čuje samo otkucaj posljednjeg časa, lirski subjekt postaje svjestan svega onog što je činilo ljudski život ustvari životom. U jednom trenutku prosvjetljenja sve postaje jasno i vidljivo i kao da smo sve to oduvijek već znali.
Rečene godine
što ovako, što onako
Pjesnici i kosci
što ovako, što onako
Kitiše knjigu
što ovako, što onako
S mrvom tišine
što ovako, što onako
I zrnom gorčine
što ovako, što onako
Mi što ostadosmo
Podnijesmo mnogi strah
I tiho se množismo
U stidu -
Kroz sve te godine
I do dana današnjeg –
i ovako i onako.
(Što ovako, što onako)
Ova poezija jeste prije svega emotivna. Ima toliko osjećanja među stihovima, ali nije blaga. Ona je u velikoj mjeri zaoštrila granicu emotivnog i racionalnog da se to može uočiti tek poslije čitanja u više navrata. Na prvi pogled simbolična, dakle metaforična, ona nema pretenziju da optereti čitatelja, niti izbjegava da mu se otvori do kraja. Jedna posebna nit ove poezije jeste bajkovitost, koja je autohtona, a čije autentične slike otključavaju nevidljiva vrata u spektrima nove osjećajnosti.
Uloga ironije u Petrovićevom pjesničkom postupku vrlo je značajna, mada je na izvjestan način utišana, nenametljiva, nenaglašena, ali efektna i s odloženim dejstvom. Naročito pogoduje zaumnosti i začudnosti neočekivanih nadrealnih asocijacija, pružajući im mogućnost višeosmišljenosti i nadziranoj igrivosti riječima, slikama i mislima.
Katreni, soneti, tercine,
Slobodni stihovi što ih pišem
Znače da dio sam cjeline
Svemira koji dišem.
(Slova što ih smišljam)
Ako je istina da se šapatom na uho saopćene tajne najdalje čuju, onda su i pisane vrijednosti, saopćene bez velike pompe, ustvari najdublje, pronađene spoznaje. Upravo su djela tako saopćena, iz tišine srca, gdje su dugo provjeravana, takozvanom autocenzurom, pretrpjela mnogostruke redakcije, osobito one koje su estetske vrijednosti, a koje su u mnogim tragovima, ustvari, jedine krajnje vrijednosti, jedine spoznaje, posebno tamo gdje se za njima traga u nastavcima individualnog, a i kolektivnog života i pamćenja.
To bi bilo neko opće mjesto o poeziji Mira Petrovića, koji ne objavljuje često i mnogo, a kada to čini, onda je to upečatljivo i kvalitetno.
