ALIJA HODŽIĆ: Bošnjačka nacija rezultat je uzajamne suglasnosti politike i historiografije

Hodžićevo kapitalno istraživanje za razumijevanje bošnjačke nacije

 Remek-djelo sociologa i antropologa dr. Alije Hodžića „BITI NACIJOM - Od 'Turaka' do Bošnjaka: Zagrebački Bošnjaci, nakon svega“ izašlo je u Zagrebu 2019. godine. Nažalost, ovo kapitalno naučno istraživanje prešutjela je stručna bosanskohercegovačka javnost, napose ona s bošnjačkim prefiksom, a sedmični list „Stav“, u saradnji sa izdavačem Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (suizdavač je bilo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”) predstavlja je javnosti u jeku aktuelnih polemičkih stranputica na relaciji bošnjačka ili bosanska nacija – Bošnjak ili Bosanac. U prvom dijelu ovog prvorazrednog naučnog štiva, kako nam sam autor objašnjava, otkriva se da su se na  Balkanu zamišljanja i konstituiranja  nacija ponajviše, od (proto)nacionalnih  do povijesno neujednačenih  nacionalnih  integracija, zasnivala, s uvjerenjem  njenih  pripadnika  o zajedničkoj prošlosti, na jezičkim i vjerskim osnovama. S krizom i raspadom Osmanskog carstva stvaranje nacionalnih država proizvelo je migracije i etnokonfesionalno ujednačavanje, a muslimani su u novonastalim državama, s izuzetkom Albanije, postajali manjina. Sa znatnim  zakašnjenjem, u odnosu  na Srbe i Hrvate, s promjenama u imenovanjima i samoidentifikacijama, nacionalno formiranje muslimana Bosne i Hercegovine u osnovi je slijedilo vjersko načelo (i na njemu zasnovana kulturna obilježja) koje je prevladavalo i među Srbima i Hrvatima, ne samo u Bosni i Hercegovini već u okolnim zemljama Habsburške monarhije.

Povremena bošnjačka suradnja s Hrvatima ili Srbima zavisila je od stvorenih okolnosti – prije aneksije prednost su davali Srbima, a nakon aneksije Hrvatima. Slično je bilo i u Kraljevini Jugoslaviji. Vodstvu je, sada kao Jugoslavenska muslimanska organizacija, ton davala “prohrvatski orijentisana inteligencija”: na početku, od 23 poslanika Muslimana u Ustavotvornoj skupštini, njih 15 se deklariralo kao Hrvati, 2 kao Srbi, 1 kao Bošnjak, a njih 5 se nacionalno nisu ni izjasnili; na izborima 1923. svi su se, osim predsjednika stranke Mehmeda Spahe, deklarirali kao Hrvati, slično je bilo i na izborima 1925, a na izborima 1927. neki se, koji su se ranije deklarirali kao Hrvati, nacionalno nisu izjasnili (Hadžijahić 1977, str. 201-210).

Vremenom, nacionalno samoodređenje će uz određena kolebanja i podosta kašnjenja, upravo iz dinamike međusobnih odnosa triju kolektiviteta i izmijenjenih društvenih i političkih okolnosti, a na osnovu već od ranije stvorenih društvenih i kulturnih različitosti, poprimiti organiziranije oblike djelovanja – kao nastojanje oko priznanja nacionalne ravnopravnosti i jednakosti. Vremenom će, u skoro stoljetnom procesu, riječ musliman, u javnom i svakodnevnom govoru, postati dvoznačna – značenje će zavisiti od konteksta u kojem se upotrebljava. Stanovništvo Bosne i Hercegovine nije, za razliku od albanskog stanovništva, stvorilo jedinstvenu naciju. Razlozi su svakako višestruki. Valjalo bi, možda, u povijesnim okolnostima, istaći bar dva razloga: ulogu Drugog i ulogu države u širenju nacionalne ideje. Poticaj za albansku nacionalnu ideju u početku su vodili kršćani suočeni s mogućnošću gubitka teritorija, s juga od strane Grčke, a sa sjevera od strane Srbije i Crne Gore – Poulton, 2000. Njima su na sjeveru Drugi bili različiti i po vjeri i po jeziku, a na jugu po jeziku, za razliku od bosanskohercegovačkih kršćana, kojima su kršćani u susjednim zemljama bili iste vjere i istog jezika i koji su pri tom ranije zahvaćeni nacionalnom idejom. Stvaranje, pak, albanske države omogućilo je širenje albanske nacionalne ideje na ukupno stanovništvo i mimo vjerskih podjela.

