Tomislava Matanovića srpska je policija iz kuće u prijedorskom Briševu odvela u noći s 24. na 25. august 1995. godine na saslušanje. U pritvoru je s roditeljima Josipom i Božanom bio do 19. septembra. Onda su odvedeni. Tijela su im pronađena u Rizvanovićima-Bišćanima, u bunaru. Svećenik Matanović i njegovi roditelji sahranjeni su 2001. Pobijeni su u ponoć 20. septembra 1995.

Dva mjeseca kasnije, u obližnjoj Ravskoj, ubijen je svećenik Ivan Grgić. Župnik Iljo Arlović bio je zatočen u logoru. Mato Tadić bio je član najužeg rukovodstva prijedorskog HDZ-a. Tadić je jedna od posljednjih žrtava logora Omarska. Dvije sedmice nakon što su Ed Vulliamy i Penny Marshal otkrili logor, Mato Tadić je izveden iz logora s Faizom Mujkanovićem iz Kozaruše. Više se nije vratio. Ubijen je iako je uredno bio registriran kao logoraš tokom posjete predstavnika Međunarodnog crvenog krsta.

U Briševu i okolnim selima srpske snage su u ljeto 1992. godine, prema haškom svjedočenju Ive Atlija iz Briševa, ubile oko 200 ljudi, mnoge muškarce odveli u logore, a žene i djevojke silovali. Stanovništvo Briševa je 25. maja 1992. godine lokalnim srpskim vlastima predalo svo naoružanje. Uprkos tome, selo je 24. jula 1992. godine granatirala teška artiljerija, a “redovna vojska i četnici” ubili su u napadu 68 ljudi.

Atlija je u pisanoj izjavi Hagu iznio i detalje o silovanjima žena u tom kraju. Atlija je posvjedočio da je o tim zločinima u više navrata razgovarao s Vojom Kuprešaninom, tadašnjim visokim zvaničnikom SDS‑a u Prijedoru, ali je od njega dobio samo prazna obećanja. Atlija se sastajao i s tadašnjim gradonačelnikom Prijedora Milomirom Stakićem, uzaludno tražeći dozvolu da preostalo stanovništvo napusti to područje kako bi zaustavio dalja stradanja.

“Stekao sam utisak da smo im potrebni kao taoci za trgovine u političkim razgovorima koji su se tada vodili”, kazao je.

Atlija je svjedočio kako su briševske Hrvate srpski vojnici i policajci ubijale krampovima. Vidio je lopate, krampove na kojima je bilo tragova krvi i ljudskog tkiva. Milanu Buzuku, čije su tijelo pronašli u zaseoku Mlinari, bila je smrskana glava. Pored nje se vidio iscurjeli mozak, a na mjestu gdje su trebale biti oči ostale su samo crne rupe.

Oko devet sati ujutro 24. jula 1992. godine pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, granatirali su i napali selo. U dva dana ubijeno je 68 Hrvata, od djece do staraca. Najmlađa žrtva imala je 14 godina. Zapaljena je crkva, zapaljeno i opljačkano 65 kuća. Od 1.600 Hrvata župe Stara Rijeka, sada u njoj živi stotinjak starijih osoba.

U obrazloženju odbijanja žalbe odbrane Momčila Krajišnika, ratnog zločinca osuđenog u Hagu, tamošnje je Tužilaštvo naglasilo kako je namjera srpskih snaga bila da se unište Hrvati kao etnička skupina. U općinama na koje se odnosi Krajišnikova optužnica živjelo je više od 100 hiljada Hrvata, u Banjoj Luci, Brčkom, Prijedoru i Kotor‑Varoši. Hiljade Hrvata bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima, držani su u najmanje 23 zatočenička objekta u najmanje 13 općina. Od maja do augusta 1992., 125 Hrvata zatočeno je u logoru Omarska u Prijedoru, a početkom maja 1992., 117 Hrvata nalazilo se u drugim objektima, poput logora Krings u Sanskom Mostu.

Dokazane su masovne deportacije Hrvata. U Kotor‑Varoši je 1991. bilo oko 8.000 Hrvata i činili su 28 procenata stanovništva. U jednom izvještaju srpskih policijskih snaga navodi se da je hrvatski udio stanovništva pao na pet procenata i da se radilo “uglavnom o starijim osobama, tako da se od njih ne očekuje bilo kakva opasnost”.

Masovno je oduzimana i uništavana imovina Hrvata, pljačkane i rušene katoličke crkve.

Godine su prošle, istrage su propale, prijedorski su Hrvati pobijeni, protjerani, raseljeni. I nevažni. Ono što su oni doživjeli u Prijedoru sa svojim komšijama zove se genocid.