Tužitelj iz Posebnog odjela za ratne zločine podigao je optužnicu protiv Brajić Veljka, rođenog 1953. godine u mjestu Krkojevci, Sanski Most, državljanin Bosne i Hercegovine; Taranjac Slobodana, rođenog 1956. godine u mjestu Ljubija, Prijedor, državljanin Bosne i Hercegovine, vodi se i drugi postupak po optužnici za ratne zločine; Kaurin Ranka, rođenog 1950. godine u Prijedoru, državljanin Bosne i Hercegovine; Đženopoljac Branka, rođenog 1941. godine, u mjestu Svodna, Bosanski Novi, državljanin Bosne i Hercegovine te Topić Draška, rođenog 1970. godine u Prijedoru, državljanin Bosne i Hercegovine.
Oni se terete da su, koncem jula 1992. godine, planirali i sudjelovali u oružanom topničkom i pješadijskom napadu na nebranjeno selo Briševo i okolna mjesta u blizini Prijedlora, nastanjeno uglavnom civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Tom prilikom je, u samo nekoliko sati, ubijena 61 žrtva među kojima najmlađi dječak od 16 godina, a najstarija žrtva imala je 81 godinu, kao i jedna malodobna žrtva bošnjačke nacionalnosti. Tri osobe su nestale i njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Prilikom napada počinjena su silovanja i seksualna zlostavljanja nekoliko žrtava, a više desetina osoba uglavnom muškaraca, odvedeno je u nezakonito zatočenje u prijedorske logore, te je nekoliko žrtava preminulo tokom transporta, a u logoru Omarska ubijena su najmanje tri zatočenika dovezena iz Briševa.
Prilikom napada uništavani su i zapaljeni vjerski i civilni objekti. Preživjelo civilno stanovništvo iz naselja Briševo i drugih susjednih naselja protjerano je i prislino preseljeno s tog područja, njih oko 350 civila, te nakon napada na navedena mjesta tamo nije ostao živjeti niti jedan stanovnik hrvatske nacionalnosti. I danas tamo živi mali broj povratnika.
"Tijela većeg broja žrtava su pronađena, ekshumirana i identificirana uglavnom tokom 1997., 1998., i 2001. godine", saopćeno je iz Tužilaštva BiH iz kojeg dodaju da će optužnicu dokazivati pozivanjem 143 svjedoka. Od toga će pet svjedoka svjedočiti uz dodijeljene mjere zaštite, dva vještaka, kao i prilaganjem više od 300 materijalnih dokaza.
U Briševu i okolnim selima srpske snage su u ljeto 1992. godine ubile oko 200 ljudi, mnoge muškarce odveli u logore, a žene i djevojke silovali. Stanovništvo Briševa je 25. maja 1992. godine lokalnim srpskim vlastima predalo svo naoružanje. Uprkos tome, selo je 24. jula 1992. godine granatirala teška artiljerija, a “redovna vojska i četnici” ubili su u napadu 68 ljudi.
Briševske Hrvate srpski vojnici i policajci ubijale su krampovima. Milanu Buzuku, čije su tijelo pronašli u zaseoku Mlinari, bila je smrskana glava. Pored nje se vidio iscurjeli mozak, a na mjestu gdje su trebale biti oči ostale su samo crne rupe.
Oko devet sati ujutro 24. jula 1992. godine pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, granatirali su i napali selo. U dva dana ubijeno je 68 Hrvata, od djece do staraca. Najmlađa žrtva imala je 14 godina. Zapaljena je crkva, zapaljeno i opljačkano 65 kuća. Od 1.600 Hrvata župe Stara Rijeka, sada u njoj živi stotinjak starijih osoba.
U obrazloženju odbijanja žalbe odbrane Momčila Krajišnika, ratnog zločinca osuđenog u Hagu, tamošnje je Tužilaštvo naglasilo kako je namjera srpskih snaga bila da se unište Hrvati kao etnička skupina. U općinama na koje se odnosi Krajišnikova optužnica živjelo je više od 100 hiljada Hrvata, u Banjoj Luci, Brčkom, Prijedoru i Kotor‑Varoši. Hiljade Hrvata bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima, držani su u najmanje 23 zatočenička objekta u najmanje 13 općina. Od maja do augusta 1992., 125 Hrvata zatočeno je u logoru Omarska u Prijedoru, a početkom maja 1992., 117 Hrvata nalazilo se u drugim objektima, poput logora Krings u Sanskom Mostu.
Dokazane su masovne deportacije Hrvata. U Kotor‑Varoši je 1991. bilo oko 8.000 Hrvata i činili su 28 procenata stanovništva. U jednom izvještaju srpskih policijskih snaga navodi se da je hrvatski udio stanovništva pao na pet procenata i da se radilo “uglavnom o starijim osobama, tako da se od njih ne očekuje bilo kakva opasnost”.
Masovno je oduzimana i uništavana imovina Hrvata, pljačkane i rušene katoličke crkve.
Godine su prošle, istrage su propale, prijedorski su Hrvati pobijeni, protjerani, raseljeni. I nevažni. Ono što su oni doživjeli u Prijedoru sa svojim komšijama zove se genocid.