Srodnosti i razlike između triju bosanskohercegovačkih zajednica bile su osnova dinamike procesa nacionaliziranja njihovih pripadnika. Razlikovne osobine muslimana djelovale “su usporavajuće u smislu razvijanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti”. (Redžić, 1990, str. 153). Pripadnost islamskoj vjeroispovijesti nije se ispoljavala samo u vjerskom već i u socijalnom i kulturnom pogledu: “socijalne i vjerske suprotnosti u Bosni i Hercegovini su se podudarale” (muslimansko plemstvo i slobodno seljaštvo naspram kršćanskih seljaka u položaju kmetova), a “kao provodnik uticaja turske i orijentalne kulture” islamizacija je bosanskohercegovačke muslimane u duhovnom životu povezivala s Turcima i drugim muslimanima Carstva i “veoma duboko odvajala od hrišćanskog stanovništva” (str. 154). Razlikovali su se, i po orijentalnim elementima materijalne kulture – po tipu kuće i njenom unutrašnjem uređenju, načinu ishrane, odjeći, ukupnim načinom života, čime su se, vremenom, razvili u posebnu etničku grupu. Kao zasebna zajednica, muslimani su, znatno više od drugih, činili “jedinstveno i kompletno muslimansko društvo”: činili su ga spahije, svećenstvo, gradski slojevi, slobodno seljaštvo te, mada s malim udjelom, i zavisno seljaštvo (Sućeska, 1990).

S okupacijom je prodor kapitalizma “otvorio proces slabljenja muslimanske etničke cjeline, koji se manifestovao u tome što su sada sve više jačali elementi etničke srodnosti sa Srbima i Hrvatima”, čime je, među muslimanima, bio otvoren put nacionalnog diferenciranja na Srbe i Hrvate. Tako je, krajem XIX i početkom XX stoljeća, stvarnost Bosne i Hercegovine “predstavljala pravi kaleidoskop suprotnosti – društvenih, vjerskih i nacionalnih” (Redžić, 1990, str. 154). Proces nacionaliziranja muslimanskog stanovništva, njegovog opredjeljenja za hrvatsku i srpsku nacionalnu ideologiju, nije zahvatao njegove široke slojeve (kao što je zahvatio njihovu novonastalu inteligenciju) – oni su, ostajući ponajviše u svome naslijeđenom kulturnom obrascu, i u tome slijedili svoje tradicionalno vodstvo.

“Diferencirajućom determinantom” Muhamed Hadžijahić (1974) naziva razlikovni element, zapravo skup obilježja kojima se, u međusobnim odnosima, neka grupa razlikuje od drugih grupa. Bosanskohercegovački muslimani će u Osmanskom Carstvu svoju razliku s onim izvan Bosne i Hercegovine, posebno u odnosu prema Turcima, nalaziti u bošnjaštvu, a domaće će se stanovništvo međusobno razlikovati, prije svega, po vjerskoj osnovi. I bošnjaštvo i vjera zapravo čine složene skupove povijesno-kulturnih obilježja. Hadžijahić, nešto razrađenije od Redžića, determinante po kojima se muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine razlikuje od ostalog stanovništva, prepoznaje u procesu etničkog formiranja i historijskog razvoja, u religijskoj pripadnosti i specifičnostima kulturnog, socijalnog i ekonomskog razvoja. Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine po svome je porijeklu, drži Hadžijahić, domaće stanovništvo, doseljeno stanovništvo, među kojima je bilo i povratnika iz susjednih zemalja (Boke, Dalmacije, Like, Slavonije, Ugarske, Srbije i Crne Gore) i doseljeno muslimansko stanovništvo iz raznih dijelova Osmanskog Carstva.

