Godine 1831. diže se veliki ustanak Bošnjaka za autonomiju Bosne na čijem je čelu bio Husein-kapetan Gradaščević. Te iste godine bosanska vojska, predvođena Gradaščevićem, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Također, bosanska vojska je s više od 20.000 vojnika nanijela značajan poraz vojsci Velikog veziru na Kosovu, 18. VII 1831. godine.

Dvanaestog septembra 1831. godine u Sarajevu je svebošnjački sabor proglasio autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva. To je jedan od velikih i važnih datuma u povijesti Bošnjaka i BiH, naročito povijesti njene državnosti, stoji u knjizi "Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine", Ahmeda S. Aličića.

Na taj sabor pozvani su svi bosanski prvaci koji su bili uz Huseina u vojsci, oni koji su bili u Sarajevu i oni koji su došli u Sarajevo na doček Husein kapetanu, kad se ovaj s vojskom vraćao s Kosova. Pozvana je sva ulema, svi zvanični službenici i predstavnici, odnosno prvaci sela. Iz zvaničnih akata poteklih od sarajevskog mulle i, kasnije, iza­slanika Porte, dade se zaključiti da je organizacija ovog sabora počela još onda kada je Husein kapetan krenuo iz Prištine u Bosnu, jer se navodi da su bili predstavnici, naroda iz cijele Bosne.

Sabor je počeo u ponedjeljak 12. IX 1831. godine u Carevoj dža­miji, koja je bila prepuna ovih prvaka. Nakon vijećanja, jednoglasno je zaključeno da se potvrdi izbor koji su izvršili vojni komandanti u Prištini. To znači da se Husein kapetan bira za valiju Bosne sa rangom vezira i činom paše. To znači da je Husein bio u činu paše sa tri tuga i u tradicionalnom zvanju beglerbega, u aktualnom zvanju vezira, sa širokim ovlaštenjima po sistemu tafviza, tj. predavanja vlasti od strane većine.

O tome je sačinjen zapisnik i odnesen kod sarajevskog mulle na prepis i ovjeru. Nakon toga je otišla delegacija u konake Zlatara i pozvala Husein kapetana da pođe s njima u Carevu džamiju da mu se to zvanično saopći. Delegacija je bila brojna, ali se toj delegaciji, na putu do konaka i natrag, pridružila ogromna masa svijeta svih slojeva.

Prema zvaničnim zapisima i tada je Husein kapetan pokušao da odbije prijedlog bosanskih prvaka, tvrdeći da on to ne želi i da njemu nije stalo do položaja. Kasnije će on to više puta isticati. Ali, na kraju, nije mogao odbiti njihove zahtjeve i želje i prihvatio se te odgovorne dužnosti u vrlo teškim prilikama za Bosnu, kako zbog unutrašnjih prilika ko je su bile teške, a u koje ju je dovela zvanična vlast, isto tako zbog opće političke situacije i međunarodnog položaja koji je, također, bio težak, opet zahvaljujući vrlo lošoj politici sultana i Porte.

Tog dana Bosna je u suštini postala samostalna, ali mi i dalje ostajemo pri kvalifikaciji da se radi o autonomiji, jer su i dalje Boš­njaci prihvatali vrhovnu vlast sultana. Nakon toga, Bošnjaci su sve pripremili što je potrebno za vezaret.

Bošnjaci na saboru u Sarajevu svoju su želju iskazali kolektivnom prisegom Husein kapetanu kao gospodaru Bosne. Tekst prisege (ahdu-m isak) glasio je: „Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosne. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada samo tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavio. Ima umrijeti i propasti ali od ovoga nema odustati.“

Ovu prisegu su izvršili nakon što su uzeli abdest i položili ruke na Kur'an. Ovaj izbor izvršen je uz ogromnu pompu i šenlučenje iz topova i pušaka, a prema nekim izjavama popraćeno je izgovaranjem tekbira (veličanje Allaha), što prevazilazi svaku moguću kurtoaziju i predstavlja nepoznatu praksu u Osmanskom Carstvu, osim u slučaju ustoličenja sultana.

To potvrđuje da su Bošnjaci sma­trali da je Gradaščević sada njihov vladar (gospodar), a ne carski izaslanik ili namjesnik. Iz ovoga se vidi da su se sada Bošnjaci okrenuli svojoj zemlji i svojim interesima. Naravno, onaj najvažniji razlog
Pokreta, borba za zaštitu integriteta zemlje protiv odluke Porte da Srbima ustupi prekodrinske bosanske nahije, ostala je i dalje aktualna i neće prestati sve do sloma Pokreta.

Veliki vezir će sve učiniti da odbaci taj ultimativni zahtjev Bošnjaka, jer on je direktno išao protiv apsolutne vlasti sultana, pa i njegova suvere­niteta nad Bosnom. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike Pokreta, u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent s više od 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine..

Pokret za autonomiju, odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine, dok prije toga 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak kojeg krvavo guše vojne trupe iz Anatolije.