Kao muslimani, u državi koja je koncipirana na doktrini islama, bosanskohercegovački muslimani su učestvovali u svim “zavojevačkim akcijama prema zapadu” (čime su se konfrontirali s kršćanskim stanovništvom naklonjenom Mlecima, Austriji i Ugarskoj), kao i u vrijeme ustanaka i borbe za nezavisnost (Srbije i Crne Gore), što ih je, također, konfrontiralo s kršćanskim stanovništvom, a što je, posebno u drugom slučaju, djelovalo na učvršćenje muslimanske kohezivnosti. U vrijeme austrougarske uprave i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije “Muslimani su politički – a i u drugim sferama života – nastupali kao posebna cjelina” (str. 101); s njima se računalo kao s posebnim političkim subjektom i time su se izdvajali od drugih.

Pripadnost islamu, koja nije samo doktrinarnog i obrednog karaktera, bila je “osnovna činjenica koja je uslovila etničko diferenciranje Muslimana” (str. 102), formirala je, s prihvatanjem i orijentalne kulture, posebne kulturne i socijalne osobine muslimanskog stanovništva. One, kao opća karakteristika, zahvataju vrlo široko polje društvenog života: od uređenja gradova, kuća i kućnog života, preko narodne književnosti, sevdalinki i junačke poezije, korištenja bosančice (od muslimanskog plemstva) i alhamijado tekstova pa do korištenja turskog jezika (kao jezika službene administracije), arapskog (u mektebima) i perzijskog jezika. Od kapitalne je važnosti za specifičnost muslimana Bosne i Hercegovine, drži Hadžijahić, da se vladajući sloj (begovi, age, ulema) regrutirao iz vlastite sredine. Njihovom izdvajanju od ostalog stanovništva doprinijele su, po pravu i obavezama, sistemske karakteristike društva: poreske privilegije, slobodni seljaci, dužnost ratovanja. Više od drugih su se bavili zanatima i davali osnovni ton gradovima.

“Na osnovu svih elemenata etničkog, historijskog, kulturnog religijskog, socijalnog i ekonomskog karaktera (...) bosanski Muslimani čine”, zaključuje Hadžijahić (str. 113), “posebnu narodnosnu cjelinu, a i sami se osjećaju posebnim narodnosnim subjektivitetom”. Radilo se zapravo o osnovi i razlikovnom elementu iz kojeg će se konstruirati i formirati nova nacija na južnoslavenskom prostoru. Na ovoj osnovi, “ne bez gorljivih napora”, kako je konstatirao Ernest Gellner, osigurano je priznanje na nacionalnost.

Legitimacija ovog nastojanja svakako je bila partizanska (ZAVNOBiH, 1943), a što onda, s obzirom na karakter poretka, znači da je, mada s izvjesnim zakašnjenjem priznanja, bila i sistemska i u duhu socijalističke modernizacije. (Program te modernizacije od početka je uključivao pitanje emancipacije žena, što je, pored ostalog, značilo i ukidanje tradicionalne ženske nošnje, zara i feredže. Tome se nije suprotstavilo ni vodstvo Islamske zajednice, nalazeći da se ne radi o vjerskom nalogu već o običaju – Karčić, 2013.)

Šezdesetih godina se, što je jasno vidljivo kroz podatke popisa stanovništva 1971. godine (struktura zaposlenih, školovanje, posebno visokoškolsko obrazovanje itd.), kada se ostvaruje i nacionalno priznanje, “završila jedna permanentna kriza u kojoj su se našli bosanski Muslimani uslijed neprilagodljivosti i nesnalažljivosti u novim prilikama nastalim smjenom sistema i civilizacija poslije 1878. godine” i “novi su civilizacijski tokovi iznijeli punu pobjedu” (Hadžijahić 1977, str. 138). Uz znatna nastojanja pojedinaca, grupa i institucija, rad na priznanju “muslimanske nacije” ostvario se i kao “uzajamna suglasnost politika i istoriografije” (Redžić, 2000).

Tako je i ovdje često navođena studija Muhameda Hadžijahića (Od tradicije do identiteta) nastala kao rezultat istraživačkog projekta, politički usuglašenog, kaže Enver Redžić, sa “stanovištem CKSKBiH o kreiranju politike prema Muslimanima u svim njenim fazama i oblicima” i “da bi se naučno argumentirala koncepcija ‘muslimanske nacije’”. Redžić je nakon svega mislio da je “glavni motiv i smisao Projekta bio da se naučno ospori i dezavuira bošnjaštvo kao historijski bosanski nacionalni fenomen i nacionalnost bh. Muslimana”. Zaostajanje ili izostanak formiranja bošnjačke nacije rezultat je činjenice, smatra Šaćir Filandra (2015), da bosanskohercegovački muslimani (u vrijeme dok su drugi imali nacionalni pokret) nisu imali sekularnu inteligenciju i građansku klasu i što je njihova feudalna elita, nespremna za modernizaciju, odbijala moderne ideje socijalne pravde i društvene jednakosti, a time i ideju nacije kao horizontalne zajednice; kada se, pak, i formirala (malobrojna) građanska inteligencija, ona je, oportuna, bila otuđena od narodnih masa, koje su “prepuštene sebi (...) čuvale zatečenu kulturu, vjerovanja, sjećanja, običaje, kultove, simbole, mitove, narodne pjesme, priče i bajke” (str. 150).

Zapravo, gledano s kraja dugog procesa formiranja ove nacije, nije se, po načinu zasnivanja – mada sporo, sa zakašnjenjem i u stalnom međuodnošenju s dugima, dogodilo nešto što će Gellner nazvati fascinantnim. U Bosni i Hercegovini su, i prije i poslije toga, tri zajednice, pod različitim okolnostima i različitim okvirima integracije, dijelile zajednički život (mada s povremenim, relativno kratkotrajnim i snažnim sukobima). Ranije, s tradicionalnim elitama u predsocijalističkom periodu, nacionalni identitet muslimana bio je nejasan i fluidan, a kristalizaciju, s novom elitom (profesori, liječnici, inženjeri itd.), postiže u socijalizmu (Bougarel, 2003).

Iako je izdvajanje muslimana “počelo religijskim izdvajanjem i religija bila osnovni element stvaranja grupne svijesti, ne može se osporiti”, kaže Ruža Petrović (1968, str. 5-6), “da su tokom istorije razvili posebne društvene, kulturne i psihičke osobine po kojima se razlikuju i od naroda iste religije i od naroda istog šireg porekla. Premda je proces njihovog izdvajanja – prisutan u društvenom pamćenju mnogo življe nego drugi slučajevi (...) – presečen društvenim kretanjima te nije stigao do vrhunske tačke, očito je da se Muslimani u etničkom pogledu bar onoliko razlikuju od Srba i Hrvata koliko se Hrvati i Srbi razlikuju između sebe. Religija nije bila činilac etničkog izdvajanja samo u slučaju Muslimana, već i kod ostalih naših naroda” pa je “i danas za veliki broj ljudi, naročito u etnički i religijski heterogenim oblastima, religija sinonim za narodnost”.

Preimenovanjem (1993) će se simbolički potvrditi hod muslimanskog stanovništva od nacionalne afirmacije do statusa političke i suverene nacije. Usvajanje novog nacionalnog imena, Bošnjak, povezano s teritorijem, a ne s vjerom (u ratnim uslovima kada se i inače do kraja zaoštrava politika identiteta), bilo je rezultat kako promjene stava intelektualaca (ranijih članova Saveza komunista), koji su nacionalno ime Musliman i “sami promovirali tri decenije ranije” (Bougarel, 2009), nekih drugih intelektualaca koji su u momentu promjene sistema (1990) zagovarali bošnjaštvo, ali i priklanjanja nekih, s bazično vjerskom motivacijom, koji tome na početku i nisu bili skloni.

Zasebnost muslimana (u popisima stanovništva) pokazivala se i onda kada se oni kao takvi, u nacionalnom smislu, nisu mogli ni izjasniti. U popisima za vrijeme austrougarske uprave i Kraljevine Jugoslavije o svojoj nacionalnosti nisu se mogli izjasniti ni drugi južnoslavenski narodi. Oni su u popisu 1931. godine, za razliku od Nijemaca, Mađara, Turaka i drugih kojima porijeklo nije južnoslavensko, mogli, skupno, biti jugoslavenske narodnosti. Po popisima iz toga perioda su se razlikovali po maternjem jeziku i vjeroispovijesti – obilježjima po kojima će se kasnije rekonstruirati i nacionalna pripadnost. Prvi popis u kome su se pripadnici priznatih južnoslavenskih naroda mogli izjasniti o svojoj narodnosti organiziran je neposredno nakon rata – 1948. godine.

Muslimani južnoslavenskog porijekla tada su se mogli opredijeliti za neki od južnoslavenskih naroda ili biti muslimani-neopredijeljeni. Tada je od ukupnog broja muslimana južnoslavenskog porijekla (1.036.124) bilo 808.921 nacionalno neopredijeljenih. Srba je bilo 161.036, Hrvata 29.071 i 37.096 Makedonaca. U Bosni i Hercegovini je od ukupnog broja muslimana južnoslavenskog porijekla (885.689) muslimana-neopredijeljenih bilo 788.403 ili 89,0 %. Srba je bilo 71.991 ili 8,1 %, a Hrvata 25.295 ili 2,9 %. Udio muslimana neopredijeljenih tada je u Bosni i Hercegovini iznosio 30,7 %. Srba je bilo 44,3 %, a Hrvata 23,9 %. U ostalim republikama je od ukupnog broja južnoslavenskih muslimana (150.435) nacionalno neopredijeljenih bilo 20.518 ili 13,6 %. Srba je bilo 89.045 ili 59,2 %, Hrvata 3.776 ili 2,5 %, a Makedonaca 37.096 ili 24,7 % (Izvor: Konačni rezultati popisa stanovništva od 1. marta 1948. godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti. Beograd: SZS, 1954.)

U Bosni i Hercegovini se, dakle, od ukupnog broja evidentiranih muslimana južnoslavenskog porijekla svaki deseti (11,0 % prema 89,0 %) nacionalno opredijelio (kao Srbin ili Hrvat), a u ostalim republikama je bilo skoro sasvim obrnuto (86,4 % prema 13,6 %). Tada su se u Bosni i Hercegovini nacionalno opredjeljivali, tvrdi Esad Ćimić (1989), neki intelektualci i politički aktivisti. Ostali, u velikoj većini, za svoju posebnost su se opredjeljivali kroz neopredjeljivanje. Sa zakašnjenjem, dugo vezani za Osmansko Carstvo i vjersku identifikaciju, ponavljali su u osnovi isti, od ranije oformljen u susjednim zemljama, model nacionalne integracije Srba i Hrvata, koji je još u vrijeme Carstva, zahvatio pravoslavno, a zatim i katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Slično popisu iz 1948. bilo je i u popisu 1953. godine. Kategorija muslimani-neopredijeljeni iz 1948. u popisu stanovništva 1953. godine zamijenjena je kategorijom Jugoslaveni-neopredijeljeni: te godine u Jugoslaviji ih je bilo 998.698 (37.426 manje nego pet godina ranije), a u Bosni i Hercegovini 891.800 (za 6.111 više nego u prethodnom popisu). Udio Jugoslavena-neopredijeljenih u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine te godine je iznosio 31,3 %. Srba je bilo 44,4 %, a Hrvata 23,0 %.

Popisom 1953. godine je zahvaćena i vjeroispovijest stanovništva. Od ukupnog broja stanovnika islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini (917.720) Jugoslavena-neopredijeljenih je bilo 860.486 ili 93,8 %, Srba 35.228 ili 3,8 % i 15.477 ili 1,7 % Hrvata. Od ukupnog broja Jugoslavena-neopredijeljenih, njih 96,5 % bili su islamske vjeroispovijesti, a bez vjere ih je bilo 3,3 %. U narednom popisu, 1961. godine, za muslimane južnoslavenskog porijekla napustila se kategorija neopredijeljenih (muslimana, odnosno Jugoslavena) i za njih je uvedena nova: Muslimani (u etničkom smislu). U novu kategoriju, prema uputstvima za popis stanovništva, mogli su biti upisani stanovnici “jugoslavenskog porijekla koji se smatraju Muslimanima u smislu etničke pripadnosti”, pa i oni “bez vjere, ako se smatraju da pripadaju toj etničkoj grupi”, a ne i “pripadnici nejugoslavenskih narodnosti, kao što su Šiptari, Turci, kao ni Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci i drugi koji se smatraju pripadnicima islamske vjerske zajednice”.

Prema tom popisu, Muslimana je u Bosni i Hercegovini bilo 842.248, 25,7 % od ukupnog stanovništva (3.277.948). Srba je bilo 42,9 %, a Hrvata 21,7 %. Smanjenje u odnosu na popis iz 1953. godine tumači se znatnim povećanjem onih koji su se izjašnjavali (slično prethodnom popisu) kao (nacionalno neizjašnjeni) Jugoslaveni, što se, pak, neće ponoviti i u popisu 1971. godine. Po tom popisu, 1971., broj Muslimana (u nacionalnom smislu) se znatno povećao, bilo ih je 1.482.430, a činili su 39,6 % od ukupnog stanovništva (3.746.111). Srba je bilo 37,2 %, a Hrvata 20,6 %.

Popis stanovništva 1981. godine donio je nove promjene. Broj Muslimana se povećao, iznosio je 1.630.033, s udjelom u ukupnom stanovništvu (4.124.256) od 39,5 %. Udio Srba je bio 32,0%, a Hrvata 18,4%. Po tom popisu znatno se povećao udio stanovnika koji su se izjasnili kao Jugoslaveni – u ukupnom stanovništvu ih je bilo 7,9%. Po zadnjem jugoslavenskom popisu stanovništva, 1991, povećao se i broj i udio Muslimana u ukupnom stanovništvu (4.377.033). Tada ih je u Bosni i Hercegovini bilo 1.902.956, a njihov udio iznosio je 43,5 %. Srba je bilo 31,2 %, Hrvata 17,4 %, a Jugoslavena se smanjio na 5,5 %. U poslijeratnom popisu, 2013, smanjio se broj i Bošnjaka i Hrvata i Srba i ostalih, pri čemu se u ukupnom stanovništvu povećao udio Bošnjaka, svaki drugi u ukupnom stanovništvu, a smanjio udio Hrvata, Srba i ostalih. Posljednja četiri jugoslavenska popisa stanovništva, dakle, pokazuju stalno povećanje Muslimana, i broja i udjela u ukupnom stanovništvu, blago smanjenje udjela Hrvata, znatno smanjenje udjela Srba i promjenljiv udio Jugoslavena u ukupnom stanovništvu.